Priče ove dvije majke nisu iste, ne nose isto iskustvo, mada je svakoj na svoj način teško. Ipak, jedno je isto – svakoj je kuća Bosna.
Obje su znale kada su sletjele u Beč da su bliže onome što se zove – kuća. Jedva su čekale da se približe aerodromskom izlazu na kojem piše – Sarajevo.
Jedna je putovala iz Kanade, a druga iz Amerike.
Bila je umorna. Kako se približavala ženi koja je, već, sjedila, osjetila je neku vrstu olakšanja, barem će malo pričati na svom jeziku.
„ I Vi putujete za Sarajevo?“, odmah je pitala.
„ Tako je, a Vi?“, odgovorila je.
„ Ma, odmah sam znala, po čehri se mi prepoznamo, nego eto, rekoh, da pitam, a odakle Vi dolazite iz Beča ili ?“
„ Iz Kanade, tamo mi živi sin“, prosto je nevjerovatno koliko lako dijelimo svoju intimu sa nekim koga prvi put vidimo i ne znamo, te nastavila „ već je dugo u Kanadi imam i dvije unuke.“
„ E baš lijepo, a jel’ mu žena Kanađanka?“
„ Nije, nije, isto je iz Sarajeva.“
Sada su već sjedile jedna pored druge.
„A Vi?“
„Ja sam ti sestro iz Žepe.“
Nastala je tišina.
„Oprostite što, eto… oprostite.“
„Ne izvinjavaj se, ništa, muž mi je poginuo, sa djecom njih troje, uspjela sam doći do Tuzle. Jeste, sestro, da sam došla k’o u svoje, al’ ništa nije bilo moje. Nisam ti ja mogla živjeti od humanitarne pomoći, muž i ja smo uvijek radili i hranili porodicu, pa sam aplicirala za Ameriku. Brzo smo i otišli. Djeca su odmah krenula u školu, a ja nisam znala jezik, radila sam najteže poslove. Punih petnaest godina radila sam ti kao noćna čistačica u bolnici, ali sam odškolovala djecu. Svo troje. Sada oni imaju porodice, a i njima pomažem, čuvam unučad.“
„Nije Vam bilo lako.“
„Nije sestro, nije, potrošio me taj posao, a i život me potrošio. Na kraju više nisam mogla raditi, dala sam otkaz, ali nisam još uvijek stekla uslove za penziju, ali imam djecu, oni su mi platili put.“
„A kuća, smijem li Vas pitati za kuću? Ma, znate šta, hajmo nas dvije popiti kafu.“
Sjele su dvije majke da popiju kafu.
„ Nego, ne pitah te kako se ti zoveš, de da se više ne persiramo?“
„Ja sam Zumra, a ti?“
„Ja sam Rada, Radmila mi je ime“
„E neka sam te vala srela, da se ispričamo, pitala si me za kuću. Nismo mi dobili nikakvu donaciju i tu je bilo lopovluka, ali polako popravljamo, djeca daju pare.“
„Kome sada ideš, ko ti živi u Žepi?“
„Kome idem, idem sestro kući, kući idem… imam rođake, ali ja ti idem kući.“
„ A ti, jel’ tebi muž živ, imaš li još djece?“
„Nije, muž mi je nedavno umro, a imam samo jednog sina. Neprijatno mi je pričati, ti si toliko toga prošla.. mi smo bili u Sarajevu. Sina smo uspjeli odmah poslati na početku rata u Kanadu, tako je on počeo svoj novi život i dobro mu je, sretna sam, provedem kod njih skoro mjesec dana… unuke su mi, evo imam slike..“
Obje su izvadile iz tašni fotografije.
„ A što ti ne živiš u Kanadi, tu ti je jedino dijete, muž umro.“
„ I ja se Zumro moja, kao i ti, vraćam kući.“
U avionu nisu sjedile jedna pored druge, opet su se spojile na sarajevskom aerodromu.
„ Mene Rado čeka rođak, pa ću sa njim dalje.“
„ I po mene je došao moj rođak, Zumro neka je sa srećom.“
„Hvala ti Rado i tebi“
Tako su se razišle dvije majke.
Svaka je otišla svojoj kući.
Poslije je Rada pričala kako nikada neće zaboraviti Zumru, kako je Zumra nije osuđivala zbog imena, a zna Rada šta je Zumra prošla.
Priče ove dvije majke nisu iste, ne nose isto iskustvo, mada je svakoj na svoj način teško. Ipak, jedno je isto – svakoj je kuća Bosna.
Kada malo bolje razmislim, njih dvije, ustvari, čuvaju Bosnu.
Po čehri se izgleda, ipak, mogu prepoznati dobri ljudi.
Ja danas slavim ove dvije majke!
