U životu ti je, vele, najvažnije na šta si navikao ljude. Kakve si standarde postavio. Jer po njima će suditi o tebi.
Kada dijete koje je roditelje naučilo da donosi petice iz škole dobije trojku, biće to, za mnogog oca i brojnu majku, znak za uzbunu. Kada, međutim, trojku dobije dijete čiji roditelji niti jedne godine odlazak na more ne planiraju dok im nasljednik ne završi popravni – eto, kako bi Crnogorci rekli, radosti u dom. Takvo dijete, za razliku od onog odlikaša, zbog trojke neće slušati opominjuće tirade za budućnost mu zabrinutog babe, nego se može nadati povećanju džeparca. Nakon serije jedinica, trojka vrijedi daleko više nego tek još jedna u nizu petica. Ima, tako, djece koja znaju sa minimunom truda maksimalno obradovati roditelje.
Treba li još? Kada nabije 100 kila, većina ljudi ide na radikalnu dijetu, jer se zabrine za zdravlje. Kad ja padnem na 100, dijetu sam trijumfalno završio i nemam je namjeru ponavljati u tekućoj deceniji. Niti to ko od mene očekuje – jer sam svoje ubijedio da ništa nije opasnije od naglog gubitka težine.
Slobodan Milošević i Srbija su, recimo, devedesetih godina 20. vijeka postavili tako niske standarde dobrosusjedstva, da se smatralo da su, čim ne šalju tenkove i Arkana na tebe a generali na njihovom platnom spisku ne vrše genocid nad tvojim građanima, na tvojoj teritoriji – ključni faktor stabilnosti.
Budući da je Ivica Dačić Miloševiću bio, recimo, ono što je Robin bio Betmenu, on je, Dačić, tu lekciju dobro naučio.
Korak do objave rata
I dan-danas, kao Ministar inostranih poslova Srbije, Dačić ima slobodu da govori stvari koje bi se u normalnoj diplomatskoj komunikaciji smatrale korakom do objave rata, a da mu to prođe kao još jedna gotovo-pa-simpatična manifestacija flambojantnog karaktera i nekonvencionalnog ponašanja. Kao još jedno „ma znaš Ivicu, on to tako“.
Evo šta je, koliko juče-prekjuče, vazio na opskurnoj i shodno tome popularnoj beogradskoj televiziji.
“Regionalni konflikt će trajati dok traju uzroci tih problema… Da li su otklonjeni problemi zbog kojih su izbili ratovi na Balkanu? Nisu. Ovo je samo intermeco između nekih novih sukoba, ne zbog Srba, već zbog nerešenih pitanja na Balkanu. Ako velike sile to ne shvataju, one prave problem…”. Rekao je još da Zapad Srbiji nije prijatelj, dok Rusija to jeste. U Crnoj Gori, Ivek je dodao i to, nema niti jednog Srbina na funkciji – toliko su Srbi tamo ugroženi.
Dačić vergla pjesmu koje smo se devedesetih naslušali. I prošli put je sve počelo tako što su Srbi bili ugroženi. Postojali su, što bi Dačić rekao, neki problemi – na primjer taj što je Srbija bila naumila da sebi pripoji pola Bosne i pola Hrvatske. Srbija je učinila sve da taj problem riješi, ali joj nisu dali. Da je uzela što je mislila, sad problema ne bi bilo. Ko to nije dozvolio? Zapad. Zato Dačić upozorava velike sile: ako ne shvataju da problem može biti riješen samo tako što će ga Srbija riješiti kako je naumila, onda je to problem. Ne zbog Srbije, jer ona, lijepo čovjek veli, problem nije – ona samo ima izvjesna teritorijalna potraživanja – nego zbog onih koji Srbiji ne dozvoljavaju da, tako što će uzeti ono što drži da je njeno, problem riješi.
Ukratko: problem su svi osim države koja je izvršila agresiju na dvije susjedne zemlje, države čiji Ministar spoljnih poslova u treš emisiji na treš televiziji najavljuje novi rat. No to i nije tako crno, a još manje destruktivno, ako novi rat posmatramo kao još jedan konstruktivan pokušaj da se problem skloni sa stola. Jer, Dačićevom terminologijom: istinski problem nije problem, nego odsustvo volje da se on riješi. A Dačiću, eto, volje na fali.
Pametnima nije do smijeha
Kada je Slobodan Milošević na Gazimestanu najavio rat, pametnima nije bilo do smijeha. Danas, kada rat najavljuje Slobin mali od kužine, pametni ne bi smjeli pasti u iskušenje da ih zavara „Farma meets Zadruga“ estetika i sadržaj Dačićevog nastupa, zbog koje bi ga mogli ne uzeti za ozbiljno. Upravo suprotno: stvari koje Dačić čini i najavljuje, kao i funkcija koju obavlja, odveć su ozbiljni da ne bi bili uzeti smrtno ozbiljno i kao takvi izloženi adekvatnom tretmanu: poruzi. Ono što Dačić u kontinuitetu čini, i način na koji to čini, najpreciznije mogu biti opisani parafrazom znamenite dosjetke Grouchoa Marxa, uz dodatak reference na „Austin Powers“ serijal: „On izgleda kao Miloševićev „Mini-Me“, govori kao Miloševićev „Mini-Me“, ali neka vas to ne zavara. On jeste Miloševićev „Mini-Me“.
Ivica Dačić je živi dokaz da nije tačna izreka koja kaže kako onaj ko pjeva, zlo ne misli. Da voli da zapjeva na međudržavnim sastancima – voli. Da ima solidan, multikonfesionalno-multikulturalni kafanski repertoar, ima. Erdoganu je pjevao „Osman Agu“. Uzgred, ne znam što bi Tajipu pa ge ne okiti sa sto eura. Pjevao je „Oprosti mi, Katrin“ za Catherine Ashton. Pjevao je i „O sole mio“. No njegova najveća uspješnica je, jasno, „Miljacka“, koju pjeva kome stigne, kad god stigne.
Da, on pjeva. Ali ako graničiš sa njim – ne dao ti Bog što ti on misli.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
