Himzo, dedo u devetoj deceniji života, priča o mladosti, nekadašnjem vremenu, proživljenom, običajima i današnjem životu.
Ima jedan dedo u mom komšiluku. Zove se Himzo. U devetoj je deceniji života. Tih i miran čovjek, koji ne bi mrava zgazio, kao što se u Bosni ima običaj reći za takve. Znam ga cijelih 15-ak godina i kakav je bio kad sam ga upoznao takav je i danas, osim što je dobro obolio i pomalo posenilio.
Ne voli danas omladina slušati starije ljude. To im dođe nekako dosadno. Zapravo, ne voli omladina slušati gotovo nikoga osim, možda, sebe. Jest, narod je rekao: “Uzmi savjet od starijeg jer on ga je skupo platio, a ti ga dobijaš badava”, ali ko danas ima vremena i volje slušati te priče i iskustva koja žive veze s današnjim vremenom nemaju?
Meni to, eto, nije mrsko iz barem dva razloga. Prvi se krije u navedenoj narodnoj izreci, a drugi mi govori da bih i sam, valjda, jednog dana mogao ostariti i imati želju da me neko (sa)sluša.
O hljebu sa stotinu kora
Odem tako do Himze i primijetim da ga posjeta obraduje. Kroz dugogodišnje poznanstvo dobro sam ga upoznao. Rekao bih, tipična priča bosanskog čovjeka sa sela (Prozor administrativno pripada Hercegovini, klimatski je bliži Bosni, a teritorijalno predstavlja ono i između): oženio se, dobio djecu, radio teške fizičke poslove, što u Jugoslaviji, što van njenih granica. Vjernik je praktičar. Čuo sam da vrlo lijepo uči Kur’an iako ga nikad nisam poslušao. U njegovoj kući vjera se poštuje i praktikuje.
Danas je Himzo slabijeg zdravlja. Još može na nogama, ali samo po kući. Pamćenje ga počesto izdaje, ali se pribere i tečno kazuje. Primjećujem da bolje pamti ljude i događaje od prije 40 ili 50 godina nego stvari novijeg datuma.
Veli: “Nek’ si, vala, došao, željan sam čovjeka i razgovora.”
Vidim da je upravo klanjao namaz i znam da zna napamet dosta iz Kur’ana, pa ga pitam zaboravi li poneku suru.
“Znam podosta iz Kur’ana iako sam nešto i zaboravio. Znam i sad ‘Amme i dosta ašereta. Vjeruj mi da se sa ašeretima razgovaram. Učim ih sam sebi i to mi je razgovor. To me nekako razgali i razvedri”, priča mi.
Pitam šta mu najteže pada, a on, klimajući glavom, odgovara: “Samoća! Samoća je najgori jad i, kad neko hoće da te prokune, nema gore kletve od samoće. Imam ja svoju čeljad i tu su, pomognu mi, ali svak’ ima svoj život i mora za svojim obavezama. Razumijem ja to, i ja sam nekad tako isto radio.”
Hoću da priupitam nešto, ali on vraća vodu na svoj mlin. Ponovno priča o surama iz Kur’ana i veli da se sve češće pomete kad ih uči. Tako krene učiti neku veću suru, pa se zbuni. Proba opet, pa opet…
“Eto vidiš! Ode pamet”, govori kao da se pravda.
Danas je sve naopako
Napokon mi polazi za rukom ono što me i zanimalo, pa ga pitam o nekadašnjem vremenu; kako se živjelo, kakvi su ljudi bili… Opet klima glavom i razmišlja. Pogleda me vrlo ozbiljno, pa kaže: “Prije je bilo više stida. Danas se niko ničeg ne stidi. Prije je bilo reda i poštovanja. Znalo se ko se sluša i koga treba poštovati. Ovo danas… ja ne znam kud će ovo svijet odvesti. I prije se više držalo do vjere. Svak’ do svoje vjere. Evo ja, naprimjer… Večerati, a da se nije klanjao akšam – nije moglo. Danas je sve to nekako naopako.”
Gledam ga, a on, s neodređenom sjetom u pogledu, priča o ramazanima koje je postio. Brale su se trešnje, kosile trave, kupilo sijeno i radili drugi teški poslovi i opet se postilo, a danas se mjesec prije ramazana pođe kukati kako će se izdržati.
“Eto, znao sam gledati kako stariji ljudi od teška posla pljuju krv, ali ne bi posta prekidali.”
Priča o nekadašnjim ramazanima, sijelima i lijepim običajima, sehurima, nestašlucima omladine, koja je na razne načine pravila smicalice hodžama po džamijama, telalima koji su budili na sehur…
Ispriča mi i jedan neobičan događaj. Toliko se pažnje pridavalo postu da su se čak i katolici ustručavali da uz ramazan javno jedu ili piju. Tako je jednog ramazanskog dana u šumi primijećena figura nekog čovjeka koji je pušio cigaretu. Cijelo selo danima je tragalo za njim.
“Vjeruj mi da se danas ne bi toliko tragalo za ubicom kao što se tad tragalo za tim koji se usudio pušiti usred ramazana”, kaže mi.
“Nemoj me krivo razumjeti! Nismo mi ni tada bili anđeli. Ne, ne! Bilo je svakojaka svijeta. Znalo se napraviti i zijana i zavaditi se, i-hi-hi! Ljudi k’o ljudi. Teško se živjelo. Zapamti: nikad narod nije više imao i bolje živio kao danas, ali je u ljude ušlo nešto, ne znam ni ja šta. Mi smo se barem znali šaliti. Zamisli, pošaljemo mi, onako iz šege, čovjeka da prodaje krmad u muslimansko selo. Ti sad skontaj kako je prošao. I na kraju se niko ne bi ljutio. Danas bi jedan drugom za sitnicu glavu skinuli. Znalo je po pet braće sa svojom čeljadi živjeti u jednoj kući i svima je bilo komotno. Danas svak’ ima svoju kuću i svoju sobu i opet svak’ svakom smeta.”
Niko nikog ne poštuje
Čudi se što danas mladi ne poštuju ni svoje roditelje i što je stida sve manje. Smijemo se nekoj ženi koja je imala običaj reći: “Ja sam cura bila i k’o cura dijete nosala, ali ovakav bezobrazluk nisam upamtila.”
Veli kako se danas sve naučilo na gotovo. Niko ne bi da radi, a svako bi da ima. Eto, kaže, i armiju ukinuli. Prije bi armija od momaka pravila ljude. Najsmotaniji momak iz sela ode u vojsku i vrati se k’o pravi čovjek: pedantan, uredan, skockan, ma taman za ženidbu. Danas ni toga nema.
Popričasmo mi, tako, podugo, a on često uzdahne, pa ponovi kako je željan ljudi i razgovora.
Izlazim, selamimo se i obećavam da ću opet svratiti. On stoji na vratima i, kad lijepo odmakoh od kuće, uđe unutra.
Valjda da se razgovara sa surama.
S kim ili sa čim ćemo se mi razgovarati kad dođe i ako dođe starost?
Ko li će nas (sa)slušati?
Kome i o čemu ćemo mi govoriti?
Ustajem i selamimo se. Ja ću nekim svojim putem, a on, vjerovatno, svojim ašeretima, da se još malo razgovori.
