“Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, Muhamed ef. Mujić i ja za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: ‘Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.’ Ja se u sebi mislim: ‘Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam’, ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k’o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”.
“Odbiješ pet ili šest godina od 90 i eto koliko sam ramazana postio. Počeo sam s pet ili šest godina postiti i nikad nisam prekidao pa da mi, kobajagi, prešivaju k’o ostaloj djeci. Negdje pred akšam bih zavelesio, k’o dijete povazdan se igraš i trčiš, pa me babo stane moliti da prekinem post, ali nisam ga nikad htio poslušati. Ma druga su to vremena bila, a i druga japija. Svejedno u koje doba godine bi dolazio ramazan, vazda se postilo. I kad se rade teški poslovi, nije bilo govora da li da se posti ili ne. Da se ne posti, to nikako nije moglo i to niko nikad nije ni spominjao. Vazdan kosiš, okopavaš, radiš oko zemlje, pa onda odeš jedan sahatak legneš u hlad da odmoriš. Najteže je kad se vrše žito. Osuše se usta pa ne možeš da progovoriš. Ona vrućina, pa onda ona prašina, pa se sve lijepi za tebe. Ali nema prekinut’, ni govora”, kaže devedesetogodišnji dedo Sejdalija Bećirović, dugogodišnji imam džamije Rogo-zade u Vinogradu.
Otkako je stari Šerif ef. Prljača preselio na ahiret 1980. godine, Sejdalija Bećirović dobrovoljno je preuzeo ulogu imama u ovoj džamiji u Starom Gradu, jednoj od najmanjih u Sarajevu. Sejdalija Bećirović rodio se 1927. godine u Kramer Selu kod Rogatice. Po rođenju je dobio ime Alija, ali ga je majka prozvala Sejdalija. Onda su ga tako i svi zvali, a tako je i upisan u matičnu knjigu nakon Drugog svjetskog rata, pošto je sva prethodna dokumentacija u ratu izgorjela. S tri godine ostaje bez majke. “Ljeto je bilo, sjećam se tih vremena. Malka se zvala. Gledao sam kad je odnesoše uza selo da je ukopaju. Ja nisam znao šta je to, nisam ni plakao. Nena mi je bila živa pa sam onda s njom nekolke godine živio. Sjedi bih pred nju, pa mi ona priča mnoge priče. Imao sam i dvije sestre, Naza dvije godine starija od mene, a Behka tri godine mlađa. Sve je to rahmetli”, kaže Sejdalija.
SAMO TI MENE PIŠI MUSLIMAN I ISLAM
Kad je bio dijete, za ramazan bi sjedio u sobi i povazdan učio Kur’an. Kaže da je htio i malo izići i poigrati se s drugom djecom, ali babo je htio da se prvo završe hatme. Kad bi jednu završio, on bi mu odmah drugu rekao da počne, njegovom dedi, nani, babinom dedi ili nani, ili nekome drugom iz sela. “Uvijek se ima kome učiti. U Kur’anu sam naučio učiti u mejtefu, i to u onom vremenu za vrijeme stare Jugoslavije. Tad se išlo u mejtef svim danima u sedmici i povazdan se ostajalo, pa je, pored mejtefa, škola izgledala kao vannastavna aktivnost. Sjećam se da je sa mnom u mejtef išao i šejh Mustafa ef. Čolić, samo je on bio pet-šest godina stariji”, priča Sejdalija Bećirović.
Ubrzo nakon toga i Sejdalijina nena seli na bolji svijet, a zatim i babo 1942. godine, tako da s nepunih 15 godina ostaje da se brine o sebi i dvjema sestrama. Poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Janju, jer u Rogatici i svim okolnim selima, kako kaže, nije bilo nafake. “To je bilo poteško vrijeme. Prvo sam s još dva druga otišao u Sokolac, pa onda u Vlasenicu, Zvornik, a iz Zvornika u Janju. U Janji smo jednu noć prenoćili na nakoj štali, nikog nismo pitali. Ujutro izađemo na pijacu, kad utom dođe jedan stari čovjek. Suljo Maslić se zvao. Između nas trojice izabra mene da odem s njim da mu pomažem oko poslova. Dade mi grablje da grabim žito. Kad sam završio, Suljo mi predloži da ostanem kod njega do proljeća, a da će mi za to dati 150 kila kukuruza. Idući dan me na pijaci zasreti jedan stari čovjek, pa me upita koliko sam pogodio sa Suljom da mi da kukuruza. Rekoh: ‘150 kila.’ ‘Malo je, trebao si mu kazati 250 kila’, odgovori čovjek i negdje se među onim svijetom gajb učini. Sulji nije bilo drago kad sam mu rekao da hoću 250 kila, pa je nevoljko pristao. Nije mu se samom ostajalo, a bio sam mu plaho koristan”, prepričava Sejdalija.
Dok je bio kod Sulje Maslića, redovno su ustajali ujutro na sabah. “Proljeće je bilo. U sobi mangala, žerava i kahva na onoj žeravi. Jedno jutro se probudimo prije vakta, pa mi Suljo reče: ‘Bogami, Alija’, on me zvao Alija, ‘rano nam je još, trebali smo još malo leći.’ Tamam mi legnemo, njemu se zakašlja. Ustanem, pripalim lampu i pridržim mu glavu, a sva mi se ruka u znoju utopi. Malo prođe i on umrije”, prisjeća se Sejdalija davnih vremena. Suljo Maslić, prema riječima Sejdalije, bio je jako bogat čovjek. Imao je mnogo stoke i velika polja koja su mnogo rađala. Nije oskudijevao ni u čemu. Imao je preko 50 košnica meda i magacin u kojem je držao med u velikim kazanima. Tu su pored stajali i veliki kolutovi voska; u jednom bi bilo i preko 10 kila. “Tog dana kad je Suljo umro ja sam bio otišao i uzeo onaj jedan kolut voska pa ga ostavio za sebe. Svakako to niko nikad ne bi saznao, a mnogo je vosak tada bio skup. Sjećam se da se za dva ili tri koluta mogao uzeti dobar vo. Malo zatim dođe ikindijsko vrijeme, ja stadoh na namaz i onda mi samo dođe: ‘Vidi, tu si stao da klanjaš, a tamo si uzeo ono što ti ne pripada.’ Kad preselamih, brzo odem, uzmem onaj kolut voska i vratim ga u onu hudžeru”, kaže Sejdalija.
“Rekoh da sam postio i nikad nisam mrsio, ali, evo, sjetih se da nije tako. Kad sam bio u vojsci, ta dva ramazana nisam postio. Nisu komunisti dali postiti u vojsci, nema ni govora. U Makedoniiji u Prilepu sam služio vojsku i tamo ostao 30 mjeseci. Trebalo je biti pune tri godine, ali dođe skraćenje roka negdje oko marta mjeseca 1952. godine. Daić Savo mi je bio stariji aktivni vodnik i dobro me bio zavolio, ne znam vam reći što. Kad bismo kreni na obuku, ponesi bi hljeba, pa nas dvojica sjedemo u hlad i to jedemo, a oni vojnici rade i vježbaju. Kad se završe vježbe, Savo bi pregledavao oružje u vojnika, je l’ očišćeno lijepo i je l’ sve na svom mjestu, pa bi onda ruži one vojnike: ‘Kako u Sejdalije vazda očišćena i uredna puška, a u vas nikakve!’ A ono jok, ja je nikad nisam ni čistio”, kroz smijeh će dedo Sejdalija, te nastavlja: “Savo je imao Slovenku ženu; ja kaka je lijepa bila, Bože mili. Čim bi nešto trebalo, mene bi zovnuo da mu odnesem to kući. Jedanput sam tako otišao kući da mu odnesem neku obavijest iz štaba. Tada su na vojničkim čizmama bile one cveke, pa kad hodaš, ono klepeće za tobom. Kad sam došao do njegove kuće i ušao u avliju, žena reče Savi: ‘Ja uvijek znam kad Sejdalija dolazi.’ ‘Kako?’, on je pita, a ona mu odgovori: ‘Pa nije teško, lako se prepoznaje, u njega je njemački korak.’”
Negdje pred kraj služenja vojnog roka, u vojnoj bazi u Prilepu vršeno je popisivanje vojnika. Svaki je vojnik morao odgovoriti na određena pitanja i kazati na kraju vjeru i naciju. Pošto je radio u magacinu, a tih je dana bilo mnogo posla, Sejdalija je bio izostao s popisa. “Odem kasnije u štab, a tamo pet-šest oficira, kapetani, pukovnici. Bio je tu i jedan stariji aktivni vodnik i kod njega se to upisivalo. Veliki list, svašta te tu pitaju. Kad je došlo do nacije i vjere, pita me šta sam. Rekoh mu: ‘Musliman i islam’, tad nije bilo ni govora o Bošnjacima. ‘Ne mere to’, skoči onaj stariji vodnik, a svi oni oficiri što ih je bilo u baraki ušutili i stali, pa gledaju, a mi se već haman svađamo. Frka. ‘Samo ti mene piši Musliman i islam’, zbrusih mu na kraju. Bogami me tako i zapisa. Oni veliki oficiri, svi odreda gledaju i ništa ne govore. Kad sam krenuo prema izlazu, onaj me jedan, meni se čini da je bio pukovnik, upita: ‘A kad si Musliman, klanjaš li?’ ‘Klanjam, jašta. Ovdje ne mogu, nemam uslova, ali kad se vratim kući, ako Bog da ću klanjati’, isto vako mu rekoh. Zadugo me gledao, šutio i nije progovorio nijedne riječi. I oni oficiri stali pa zakokotili. Ne znam koliko sam tu tako stajao, možda dvije-tri dekike, pa mi onda na kraju reče da sam slobodan. Moj dragi, sad kad se sjetim kako sam mlad bio i u koje vrijeme sam to kazao, dobro sam prošao”, prisjeća će Sejdalija.
ONO ĆE BITI ŠTA JE ZAPISANO I NIKAKO DRUGAČIJE
Godinu se dana prije vojske dedo Sejdalija ženi, a u Sarajevo s porodicom dolazi 1954. godine. Kupio je zemlju od vrhovnog šerijatskog suca Muhameda ef. Mujagića i njegovog brata u Roginoj ulici iznad Sumbuluše. “Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Gdje god bismo dođi, ljudi bi ga pazili i uvažavali. Poslije teravije obavezno je svraćao u kafanu. Meni se nije toliko išlo, jer valjalo je sutra rano na posao, ali džabe je, nisam ga mogao ostavljati samog. Ondje pod Kovačima je bila kafana, bila je odlična kahva, meščini i sad joj se sjećam okusa. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: ‘Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.’ Ja se u sebi mislim: ‘Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam’, ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k’o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”, prepričava Sejdalija Bećirović.
Jednom se usudio pa ga je pitao da li je ikad išta pogriješio, pošto je vjerovao da je Muhamed ef. dobar čovjek i izuzetan vjernik: “On se malo zamisli, pa mi odgovori: ‘Efendum, jesam.’ ‘A šta si pogriješio?’, odvažno ga upitah, a on odgovori: ‘Jednom sam išao putem i vidio pijanog čovjeka kako leži u kanalu. Naredio sam da ga zatvore heftu dana u zatvor. Poslije toga, kad se trebala praviti zgrada suda u Sarajevu, nije se moglo nikako odrediti gdje će biti, pa su mene upitali za savjet. Ja sam dozvolio da se pravi ondje gdje se i sada nalazi, a dobro sam znao da je to vakufska zemlja. Allah, dž.š., me kaznio pa su me partizani kad su došli na vlast odveli u zatvor zato što sam pisao levhe u Zagrebačkoj džamiji. Zatvorili su me 6 mjeseci u zgradu koju sam dopustio da ondje na vakufskoj zemlji naprave.’”
U Sarajevu je našao posao prvo u Vojno-tehničkom zavodu, da bi nakon toga do kraja radnog staža proveo radeći kao metalostrugar, kasnije i instruktor u fabrici “Zrak”, koja se bavila proizvodnjom metalnih dijelova za vojsku. Nakon što je naučio raditi i postao dobar majstor, dobio je posao gdje se u jednoj seriji trebalo uraditi i nekoliko hiljada metalnih dijelova. To je bio posao “na normu”, pa se plaćalo po urađenom poslu. “Ja sam već naučio bio da podesim nož na mašini da u isto vrijeme reže dva komada, pa sam duplo brže radio nego ostali radnici. Doduše, to šefovi nisu smjeli saznati jer bi odmah smanjili cijenu po komadu. Bože mili, tada sam radio dan i noć. Tih dana, kada sam tu seriju završavao, bio sam otišao ujutro na posao, radio sam prvu, drugu i treću smjenu, onda idući dan ujutro opet prvu i drugu da bih završio na vrijeme. Nikako kući nisam išao. Zbog tog posla, taj mjesec sam zaradio plaću višu nego generalni direktor ‘Zraka’, pa je onda idućih dana i direktor došao u radionicu da upozna radnika koji je taj mjesec zaradio više od njega”, s ponosom će Sejdalija.
“Jedne godine, ne sjećam se tačno koje, bio je ramazan i, hvala Allahu, ispostilo se lijepo, bez ikakvih problema. Ko sutra je Bajram i kroz radionicu je prolazio šef odjeljenja Milan Glušica. Svi su odmah ostavili posao i krenuli njemu da ga pitaju za slobodan dan za Bajram, a ja posla nisam napuštao, nit’ sam ikoga pitao za slobodan dan. Glušica je pogledao prema meni, okrenuo se i samo im kazao: ‘Samo Sejdalija može sutra da ne dođe, a vama je Bajram isto k’o i meni’”, priča dedo Sejdalija i tvrdi da su svi znali da posti ramazan, a i redovno je uzimao izlaz petkom za džumu: “Jednom sam uzeo izlaz i otišao kod Mirsada Begića, direktora našeg oura, da mi potpiše, a kod njega je sjedio njegov zamjenik Risto Šolaja. Šolaja se odmah poče buniti i govoriti: ‘Sejdalija, ne može to tako, ne možeš ti u toku radnog vremena izlaziti tako kad hoćeš!’ Valah mu odmah odgovorih: ‘Ama, slušaj ti, Risto! Dok sam ja izgrađivao, pridonosio i uveličavao ovu firmu, ti si po lugu čeprko. I ići ću na džumu.’ ‘Izvini, Sejdalija, šalim se’, odvrati on. ‘Ja se ne šalim’, kazah, uzeh onu potvrdu i preko vrata.”
Godinama prije nego je otišao u penziju, u džamiji Rogo-zade klanjao je kao imam sabah, akšam i jaciju. Džamija po hajrat‑sahibiji nosi naziv Rogo-zade, pa se i ulica zove po tom osnivaču džamije, Rogina ulica. Uz džamiju je vezano i turbe, koje je manje poznato turbe jer nije na prometu kao druga turbeta u Sarajevu. Dedo Sejdalija kaže da su u turbetu ukopani Mađari koji su bježali pred zakonom mađarskog kralja: “Turci su izgubili Mađarsku negdje polovinom 18. stoljeća. Onda je mađarski kralj donio zakon po kome su se svi muslimani morali pokrstiti i preći na kršćanstvo, ili će biti ubijeni. To je bio veliki zulum nad muslimanima. Međutim, kad Allah daje, ne pita smaje. Jedan broj muslimana uspio je na forforac pobjeći preko Save na jug, nigdje drugo nego u našu lijepu Bosnu. To su bile plaho bogate porodice koje nisu htjele preći na kršćanstvo i nisu dozvolili da budu ubijeni. Ocijenili su da je ovaj ovdje kraj iznad Sumbuluše sunčana strana s plodnom zemljom. Bili su jako dobri poljoprivrednici pa su to sve znali, a tvrdi se i da su donijeli kaleme vinove loze sa sobom. Odatle se i ulica ispod Rogine zove Vinograd. Prvo troje koje je umrlo ukopano je u današnjem turbetu. Tvrdi se da su unutra ukopani jedna žena i dva muškarca. Kasnije je taj hajrat‑sahibija Rogo-zade izgradio džamiju kad je već naselje malo ojačalo i džamiju vezao uz turbe. I danas je turbe vezano uz džamiju, pa se u turbe ulazi iz džamije.”
U turbetu se nalaze tri mezara i, kada se pogledaju nišani, može se vidjeti da su nišani isti i na glavi i na nogama. Na njima nema ni tariha, tako da im se ne zna ni ime ni godina kad su ukopani. Dedo Sejdalija objašnjava da su se takvi nišani koji su isti i na glavi i na nogama stavljali maktubima. “To su ljudi koji su ubijeni po sili zakona, bilo šerijatskog, bilo svjetskog. Ovi ukopani u turbetu nisu ubijeni, ali su im stavili te maktupske nišane jer su ti ljudi zaista ubijeni samim tim odlaskom i povlačenjem iz Mađarske i ostavljanjem cijelog tog bogatstva i svega što su imali, a i ostavljanjem svojih krajeva i domovine. Eto, zato su im stavljeni nišani maktuba”, pojašnjava dedo Sejdalija.
U toj je džamiji Sejdalija 36 godina bio imam. Svi su se namazi i sve teravije klanjale, čak i u ratu. Ljudi su dedu Sejdaliju u ratu savjetovali da skrati teraviju na osam rekjata i da je puno da se klanja 20 jer je rat, puca se, padaju granate. “Ja nešto nisam htio da to kratim, a ono će biti šta je zapisano i nikako drugačije. Poslije rata su pisali u ‘Preporodu’ da je to jedina džamija u Sarajevu u kojoj se u ratu klanjao svaki vakat. Međutim, nisu bili u pravu. Ne znaju da sam jednu jaciju i jedan sabah u ratu propustio kad sam morao ići po noći na vodu”, šaljivo će Sejdalija.
Na pitanje hoće li postiti i ovaj, otprilike svoj 85. ramazan, dedo Sejdalija začudi se zašto ga se to uopće pita, pa odgovori: “Ah, pa kako me to pitate! Nema razloga da se ne posti ako je čovjek zdrav. Tu nema ništa teško. To je budalaština ikako pitati i o tome razmišljati. Postit ću, jašta, ako Bog da. Vam da preselim, jedino onda neću.”
