Nikad nisam dozvoljavao da mi prošlost kuje planove, što sam vjerovatno naslijedio od svog oca, koji je, iako svjestan tadašnje situacije u zemlji, ipak odlučio da na sebe stavi uniformu i bude jedan od pripadnika jugoslovenske policije. Nakon što je u Zvorniku proveo par godina, početkom rata se sa suprugom, mojom majkom seli u malo selo Brezova njiva iznad Potočara, gdje se poslije par mjeseci, rađam i ja. Ne sjećam se svih detalja, ali je, vjerujući pričama mještana, i sitnih stvari kojih se sjećam, situacija bila uobičajena za taj kraj pogođen neimaštinom uzrokovanom od strane agresorskih ideološko – bolesnih planova i nauma. Otac je i dalje radio u MUP-u, muškarci iz sela su noći provodili pred bazama za podjelu pomoći, a ostatak je čekao bolje sutra. Čekao pisma rodbine iz inostranstva, koja su usljed nestašice papira, često koristili da bi motali cigarete, čekao glas preko žice da je rat stao i da konačno mogu da odahnu svojim, već odavno izmučenim dušama.
Dana pada Srebrenice se ne sjećam dobro, što mi u jednu ruku i drago. U svojih 22 godine, kako pamtim sebe, kao racionalnu osobu nikad mi nije bilo teže. Oca sam sahranio prije dvije godine, u vjerovatno najtežem danu u mom životu do tada, u danu kada mi se svaki komadić svijeta urušavao i padao na tjeme jednostavno ne dozvoljavajući mi da napravim bilo kakav signal van mog izbezumljenog pogleda ka očevom tabutu.
A 16 godina mu nisam bio bliži. U 16 godina sam zaboravio kako je nekoga zvati „babom“, zaboravio sam kako je biti u čvrstom zagrljaju očevih ruku, te sigurne utvrde, neprobojne za moje strahove. Nakon 16 godina bio sam tu, pored njega, ali ovaj put bez zagrljaja, bez poljupca, bez pozdrava. Samo sanduk, zelena boja i moji jecaji. Trenutak kada sam morao da se oprostim s njim zadnji put je trenutak kada su mi noge zaklecale, i kada sam prvi put u životu osjetio da ne mogu dalje. Ne mogu da se pomaknem, jer su svi moju egzistencijalni porivi i odgovori bivali, svakom lopatom zemlje bačenom u kabur, sve bezličniji, nebitniji i udaljeniji.
Kako je vrijeme odmicalo, mislio sam da se konačno oporavljam. Kao osoba koje natjerana da vrlo mlada odraste, osjećao sam da sam dovoljno zreo da prebrodim gubitak, i skinem breme koje nosim još od dvanaeste godine kada sam telefonskim pozivom saznao da je očevo tijelo pronađeno. Ali jednostavno, moje tijelo i moj um nisu bili dovoljno jaki da se odupru, tako da mi nikad nije bilo teže. Trenuci koje preživljam trenutno su najturobniji trenuci u mom životu, kada tako očajno želim da me neko sasluša, podijeli moj bol, ali nažalost to mogu samo roditelji, koji nisu uz mene.
Padom Srebenice, otac sa djedom i amidžom se odvojio od ostatka porodice, a ženski članovi porodice su krenuli put Potočara u nadi za spasom. To je bio zadnji put kad smo ih vidjeli i čuli nešto o njima. Par godina nakon toga, kada je njihova smrt već bila evidentna, majka se udaje, a ja ostajem kod djeda i nane gdje sam živio 16 godina.
Ali moja budućnost je svijetla, moji snovi su jasni, moje ime je Adin Zukić. Majko hvala ti na svemu, djede hvala ti na svemu, i hvala svima koji su uz mene, uz nas koji očajno trebamo vašu pomoć-
Moja budućnost je svijetla, moji snovi su jasni, moje ime je Adin Zukić.
