Doručkovao sam sa prijateljem novinarom u jednom restoranu u londonskom predgrađu prošle sedmice kada je naš razgovor neizbježno krenuo u smjeru najnovijih napada u Francuskoj. Ja sam ponovio svoje argumente koje sam nedavno iznio u blogu na Huffington Postu i zaključio da se mi u Evropi trenutno nalazimo u uzburkanom moru, ali da još nismo potonuli.
Djelomično sam očekivao da će se moj prijatelj složiti sa mnom. Međutim, ostavio me bez teksta kada je na površinu isplivao njegov bijes i strah dok je energično objašnjavao kako je jedini način da se iskorijeni ovaj vid terorizma da se bombama sravni sa zemljom regija Bliskog istoka i sjeverne Afrike gdje se mogu pronaći elementi grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) kako bi se svijet riješio njihovog zla.
Budući da sam advokat i da dobro poznajem i Evropsku uniju i regiju Bliskog istoka i sjeverne Afrike, ne ostanem često bez teksta. Ali ovo je bila jedna od onih prilika kada zaista nisam očekivao žestinu onih ideja koje su, po mom mišljenju, jednako nihilističke kao i one koje gaje teroristi.
Svijet nakon jedanaestog septembra
Budući da je radikalizam svuda prisutan, da li da bombama istrijebimo sve ljude na svim krajevima svijeta? Pa ipak, možda i nije nezamislivo da neki Evropljani sada usvajaju takav pristup i vjeruju da je jedino rješenje prolijevanje krvi i uništavanje svih kako bismo uživali u miru i tišini?
Očigledno je da se svijet promijenio nakon jedanaestog septembra kada smo se probudili iz doba nevinosti. Važno je napomenuti da je jedanaesti septembar također uveo Patriotski zakon i rezultirao katastrofalnim ratom u Iraku čije trule plodove mi danas beremo.
Ali nakon tih užasnih dana i uprkos talasima terorističkih napada koji su se dogodili na raznim kontinentima, vjerujem da je ovo prvi put da je Evropa odlučnija, ali i ustrašenija. Dobro je biti odlučan, budući da je krajnje vrijeme da udružimo napore i da se žestoko i kompetentno borimo protiv svih oblika terorizma, od onog koji tek nastaje do institucionalnog.
Ali, strah je opasan jer se zbog njega bezobzirno odnosimo prema onome što definiše izbore nas kao evropskog društva (istina, sa mnogobrojnim mrljama) i pretvara nas u iskonske humanoide koje pokreće testosteron.
Uzastopne uzbune
Međutim ne možemo poreći uzastopne uzbune – mnoge od njih opravdane – ili zatvaranje željezničkih stanica u raznim dijelovima Evrope zbog uzbuna, niti možemo zanemariti činjenicu da je Francuska pribjegla članu 42.7 Lisabonskog ugovora koji poziva na zajednički sigurnosni i odbrambeni odgovor 28 država članica Evropske unije.
Kad smo kod tog, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno potvrdilo rezoluciju da neće štedjeti napore u borbi protiv ISIL-a, iako se nisu pozvali na Poglavlje 7 Povelje UN-a koje takvu odluku ojačava vojnom akcijom.
Dopustite mi da sa čitateljima podijelim svoje viđenje naše najnovije evropske muke.
– Prvi neophodni uslov za smislenu reakciju je prihvatanje činjenice da smo sada suočeni sa ozbiljnom globalnom prijetnjom – od ISIL-a u Raqqi do Boko Harama u Yoli i Al-Mourabitouna u Bamaku – bez gubljena staloženog pristupa. Dizanje panike je jednako loše kao i prikrivanje činjenica: javnost mora obraditi činjenice smireno. Prijetiti, naprimjer, oduzimanjem pasoša nekim francuskim državljanima čini društvo ranjivijim i predstavlja poražavajuću reakciju na provokaciju takvih terorističkih grupa čiji je cilj oslabiti koheziju nas kao državljane EU.
– Reforma bezviznog režima u zemljama Schengena je neophodna ali se mora provesti razumno i ne smije se pretvoriti u alat za kažnjavanje. Sloboda kretanja je jedna od dragocjenih sloboda koju je Evropa godinama čuvala i važno je pojačati kontrolu na tim granicama, a ne zatvoriti ih.
– Bombardovanje „terorističkih utvrda“ samo u Siriji i Iraku neće otkloniti problem. To će prije dodatno podijeliti arapski i muslimanski svijet i otuđiti ih od naših eurocentričnih ideala. Nadalje, to bi čak mogli gurnuti neke ljude u pogrešnom smjeru.
Stoga je prikladna reakcija da ne pričamo kako moramo bacati veći broj bombi i da se ne žalimo kako nemamo dovoljno obavještajnih podataka. Prikladna reakcija je pobrinuti se da imamo dovoljno resursa, kako ljudskih tako i finansijskih, da stručno analiziramo izvještaje koje naše službe već u obilju prikupljaju svaki dan i da pomognemo da se isfiltriraju oni izvan naših granica kao i tajni članovi u samoj Evropi.
– Moguće je da se neki osumnjičeni infiltriraju u Evropu kao izbjeglice iz regije Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Ipak, Evropa očekuje gotovo 1,2 miliona izbjeglica do kraja 2015., i smiješno je poricati da smo izloženi riziku da u našim državama završe neki teroristi ili špijuni koji bi mogli uzrokovati nered. Ne bismo trebali dozvoliti tim pokvarenjacima da ukaljaju osjećaj gostoljubivosti koji je jedan od naših dosljednih principa. Zato ponavljanje ksenofobne mantre nekih političara u SAD-u kako bismo trebali prihvatiti samo kršćanske izbjeglice a ostale ostaviti da se snalaze loše je odstupanje od naših vrijednosti, naše vjere i naše humanosti.
– Kako je Kahina Bougache istakla u svom članku na libanskom portalu NOW, trebali bismo prestati ugađati diktatorima i ogromnim religijsko-industrijskim kompleksima ako želimo poraziti terorizam. Mi u Evropi smo beznadežno upali u vrtlog onoga što ja zovem dva polariteta, demokratije ili stabilnosti. Kada se osvrnemo oko sebe, skloni smo zaključiti da nas je demokratija iznevjerila pa je tako stabilnost – čitaj, oštra sigurnost po modelu Bashara al-Assada – jedina održiva alternativa. Historija nam je, međutim, mnogo puta pokazala da je ovo nezreo argument jer će ruke diktatora koje hranimo danas doći da nam ponovo nanesu štetu onda kada se okolnosti promijene i oni ponovo postanu snažni – do čega će ciklično i doći.
– Shvatimo jednom za sva vremena da moramo dovesti u pitanje legitimnost koju ISIL uživa u nekim dijelovima muslimanskog svijeta. Moramo ocijeniti strategije koje funkcionišu u Evropi i van nje i prepoznati da su takvo masovno otuđenje i istovremena radikalizacija ljudi iz regije Bliskog istoka i sjeverne Afrike uzrokovani koliko vjerskom netrpeljivošću ili indoktrinacijom putem interneta toliko i siromaštvom, obespravljenošću, ugnjetavanjem i nepravdom koju svakodnevno osjećaju ili od svojih moćnika ili od nas. Moguće je ugnjetavati i ušutkati određeni broj ljudi neko vrijeme, ali nije moguće ugnjetavati i ušutkivati sve ljude cijelo vrijeme.
Da li se Evropska unija raspada? Ja bih rekao da još nije odlučeno, ali jedan odgovor leži u načinu na koji tumačimo bolne izazove s kojima smo danas suočeni i način na koji se prema njima odnosimo. Ko zna, možda bih ja čak mogao ubijediti svog prijatelja novinara da ne trebamo razmatrati drakonske mjere koje skrnave naše vrijednosti kada se borimo za svoju budućnost, bar ne još.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere
