Prema nekim istraživanjima od prije par godina koje je obuhvatilo omladinu mnogih država sa Balkana starosti od 15 pa do 25 godina čak njih oko 80% posto je aktivno kada je u pitanju neki oblik kockanja. Čak njih 41,5 % posto ima onih koji su svakodnevno u objektima za igre na sreću a to su najčešće kladionice.
U Prizrenu ih ima, maltene, na svakom ćošku i većina njih je uvijek puna. Eto ljetos se završilo svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu koji su mnogi kladioničari ispratili sa debelim minusom, narodski rečeno, a već smo na pola puta u raznim evropskim fudbalskim, košarkaškim, hokejaškim i mnogim drugim ligama a tu su i mnoga svjetska kao i evropska takmičenja u mnogim sportovima među kojima je najpopularniji, svakako, tenis.
Još jedna šansa za kladioničare da izgube i ono što imaju u džepu jer su rijetki sretnici koji dobijaju. Anonimna anketa u prizrenskim kladionicama pojasnila nam je mnogo toga u smislu zašto ljudi vole da se kockaju, tj u čemu je draž kockanja i koliko nedjeljno ili mjesečno gube na kocki. U nekim zapadnoevropskim državama postoje i specijalizirane klinike za odvikavanje od kocke koja u posljednjim godinama poprima ozbiljne razmjere jer se zbog kocke mnogi razboljevaju.
Od desetak naših sagovornika izabrali nekoliko izjava koji su interesantnije ali i poučne za naše čitaoce:
S. Z. – Velika je ekonomska kriza i zato narod voli da se kocka. Poznajem ljude ovdje u Prizrenu koji su u dugovima do guše, što bi se reklo, tako da zbog kocke duguju i bankama jer su uzimali kredite da bi se kockali a duguju i ljudima, recimo svojim rođacima od kojih su uzimali novac za klađenje. Ja se pomalo kladim, odnosno, trošim možda par eura nedjeljno i to kada se igraju utakmice evropskih kupova jer to mi je najinteresantnije. Moje mišljenje je da bi se sve vrste kocke, kao i kladionice pa čak i loto ili bingo trebale ukinuti definitivno.
N. K. – Moje mišljenje je da je narod “dembelj”, što bi se reklo, jer niko ne želi da radi a hoće laku i brzu zaradu na kocki što ne mogu razumjeti. Eto, uzmimo primjer da se ljetos ovdje kod nas održao čuveni Festival dokumentarnog filma “DOKUFEST” kada je naš grad posjetilo preko 100 000 turista a gdje se samo od prodaje raznih brošura, kapa, majica i mnogo čega mogla zaraditi jedna prosječna plata i kupiti zimnica ili drva za ogrev i još puno toga. Dakle, hoću reći da se može zaraditi na bilo koji način samo ako se hoće, no rekoh mi smo na Balkanu “dembelji” odnosno neradnici i zato se vlasnici kladionica tako bogate u smislu da dok ima naivnih biće i igranja kocke.
I. M. – Iskreno rečeno ne bih volio da bude kladionica no narod je sve siromašniji i velika je ekonomska kriza a ljudi se žele obogatiti preko noći, što je apsurd tako da i ono malo novca što su uštedjeli daju na kocku, tj kladionicu. Pa i vi novinari trebate pokrenuti neku kampanju da se konačno zatvore kladionice jer mi se skoro i komšija žalio na svog sina koji je u srednjoj školi i kada mu da novac za doručak sin ode u kladionicu te se često desi da dođe kući nervozan i što je najgore gladan. Dakle, apel za što prije ukidanja kladionica i živjećemo nekim boljim životom jer će svako od nas imati bar neki euro u džepu.
Da su kladionice postale jedino mjesto za okupljanje i druženje mladih, uz kafiće, diskoteke i restorane, govori i primjer crnogorskog gradića koji u dvije glavne ulice ima čak jedanaest kladionica. Dakle u Kolašinu, gradiću sa svega 12 000 stanovnika kada se trgovinske radnje i tamošnji hoteli zatvaraju jer nemaju posla u posljednih par godina broj kladionica se udvostručio, ima ih čak 11 u dvije glavne gradske ulice a po nekim neslužbenim podacima stanovnici tog grada godišnje na ovu vrstu kocke potroše između 600 000 i 800 000 eura pa se postavlja pitanje koliko onda zarađuju sportske kladionice u mnogo većim gradovima ili poznatim evropskim metropolama.
U Prizrenu sportskih kladionica ima preko pedeset, a možda i više te se postavlja zanimljivo pitanje: Koliko bi se sakupilo ili kupilo humanitarne pomoći bolesnim ili socijalno ugroženim stanovnicima našeg grada od svih onih para koje naši sugrađani troše na kladionice, ko zna?
No, da li mi imamo jedno veliko humanitarno srce da bi to ostvarili vrlo je teško reći.
pripremio: Vinetu Ganić
