Radovan Karadžić rođen je 19. juna 1945. godine u selu Petnjica u općini Šavnik, Republika Crna Gora, gdje je proveo djetinjstvo. U Sarajevo se preselio 1960. godine gdje je završio srednju školu a 1971. godine je diplomirao na Medicinskom fakultetu na kojem je specijalizirao psihijatriju.
Po zanimanju je ljekar-psihijatar, ali i pjesnik. Raspadom bivše Jugoslavije i osnivanjem prvih političkih stranaka Karadžić se uključuje u aktivan politički život, kao jedan od osnivača i prvi predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS), čiji je predsjednik bio od 12. jula 1990. godine do 19. jula 1996. godine.
Tokom rata u BiH Karadžić je bio i vrhovni komandant Vojske Republike Srpske od marta 1992. godine, pa sve do polovine 1996. godine, čime je predstavljao najvišu civilnu i vojnu vlast u RS-u.
Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Radovan Karadžić nastavio je obnašati funkciju predsjednika RS-a, ali se već polovinom 1996. godine, nakon dogovora sa bivšim zamjenikom američkog državnog sekretara Richardom Holbrookom 19. jula 1996. godine u Beogradu povukao iz javnog života i sa svih funkcija koje je obnašao.
U bjekstvu od 1996. godine, kao najtraženiji ratni zločinac na svijetu
Navodno je Karadžić pristao na povlačenje sa svih funkcija uz obećanje Holbrooka da neće biti uhapšen i predat u Haag, jer je još 25. jula 1995. godine podignuta prva optužnica protiv Karadžića i Ratka Mladića. U toj optužnici, koja je sadržavala 16 tačaka Karadžić se teretio za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, snajpersko djelovanje nad civlnim stanovništvom u Sarajevu, te uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce u ljeto 1995. godine.
Druga optužnica protiv Karadžića podignuta je u novembru 1995. godine, a odnosila se na genocid u Srebrenici. Tada je u optužnici navedena njegova odgovornost za monstruozne zločine na području Srebrenice u julu 1995. godine, u gradu koji je bio zaštićena zona UN-a. Tada su izneseni zastrašujući podaci o genocidu u Srebrenici, o brutalnim scenama ubijanja, masovnim grobnicama, i divljanju vojnika RS-a na putu potpunog istrebljenja muslimanskog stanovništva sa tog područja.
“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”, navedeno je između ostalog u optužnici iz novembra 1995. godine.
Karadžić i Mladić tada su optuženi da su pojedinačno odgovorni za planiranje, podsticanje, naređivanje, pomaganje i podsticanje u planiranju, pripremi i izvršenju krivičnih djela navedenih u optužnici. Također se terete da su krivično odgovorni za djela svojih podređenih, a optuženi su za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Pretresno vijeće 11. jula 1996. godine izdalo je međunarodne naloge za hapšenje Karadžića i Mladića. Međutim, ubrzo i jedan i drugi postaju najtraženiji bjegunci. Raspisivane su i nagrade za bilo kakve informacije o Karadžiću, u iznosu od čak 5.000.000 dolara, ali bezuspješno.
Alter ego Karadžića u liku Dragana Dabića, duhovnog iscjelitelja
Iako ljekar zvanične medicine, tokom bjekstva i skrivanja Radovan Karadžić je u Srbiji 13 godina živio pod lažnim identitetom, i to kao ljekar alternativne medicine i duhovni iscjelitelj pod imenom Dragan Dabić. Živio je normalno i kretao se širom Srbije, te čak držao i predavanja na temu alternativne medicine.
Uprkos činjenici što se nalazio na gotovo svim crnim listama i potjernicama, nijedna služba mu nije ušla u trag, sve do jula 2008. godine kada je Dragan Dabić, odnosno Radovan Karadžić uhapšen u Beogradu, a ubrzo nakon toga i predat sudu u Haagu.
Prvi put na sudu u Haagu pojavio se 31. jula 2008. godine, ne želeći da se izjasni o krivici.
Posljednja, treća izmijenjena optužnica protiv Radovana Karadžića podignuta je u oktobru 2009. godine, u koju je uključena optužba za genocid u Srebrenici, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskm Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Zločini protiv čovječnosti odnose se na progone, istrebljenja, ubistva, deportacije i nehumana djela, dok su četiri tačke vezane sa ubistva, terorisanje, protivpravni napad na civile i uzimanje talaca.
Tokom suđenja Karadžić se branio sam, uz nekoliko pravnih savjetnika koji su mu asistirali. Nekoliko puta je tražio da se suđenje ponovi, što je Sud odbijao, a optužbe koje mu se stavljaju na teret otvoreno je negirao, govoreći kako bi on umjesto što mu se sudi trebao biti nagrađen zbog napora koji je učinio u ratu da se spriječi veće krvoproliće.
Tokom suđenja ukupno je saslušano 586 svjedoka, i to 337 Tužilaštva, 248 odbrane i jedan svjedok Pretresnog vijeća.
Današnja presuda Radovanu Karadžiću definitivno je najznačajnija od kada postoji Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, što je nedavno potvrdio i glavni tužilac Haškog tribunala Serge Bramertz.
Tužilaštvo je na kraju suđenja tražilo doživotnu robiju za Karadžića, što priželjkuju i porodice žrtava, uz strah da Karadžić neće biti optužen za sve tačke optužnice koje mu se stavljaju na teret, već isključivo za genocid u Srebrenici i zločine nad civilima u opkoljenom Sarajevu.
Koliko će presuda Karadžiću utjecati na daljnji tok i društvene odnose, procese pomirenja u BiH ostaje da se vidi, ali ono što je definitivno jeste da se presudom Karadžiću zatvara jedan krug o odgovornosti vrhovne vlasti RS-a tokom rata u BiH, uz kakvu-takvu satisfakciju porodicama žrtava.
