Susret na željezničkoj stanici u Lašvi kod Viteza dao je posebnu životnu putanju Muniri i Džemalu Bilalu koji su nakon njega proveli cijelih 50 godina zajedničkog života tokom kojeg se ni u jednom trenutku nisu odvajali jedno od drugoga. Džemal, iako 72-godišnjak, u razgovoru sa novinarkom Anadolu Agency (AA) kazao je da još pamti svaki dan, datum i vrijeme koje je proveo sa svojom, tri godine mlađom suprugom Munirom.
“Kada smo se upoznali, to je bilo negdje na željezničkoj stanici dole na Lašvi, čekala ona voz i ja čekao, i tako… Ona je bila iz Turbeta i malo smo se posjećivali. Prije se dolazilo na prozor, kucaš, nije bilo haj’mo na igranku, haj’mo u kafić”, prisjeća se Džemal na dan zaljubljenih dodajući kako je 1963. godine otišao u vojsku s nadom da će ga njegova voljena čekati.
Svakog dana razmjenjivali riječi ljubavi
Govoreći o tom periodu, Džemal se prisjeća kako su on i Munira svakog dana pismima razmjenjivali riječi ljubavi. Dodaje da je “znao da će ga ona čekati sve dok se ne vrati”.
“Ona je čekala. Onda sam u mirovnoj misiji Ujedinjenih nacija otišao na Sinaj i od tamo sam joj slao pisma. Došao sam 20. juna 1964. godine i odmah sam njoj otišao, pričali smo, dogovarali se”.
Iste godine, Džemal je dobio stalno zaposlenje u Vitezu što je bilo dovoljno da se oženi 9. augusta iste godine. Ističe kako njihova ljubav nije zahtijevala luksuz, te kako je za sreću bilo dovoljno malo.
“Nisam živio Bog zna kako, tačnije loše sam živio, seljački, siromašno. Imali smo kuću. Odmah je pristala”, navodi Džemal, napominjući kako mu kao mladiću nije bilo važno imati svadbu, veselje, već samo “komad zemlje i voljenu ženu pored sebe.”
“Otišli smo u opštinu, vjenčali se, potpisali. Nije bilo proslave, veselja. Vjenčali se i kući”, kaže Džemal.
Istinski čuvar dugogodišnjeg braka je, prema riječima Džemala, ljubav i dogovor. Pored toga, bračnu sreću nadopunjuju i djeca. Džemal i Munira dobili su četvero djece, stoga danas imaju šestero unučadi i jedno praunuče.
Prisjećajući se mladalačkog vremena i ženidbe, Džemal ističe kako je čudna pomisao na to da je od tada prošlo cijelih 50 godina.
“Tih 50 godina brzo je proletjelo. Pedeset godina tako prođe, ne mogu da vjerujem da smo toliko skupa.”
Brak je, navodi Džemal institucija u kojoj su i muž i žena ravnopravni i gdje nema mjesta za “inat i neposlušnost bilo koga od supružnika”.
“Nikad se nismo svađali. Kažu gdje je ljubav slatka tu je pamet kratka. Mi tako nismo, nismo se svađali, volio sam prije popiti, a ona kao i svaka žena, galami, ja šutim”, govori kroz smijeh Džemal.
Sve što su gradili izgubili 1993. godine u ratu
Skromni dom koji su Munira i Džemal gradili godinama, izgorio je u potpunosti 1993. godine tokom rata u Bosni i Hercegovini. Skupa sa pokućstvom, Džemal ističe kako su izgorjele sve fotografije koje je do tada imao a samim tim, izgubio je jedan dio dragih uspomena. Fotografije zajedničkih izleta, rođenja djece i njihovih prvih koraka, sve je otišlo u nepovrat. Ipak, Munira i Džemal su, kako kažu, drugi put u životu odlučili “krenuti od nule”, te ponovo izgradili dom za svoju porodicu.
“Sve je izgorjelo. Kad sam se vratio ovdje renovirao sam štalu, gdje mi je bila krava tu sam napravio kuhinju, a gdje mi je bila šupa i drva tu mi je bila spavaća soba. Onda sam i telefon kasnije uveo u štalu”, govorio je Džemal.
Najveća podrška u najtežim životnim trenucima kada bi ostali sami, zaboravljeni od prijatelja, kako kažu, bili su jedno drugom.
I pored ratnih poteškoća i drugih nedaća, Džemal dodaje kako je najteži trenutak njegovog života nastupio kada se njegova supruga iznenada razboljela.
“Bilo mi je teško kad mi se razboljela. Zalijevao sam paprike prije 12 godina, ona me pozvala u pomoć. Uđem u kuću, stavim je na sećiju, pa u Travnik u bolnicu. Bila je nepokretna pet, šest mjeseci. To mi je bio težak period”.
Ističe kako ga je plašila pomisao da bi ga Munira mogla napustiti.
“Bilo mi je teško. Uvijek sam govorio, dao bih kuću samo da se vrati i bude kako treba. Hvala Bogu ona se izvukla. Ne znam ko će prije od nas dvoje otići ali ko god ostane, neće biti lako”.
„Muka zakon mijenja“
Nakon što se njegova supruga razboljela, teret kuće i svih poslova bio je na Džemalu koji i danas, kako kaže “ima svoj plan i program pospremanja”. Kućanske je poslove, ističe vremenom i zavolio, a ništa mu nije teško da uradi za svoju suprugu koju i danas iznenadi doručkom.
“Sve radim, četvrtkom usisavam, brišem, ona mi pomogne malo. Doručak pravim, čaj, supu, onda nju probudim da ustane. Sve je na stolu”, kaže Džemal, naglasivši da bi pojedini muškarci možda i rekli da kućanski poslovi “nisu muški”, ali ističe da za takve ima poruku.
“Znaš šta bih im rekao? Muka zakon mijenja. Nema sigurno nijednog posla koji neće muškarac uraditi i iz ljubavi prema supruzi“, priča Džemal napominjući da “moderni brakovi traju od danas do sutra”.
Smatra da stupanjem u brak supružnici moraju biti voljni da se promijene i prilagode jedno drugom.
“Promijenila me ona, bio sam mlad, bilo me svugdje, ona je mene dobro promijenila, a i ja nju. Nikad nije bilo 24 sata da smo bili u zavadi. Ima ljudi pa sedmicu dana ne govore”, ističe Džemaj, dodajući da brak mora biti uspješan kada postoji obostrano poštovanje i razumijevanje.
Njegova supruga sa druge strane kroz smijeh govori kako se nikada tokom života nije pokajala što je za životnog saputnika izabrala upravo njega. Dodaje da je sretan onaj koji može reći da je imao lijep život i da ga je proživio sa ljudima koje istinski voli. Pravi recept za skladan brak koji i sama ima, kaže Munira, jeste stalni rad, trud i uzajamna ljubav, te poštovanje.
“Život nam je prošao u radu, u svemu. Dok su se djeca rodila, školovala. On radio, živjeli smo fino, sporazumno sve. Nikad se nisam pokajala, bio nam je fin život, sve je bilo lijepo”, zaključuje Munira.
