Neke stvar ne planiramo niti ih priželjkujemo, ali se one ipak dese…
I život naš često ne bude u skladu s očekivanjima našim…
Planiramo da ćemo imati porodicu, i poslušnu djecu… Da ćemo pronaći posao, i živjeti život pun blagostanja… Da ćemo voljeti i biti voljeni, i tako do kraja naših ovozemaljskih dana… Snivamo snove i kujemo planove o budućnosti divnoj i sretnim danima…. Samo želimo sreću i ostvarenje želja… Međutim, često puta…
Ne planiramo da će nam neko povrijediti osjećanja ili slomiti srce…
Ne planiramo da će se naše dijete ili neko voljeni teško razboljeti…
Ne očekujemo sukob s nekim bliskim, ili da ćemo morati napustiti svoj dom…
Niti ne razmišljamo o danima starosti. Na koncu, mladost se čini tako divnom…
Ne planiramo da će naš život ispuniti tuga, niti siromaštvo…
Da će nas ljudi napustiti, ili emanet iznevjeriti…
I da postoji mogućnost da ćemo na kraju ostati sasvim sami…
Ponekad, ukoliko se dovoljno potrudimo i na Allaha oslonimo, dobit ćemo i ono što želimo. Međutim, mnogo se puta desi da želje i stvarnost budu dvije različite stvari…
Ponekad je teško razumjeti događaje, obično kad oni ne budu u skladu s prohtjevima našim…
I u neznanju ljudi često, na svog se Gospodara ljute. Na prvi znak belaja, teške riječi govore…
Tačno je da mi ne biramo ono što nam Allah daje, ali budimo hrabri znajući da nas On samima ostaviti neće i da nećemo biti iskušani preko mogućnosti naše…
Ponekad, Allah učini da se naša duša slomi, kako bi se sjetila Njegove milosti…
Ponekad, Uzvišeni dopusti da se naše srce slomi, kako bismo osjetili slast u sedždi…
Ponekad, Allah nas iskuša s boli kako bismo jači bili…
Iskuša nas i s neuspjehom, kako bi nas podučio poniznosti…
Razbolimo se, kako bismo se naučili saburu i zahvalili na zdravlju…
I ponekad nam Uzvišeni sve oduzme, kako bismo naučili da cijenimo vrijednost svih dobara koje nam je dao…
Stoga, planirajmo, ali znajmo da je život samo sredstvo, a ne konačni cilj, i da onaj koji zna za Allaha, nikad nije gubitnik…
