Moje pitanje se odnosi na objašnjenje značenja ajeta u Časnom Kur’anu: “U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte”(Al-Ahzab 33:33). Da li se ovaj ajet odnosi na svaku ženu muslimanku u prošlosti i sadašnjosti, ili je upućen samo ženama našeg dragog Poslanika (neka je mir i spas na njega)? Da li ćete molim vas bliže protumačiti ovaj ajet? Neka vas Allah nagradi velikodušno.
Hvala Vam na postavljenom pitanju i hvala Vam na pokazanom interesovanju za izučavanje islama.
Prije nego što odgovorim na vaše pitanje, dozvolite mi da naglasim da žene u islamu imaju poseban status. One se smatraju sastavnim dijelom društva. Uporedo sa muškarcima, one upotpunjavaju strukturu društva.
Ajet koji ste pomenuli u svom pitanju glasi:
„U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.“ (Al-Ahzab 33:33)
Islamski učenjaci se slažu da se ovaj ajet odnosi na Poslanikove žene, što se jasno vidi iz prethodnog ajeta, koji glasi:
„O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (Al-Ahzab 33:32).
Sljedeći ajet potvrđuje ovu činjenicu, o dužnosti Poslanikovih žena da podučavaju muslimane o islamu, zato što im je njihova veza sa Poslanikom omogućavala da uče o tome neposredno:
„I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim – Allah je, uistinu, dobar i sve zna.“ (Al-Ahzab 33:34).
Riječi „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene!“ podrazumevaju specifična pravila namijenjena Poslanikovim ženama, koje su imale posebnu ulogu u muslimanskoj zajednici.
Muslimani širom svijeta imaju prema Poslanikovim ženama veliko poštovanje. Oni ih zovu Ummahat al-Mu’mineen (Majke vjernika).
Neću se baviti detaljima posebnih pravila koja se odnose na Poslanikove žene. Navešću jedan primjer. Poslanikovim ženama nije bilo dozvoljeno da se nakon Poslanikove smrti ponovo udaju:
„Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh!“ (Al-Ahzab 33:53)
Vaše pitanje se odnosi na specifičan ajet. Ali postoji još jedan ajet koji govori o zatvaranju žena u njihovim kućama, želim da se izjasnim u vezi s tim.
„Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki.“ (An-Nisaa’ 4:15).
Kućni pritvor je norma koja se odnosi na vrijeme neposredno prije rješavanja zakonskog postupka. Poslije toga, ova norma se više ne primjenjuje.
Komentarišući ovaj ajet, Ibn Kesir, u svom tefsiru, kaže sljedeće:
U ranim danima islama, ukoliko je žena počinila preljubu i ako su četiri svedoka potvrdila akt preljube, bivala je kažnjena kućnim pritvorom. Ona ne bi izlazila vani sve do svoje smrti. Na kraju ajeta Allah kaže „(dok) im Allah ne nađe izlaz neki (kroz novo zakonodavstvo).“Način na koji je to Allah uradio se može videti u sledećem ajetu sure An-Nur(Svjetlost):
„Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (An-Nur 24:4)
Ubadah ibn As-Samit prenosi da je Allahov Poslanik govorio:
Učite od mene, učite od mene. Allah je odredio put za takve(žene). Kada neoženjen muškarac učini preljubu sa neudatom ženom, trebaju biti kažnjeni sa stotinu udaraca i protjerivanjem na godinu dana. A u slučaju da oženjeni muškarac učini preljubu sa udatom ženom, trebaju dobiti stotinu udaraca i biti kamenovani do smrti.
Ajet koji ste naveli pokazuje da žene muslimanke ne smiju pokazivati svoju ljepotu i privlačnost koja ih može učiniti žrtvom onima sa bolesnim srcem i nečasnim namjerama. Također, žene muslimanke ne smiju izlaziti nakićene kao što je to bio običaj u predislamskom dobu.
Međutim, jezičko značenje riječi „i ostajte u svojim kućama“ ne sprječava njih – žene muslimanke iz vremena Poslanika – u njihovom pravu da izlaze i izvršavaju svoje obaveze. One trebaju da uče ostale žene pravilima islama. One su to učile od Poslanika (neka je mir i spas na njega) i prenosile na druge.
Historija pokazuje da su žene muslimanke pratile muslimansku vojsku u bitkama kao medincinsko osoblje za ranjene, za pripremanje zaliha itd.
Sumeja (majka Amar ibn Yasira) je bila prvi šehid islama.
Štaviše, čitali smo u islamskoj historiji da su grupe žena išle gradovima da obavljaju svoje poslove. Drugi halifa Umar ibn Al-Khattab, postavio je ženu Ash-Shifaa’ bint ‘ Abdullah kao supervizora prodaje u Medini, što se spominje u njenoj biografiji.
Također, žene muslimanke su izrazile svoja viđenja u pogledu zakonskih pitanja koja se tiču javnog interesa, čak iako su bile u opoziciji halife, koji bi nerijetko prihvatao njihove sugestije i prijedloge.
Islam garantuje jednaka prava ženama u ugovaranju, preduzimanju poslova, učenju i posjedovanju nezavisnosti.
Ako je položaj žene bio ovakav u prvom stoljeću islama, kada je u svim ostalim religijama i tradicijama bilo aktualno zatvaranje žena u kućama, onda ništa drugačije nije ni četrnaest vijekova kasnije.
Danas, niko ne može da kaže da ženi muslimanki nije dozvoljeno da izlazi van kuće ili na posao, ili čak da pohađa škole ili univerzitete. Da je ovo tačno, samo zamislite društvo u kome bi sve žene samo sjedile u kućama.
Na kraju, kao i muškarac musliman, žene muslimanke mogu izlaziti van, učiti, raditi pod uslovom da čuvaju svoje dostojantvo i čast.
Naredba koja se odnosi na zabranu isticanja ženske ljepote predstavlja jedan od uslova za ispunjenje islamskog načina odjevanja žena. Muslimanke su obavezne da pokriju svoju kosu i tijelo, njihova odjeća ne smije biti providna, također mora biti dovoljno široka i duga da sakrije atraktivne dijelove njihovog tijela. Obaveza pokrivanja ženskog tijela proističe iz namjere da se žene zaštite od isticanja koje bi ih moglo učiniti predmetom uznemiravanja i učiniti ih lahkim žrtvama onih muškaraca koji imaju loše namjere.
Ovo znači da veo štiti čast i dostojanstvo žena, on ne predstavlja ograničenje njenoj slobodi. Dr. Fatima Naseef, Autor djela „Žene u islamu“, vidi hidžab kao pravo žena na očuvanje skromnosti i pravo da budu poštovane kao osobe.
