Zajednička deklaracija o opstanku je ambiciozan i tupav poduhvat za zamajavanje ionako sluđenog srpskog naroda.
Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sa zemljacima iz regiona (riječ koja je najviše nervirala Predraga Matvejevića) kada se (4. avgusta/kolovoza, Gradska kuća Novi Sad i u Veterniku) divanilo i o donošenju zajedničke deklaracije, ambicioznog i tupavog poduhvata za zamajavanje ionako sluđenog srpskog naroda. Zbor je održan u okviru manifestacija povodom sjećanja na Srbe prognane i stradale u hrvatskoj akciji Oluja i dan prije nego što je u Hrvatskoj održana proslava povodom dvadesetdvogodišnjice (!) te akcije, datuma koji podiže temperaturu i retoriku u regionu, najviše između dva grada (Beograd i Zagreb) koji povezuje četiri stotine kilometara autoputa “Bratstvo-jedinstvo”.
Razmišljanje o deklaraciji „za opstanak srpske nacije” lansirana je u vrijeme kada je majstor pretericije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pozivajući na „unutrašnji dijalog o Kosovu” (sipanje vode u rešeto), govori da „rješenje”, ne treba da se traži u našim mitovima i sukobima, ali ni u odricanju od svih naših nacionalnih i državnih interesa. Ako govorimo o starinskim predanjima nazovimo to prosto lažima, ili “mekše” izmišljotinama, ali problem leži u činjenici da Srbi vole laži, i da lažu. U jednom intervjuu o tome (mi) je (Evropa je projekat mira, važan za Balkan, Pobjeda, 3. februar 2014) govorila istoričarka Latinka Perović. Ona kaže:„Laž je kod nas podignuta na nivo nacionalnog principa. Žao mi je što često citiram Dobricu Ćosića koji kaže ‘lažemo maštovito, lažemo imaginarno, znate imamo veliku istorijsku kondiciju za laž’. Laž je obrnuta slika o realnom svijetu i ako idete za tom imaginarnom slikom morate negdje glavom da udarite”. Što se sukoba tiče previše je primjera da smo ih kroz vijekove izazivali kad god nam se ukazala prilika, tako bi i prilikom raspada Jugoslavije.
Da bi majstor nepominjanja, prelaženja preko nečega (lat. praeteritio) sve uvio u svjetlucavu šarenu oblandu famoznu deklaraciju je zasolio – nacionalnim i državnim interesima, o čemu (on posebno) niko nije zarezivao ni za ič od raspada zemlje koju smo mi prvi i najviše razminirali. Nije slučajno izabran i Novi Sad, tamo se uvijek, među agresivnim došljacima, u sličnim prilikama svetini nudio ovakav aspirin. I ništa nije moglo da prođe bez Milorada Dodika.
Ugrožen identitet!
Predsjednik RS Milorad Dodik (na RTS) upozorio je poslije sastanka u Novom Sadu da u regionu postoje „ozbiljni problemi u vidu urušavanja srpskog nacionalnog identiteta”, potom medijskom otiraču (Večernje novosti) izjavio da će dokument (koji će da sačine timovi stručnjaka Republike Srpske i Srbije biti zgotovljen do jeseni i da se ne radi o nekakvom velikosrpskom projektu već „nacionalnom programu za 21. vijek”. Aferim, Mile!
„Cilj je, da na početku ovog vijeka, imamo dokument koji može da istrpi vrijeme koje dolazi, da ostane u vlasništvu generacija Srba ma gdje bili, kao orijentir za nacionalno i političko djelovanje Srbi, prošli vijek s pravom mogu da proglase stradalničkim, što je opomena i obaveza da u narednim decenijama učinimo sve da izbjegnemo nova stradanja i da istovremeno ojačamo naš nacionalni identitet i nacionalne države, Republiku Srpsku i Srbiju”, kaže gospodar RS.
Objašnjavajući dalje razloge za donošenje deklaracije, Dodik svom natražnom narodu kaže da „kad god Srbi pokušaju da se zaštite, neprijatelji (?) nas optužuju za nacionalističke aspiracije”, garnirajući sve „njihovim aspiracijama koje su bile usmjerene ka tome da istjeruju Srbe, kao što su ih iz Hrvatske istjerali ‘Olujom’, ili iz Sarajeva, u kojem je bilo 157.866 Srba po popisu iz 1991. godine, a 2013 samo 1.333…” Istjerani smo i pobijeni i na mnogim drugim mjestima, imamo suvereno pravo da odlučujemo kao narod o svojoj sudbini, i deklaraciju treba posmatrati samo na taj, kaže Dodik. Neprijatelji su, dakle, Hrvati i Bošnjaci.
Govoreći o cilju donošenja deklaracije Dodik na kraju podvlači ojačavanje nacionalnog identiteta i -obratite pažnju – nacionalnih država, Republike Srpske i Srbije. On zaista rukavac smatra rijekom.
Novi memrandum ili samo jevtin spin
Za istoričarku Branku Prpu ideja o donošenju zajedničke deklaracije Srbije i Republike Srpske o djelovanju za opstanak srpske nacije i srpskog naroda zapravo je eufemizam koji govori o konceptu stvaranja „velike Srbije”, upravo onoga što je u prethodnom ratu bio projekt koji je doveo do razbijanja jugoslavenske države. Tako da nema šta da se kaže o tom projektu osim – zbogom pameti. Prpa napominje da je u Srbiji sjećanje izgleda jedna kategorija koja vrlo brzo nestane kada je u pitanju recentna prošlost, jer bi se u protivnom „svi odmah sjetili kakve su bile reakcije međunarodne zajednice na taj projekt i šta to uopšte znači u cjelokupnom regionu – novi ratovi. Prema tome, kaže Prpa, ili su ove velike vrućine uticale na te vrste političkih, novokomponovanih izjava za razne godišnjice ili prisustvujemo oživljavanju jednog koncepta koji se pokazao neuspješnim i nemogućim još od Berlinskog kongresa iz 1878. godine pa nadalje.
Slično razmišlja i pisac Filip David. Njega priprema za donošenje deklaracije, koja navodno ima značaj za očuvanje jezika i kulture, i borbu protiv asimilacije, mnogo podsjeća na ono što se događalo početkom devedesetih, na Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Imam utisak da se neće mnogo razlikovati, osim što akcenat neće mnogo biti na teritorijalnom već na kulturnom, ekonomskom i drugom objedinjavanju, ali kad se sve svede – sve je to isto. David predviđa da će sadašnja napetost na području zemalja bivše Jugoslavije, nakon donošenja deklaracije da se pojača i da sve, zapravo, potiče od Aleksandra Vučića, jer je procjenio da će to da skrene pažnju sa Kosova, odnosno dijaloga kako on to naziva, i nekih rješenja koja će donijeti i koja će ovdje izazvati određenu vrstu nezadovoljstva, posebno kod onih političkih struktura koje su izrazito nacionalistički opredeljene. To jedno drugo pokriva ali neće doprinijeti smirivanju tenzija i poboljšanju odnosa i nove države bivše Jugoslavije će se oko toga prepirati nekoliko meseci.
Ipak spin.
Selaković o Kraljevini SHS, Prokić o ideologiji novca
Potrebno je mnogo prostora da se pobroje svi bolesnici i njihovi pokušaji da ideju o n-toj srpskoj deklaraciji podvedu pod genijalnost inicijatora, za svoj interes a protiv naroda. Generalni sekretar srpskog predsjednika Srbije Nikola Selaković (nekad ministar pravde) rekao je da će na jesen Srbija i RS izaći sa deklaracijom o zajedničkom i objedinjenom nacionalnom djelovanju i definisanju minimuma nacionalnih principa za opstanak srpske nacije i naroda. On je na predsjednikovom megafonu, RTS rekao da će Aleksandar Vučić i Milorad Dodik deklaraciju da predstave na jesen, 25. ili 26. novembra, „kada ulazimo u stotu godišnjicu prisajedinjenja Srema, Banata i Bačke Kraljevini Srbiji, ili 1. decembra povodom formiranja Kraljevine SHS“.
Ideje da svi Srbi žive u jednoj državi je idiotska ideja, mišljenja je Nenad Prokić, dramski pisac i redovni profesor FDU i dugogodišnji poslanik u Skupštini Srbije ispred Liberalno-demokratske partije (LDP). Ne bih voleo da živim u takvoj državi, kaže Prokić. „Dodik je kvintisenca balkanskog političara koji je lutao od nemila do nedraga, a iznad svega je novac koji rukovodi njegovim ideologijama, ako ih uopšte ima. Ni Vučić nije drugačiji. Ako im je potrebno vrijeme do Nove godine da smisle šta će da kažu o Kosovu, rekli su i sve o sebi na taj način”.
Pričam ti priču
Šta kaže Rečnik SH književnog jezika? Deklaracija je (a) izjava, svečano proglašenje osnovnih načela neke vlade ili političke stranke o važnim temama, (b) svečana izjava uopšte i (c) službena prijava robe ili imovine radi naplate poreza ili carine. Ovo njihovo moglo bi da bude pod a, čak i pod b, možda i ovo posljednje ali sumnjam da će dvojica koja će se na jesen, biva deklarisati ikad prijaviti nešto za oporezivanje i carinjenje.
Spinovanje, riječ koja nam je stigla sa britanskog ostrva veoma se udomaćila na bivšim jugoslovenskim prostorima posljednju deceniju nešto više, posebno među političarima i analitičarima, sekti u kojoj jedva svaki deseti zna da se nije pravilno kazati/napisati podpredsjednik nego potpredsjednik. Jer nije ispot nego ispod, reći će vam. Negdje se spinovanje pojašnjava kao prepravka, doterivanje, šminkanje informacija, ili izvlačenje iz konteksta. U literaturu riječ među prvima uvode braća Grim, najčešći prevod s engleskom kod nas je – pričam ti priču, ali znači i – zavrteti, vrzmati se, kovitlati se, odugovlačiti, presti, rotirati, kovit, kratka vožnja, obrtanje i rotacija.
Svečanih izjava (i platformi) bilo je napretek, naročito u Srbiji u vezi s Kosovom. Nije jasno hoće li Laktašenko i Vučić, kada je sroče njihovi „eksperti” gdje možda ima i onih sa ekspresno završenim školicama, to negdje da proslijede, recimo u Brisel, Njujork, Vašington, možda i Tokiju dokle se nekad protezala Srbija.
Ako je ikome proslede čeka je sudbina jedne davnašnje depeše, od prije dva vijeka recimo kada su nepismeni srpski uglednici pisali sultanu. Pronašli su čovjeka koji je znao čak i turski i izdiktirali mu zahtjeve koje su kanili poslati u Carigrad. Kad je pismo bilo sročeno upitaše “pisca” šta misli o njihovim (ultimativnim, naravno) iskanjima i željama. On im je rekao da pisanija nije rđava, ali da ipak nedostaje jedna sitnica, ali mu je bilo nezgodno da im je saopšti. Istrajali su, a pismeni im je rekao da nedostaje jedna rupa na sredini pisma. Da ga sultan natakne…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
