Teško naoružane snage vojske i policije na svakom koraku u evropskim prijestonicama nakon posljednjih terorističkih napada nijesu “nova normalnost” ali jesu “nova norma”, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa analitičarka Carnegie Evropa i urednik programa Strategic Europe Judy Dempsey.
“Ljudi su postali svjesni da nigdje više nema stopostotne sigurnosti, ali su i odlučni da nastave normalan život koji podrazumijeva demokratske vrijednosti i norme ponašanja. Muslimanske zajednice u Evropi glasno govore protiv terorizma i vrlo su dobre u povezivanju sa ostalim građanima, što ponekad i nije lako, ali je neophodno”, navodi Dempsey.
RSE: Do prije samo nekoliko mjeseci mnogi od nas su vjerovali da je Velika Britanija jedna od najsigurnijih zemalja kada je riječ o terorističkim prijetnjama u Evropi, da službe bezbjednosti vrlo dobro osiguravaju građane Britanije naročito nakon bombaškog napada na London u julu 2005. Kako biste objasnili ovo što se događa posljednjih mjeseci?
Dempsey: Nijesam saglasna sa Vama. Britanija je uvijek bila ranjiva i službe sigurnosti su to naravno znale, to je prva star koju treba uzeti u obzir. Druga stvar je što su te prijetnje u porastu iz mnogo razloga. Neko će reći zbog radikalizacije mladih Britanaca, muslimanskog porijekla, ali rođenih u Britaniji, drugi bi rekli da su razlozi u skraćivanjima i uštedama u službama bezbjednosti, ali Britanija je bila visoko ranjiva zemlja u to nema sumnje i još uvijek je, kao što vidite iz ovih posljednjih velikih napada. Od mnogih država Evropske unije, Britanija i Francuska su visoko ranjivije države.
Dempsey: Kao i Francuzi zapravo, kao i većina demokratskih društava. Imali smo terorističke napade i u Berlinu, neposredno uoči Božića. Nekako građani svih ovih zemlja uspiju da se odupru. Zato što shvataju da ukoliko se zaključaju u svoje kuće i ne izalaze iz njih, ukoliko ne nastave normalan život na način na koji se podrazumijeva u demokratskim društvima, onda će svjetonazor terorista pobijediti. To je zapravo kao pitanje o riziku – da li izlaziti van jer bi vas mogao pregaziti autobus. Ali, u svakom slučaju, ovdje je suština, oduprijeti se i ne potčiniti nikome spolja.
RSE: Britanske službe sigurnosti su potvrdile više nego jednom, maločas ste to rekli i Vi, da su spriječile izvjestan broj neminovnih terorističkih napada. Slična situacija je u Francuskoj i Njemačkoj. I u Beligiji smo to vidjeli. Postaje li ovo “nova normalnost” ili će biti čak i gore, ili postoji način da se ovo spriječi?
Dempsey: Bojim se da ne mogu tačno odgovoriti na ovo pitanje, nijesam dovoljno stručna. No ne mislim da je ovo “nova normalnost”. Nova normalnost je nešto mnogo užasnije, poput konstantnog bombardovanja u Siriji ili velikog novog talasa napada u Avganstanu. Ako bi to postalo “nova normalnost” onda je dio društva pod prijetnjom da bude podriven. Ne, mislim da smo shvatili da nema takve stvari kao što je stopostotna sigurnost, dobili saznanje da demokratska društva, baš kao i nedemokratska budimo iskreni, mogu biti napadnuta.
Još nešto o “novoj normalnosti”. Mislim da je to prihvatanje da nam je potrebno više bezbjednosti, definitivno. Ali to takođe ne smije podriti demokratske institucije i vrijednosti koje karakterišu evropske države. U tom smislu je potrebno pronaći jedan fini balans, ali ne mislim da se to može svrstati pod “novu normalnost”… To mi je vrlo teško tako kvalifikovati.
Sjećam se da, svaki put kada sam kao dijete posjetila Sjevernu Irsku, na svakom je koraku bilo uočljivo veliko prisustvo policije. Ono što sada vidimo takođe je veliko prisustvo teško naoružane vojske i policije svuda, u Parizu posebno i drugim velikim gradovima Francuske, kao i ovdje gdje sam ja danas, u Briselu. I, naravno, u Londonu na svim ključnim javnim mjestima kao što su aerodromi, metroi, željezničke stanice. U Parizu i Francuskoj čak i oko restorana. Tako da je u tom smislu to jedna nova norma koju javnost prihvata.
Dempsey: Mislim da je to dobro pitanje. Mislim da su muslimanske zajednicepojačano toga svjesne. Muslimanske zajednice glasno govore protiv terorizma, one su vrlo dobre u pronalaženju tog glasa u povezivanju sa ostalim građanima, nemuslimanskim zajednicama, to nekada nije lako ali oni to rade. Ne mogu govoriti generalno, niti u njihovo ime naravno. Da, tačno je – kada se teroristički napad dogodi odmah se pominje islamski fundamentalizam. Odmah se događa taj psihološki zazor, a ponekad i politički, ali to je kao i problem sa Sjevernom Irskom, opet se tome vraćam.
Kada je Irska republikanska armija (IRA) ubijala nevine ljude, kao Irkinja uvijek sam u Londonu držala jezik za zubima, jer sam se plašila da ću biti optužena da sam dio te terorističke grupe, tog pokreta. Tako da uvijek postoji neko podozrenje, ali mislim da su vlade toga svjesne i da zajednice sa obje strane moraju zaista snažno da rade na prevazilaženju toga. I ti građani, pristojni ljudi muslimani koji su rođeni u Britaniji, Njemačkoj ili Francuskoj, izašli su na ulice da kritikuju ono što teroristi rade i što se navodno radi “u ime islama”.
RSE: Veoma dobro poznajete situaciju u državama Balkana. Priličan broj stranih boraca sa Balkana, najviše Bosne i Hercegovine i Kosova, otišao je u Siriju i Irak. Neki od njih su se i vratili. Kako na Balkan sve ovo što se dešava može uticati?
Dempsey: Teško pitanje. Veoma je teško prosuditi da li su ovi borci kada se vrate odlučni da radikalizuju muslimanske zajednice, da li su spremni da počine nekakve napade po ugledu na ove u zemljama Evropske unije. Zaista moram reći da ne znam, ali su sasvim sigurno službe bezbjednosti, i evropske i američke, veoma svjesne te situacije.
