Voda je mrzla i puhalo je baš kao i marta 1993. kada je smrtno stradalo 19 zatočenika logora Batković pored Bijeljine. Preživjeli logoraši u subotu 16.3. odali su poštu stradalim drugovima.
Stigli su iz svih krajeva BiH da još jednom vide mjesto u kojem su doživjeli najmračniju stranu ljudske prirode. Prisjetili su se, progovorili, upozorili i još jednom izrazili nadu da se više nikome i nikada neće ponoviti ono što su oni u logoru Batković preživjeli.
Mukama zapečaćeni životi
“Mi smo došli pred vrata na koja su većina nas ušli i izašli pognute glave. Nismo imali priliku da vidimo ova semberska polja. Zato sada pogledajte, prisjetite se vremena kojim su naši životi duboko zapečaćeni i kad smo preživjeli sve ono što su nam drugi nametnuli. Danas je poseban povod, dvadeset godina otkada su naši prijatelji odavde odvedeni na Majevicu i tamo izgubili živote”, kazao je Nihad Ključanin, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, koji je u ovom logoru bio zatočen od 13.12.1992. do 09.10.1993. godine.
Ključanin je jedini preživio stradanje na Majevici i kaže da nikada neće zaboraviti dane provedene u Batkoviću. “Decembra 1993. nas 530 Bošnjaka i Hrvata dovedeni smo ovdje iz logora Manjača. Ovdje smo da bismo podsjetili na te događaje. Zašto podsjećamo? Podsjećamo da se ne bi ponovo dogodili, bez obzira ko ih ikada smislio ili planirao učiniti. Dabogda ovaj logor, ova vrata, bila vječito za te i takve prilike zapečaćena”, kazao je Ključanin.
Teško je govoriti o detaljima
“Došli smo ovdje smo da svjedočimo zahvaljujući prvo Bogu dragom što smo živi i zdravi, a Bog sami zna i koliko. Trebalo je izdržati ovu sembersku košavu i odmrzavati vodu u posudama. Došli smo i da svjedočimo našu parolu “da se ne zaboravi i ne ponovi” i da nikad niko ne doživi ono što smo mi ovdje doživjeli,” kazao je Fahrudin Ćemal u ime Udruženja logoraša “Profesor Omer Filipović” iz Ključa. Podsjetio je da je njegov prijatelj i komšija Fuad Islamagić zaklan dok je bio na prinudnom radu. Dodao je da je teško pričati o detaljima i da svi bivši zatočenici dobro znaju kako im je bilo. Zbog toga, istakao je, treba da istraju u aktivnostima oko suđenja odgovornima za zločine koje treba da stigne zaslužena kazna.
Huso Konjić došao je iz Koraja. U Batković je doveden 22. juna 1992. i ostao do 20. jula 1993. godine. “Ne može se ispričati šta sam ovdje doživio. Bilo je svega, svašta sam doživio i svačega se nagledao, a zahvalan sam međunarodnoj zajednici, Crvenom krstu, što sam nakon svega oslobođen,” kaže Konjić.
Hasan Salihović iz Srebrenice, u Batkoviću je bio zatočen dva i po mjeseca. “Trinaest dana nisam ništa jeo prije nego sam doveden ovdje. Negdje su nas potrpali i tad je počelo sve ono najgore. Glad, prebijanje, ubijanje. Kad je stigao Crveni krst malo su nas ošišali, obrijali i onda smo čekali razmjenu,” kaže Salihović.
