Politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike Kurt Bassuener smatra dobrom najavu povećanog angažmana Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu, ali ističe da je nejasan praktični efekt dijela Godišnjeg odbrambenog zakonskog okvira za 2019. godinu koji se odnosi na pojačan angažman i vojnu saradnju Pentagona sa zemljama Zapadnog Balkana koje su van NATO-a.
“Vidio sam odbrambenu autorizaciju prošle sedmice. Generalno mislim da je to dobra vijest da je Zapadni Balkan izdvojen, kao i što su ruski i drugi štetni utjecaji. Ostaje nejasno šta bi bili praktični efekti ovoga. Saradnje vojski su u toku već neko vrijeme u regiji, uključujući saradnju sa Srbijom. I BiH ima te veze sa američkom vojskom, ali je razvoj tamošnjih oružanih snaga ograničen zbog problema s vojnom imovinom, koji ometaju implementaciju MAP-a. Postoje diskusije o tome da se ovaj zahtjev prekriži, kako bh. entitet Republika Srpska ne bi mogao držati BiH kao taoca. Ja bih bio za to, iako sam generalno protiv spuštanja kriterija. Ali ne trebamo da se zavaravamo – BiH neće ući u NATO, osim ako ne razvije sistem upravljanja koji stvarno funkcionira i ako se popularnost članstva u NATO-u u bh. entitetu Republika Srpska radikalno ne poveća. Čini se da ništa od toga nije ni na vidiku, izgleda su te stvari dalje nego ikada“, kaže za Al Jazeeru Bassuener.
Što se tiče BiH, nastavlja Bassuener, “stvarni garant sigurnosti u doglednoj budućnosti u toj zemlji bi trebao biti sposobni EUFOR, ili snage NATO-a koje bi operirale pod istim Aneksom 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma – zahtjev da se održi “sigurno okruženje“ u BiH“.
Za članstvo u NATO bi trebao ‘čarobni štapić’
“Ovu misiju godišnje odobrava Vijeće sigurnosti UN-a. Ovo je daleko relevantnije u ovom momentu nego perspektiva BiH za članstvo u NATO-u. Čak i članstvo u NATO-u (za koje bi trebao čarobni štapić) ne bi zaštitilo zemlju od internih sukoba, koji predstavljaju najveću opasnost. Zato smo ja i moje kolege iz Vijeća Centra za politiku demokratizacije redovno pozivali da se da se ojačaju (američke) trupe u Brčkom/Tuzli i Mostaru. Ova legislacija bi mogla omogućiti veći “angažman“ SAD-a tog tipa, ali to se ne specificira, niti ima dokaza da će SAD tako nešto uraditi. To bi se moglo naći na dnevnom redu PIC-a naredne sedmice, ali i to sumnjam“, navodi.
Što se tiče ruskog utjecaja, ističe ekspert Vijeće za demokratizaciju politike, “ta zemlja je pokušala nešto u Crnoj Gori, duboko je bila angažirana u Makedoniji ( i možda opet pokuša), a obmana oko Kosova joj omogućava da zaustavi Srbiju u pokušaju da se u potpunosti posveti članstvu u Evropskoj uniji i daje Moskvi mogućnost utjecaja, besplatno“.
Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je, kako kaže Bassuener, Moskvin najveći i najentuzijastičniji partner.
“Da ponovim, sve zbog ničega. Pored toga, Moskva je također ojačala veze s Hrvatskom. Alijansa Milorada Dodika i Dragana Čovića je snažna kao stijena. BiH je najranjivija zemlja u regiji i zemlja u kojoj bi Zapad, kada bi imao koherentnu politiku, trebao imati najveću snagu i sposobnost da odbije Rusiju. Na ovaj prijedlog zakona bi se moglo gledati kao dio te strategije, ali zasad ne postoji evidentna američka ili evropska strategija koja bi se bavila saradnjom Rusije, Turske, zemalja Zaljeva ili Kine sa režimima u regiji. Samo ovaj prijedlog zakona je premalo da bi se smanjio vakum koji je dopustio ovim zemljama da naprave ovakav prodor u posljednjih pet-deset godina“.
‘Birokratski autopilot’
Bassuener ne smatra da je ovaj prijedlog zakona veliki američki povratak u regiju.
“Nisam čak ni siguran da li je to moguće u eri predsjednika Donalda Trumpa. Postoji samo jedan čovjek u gornjim slojevima administracije koji je posvećen atlantskim integracijama, a to je ministar odbrane James Mattis. Ali što frustrira najviše je da ni na seniorskom radnom nivou ne vidim napore da se razvije zajednički pristup Amerike, EU-a i NATO-a regiji, a koji se tiče sigurnosti i koji je baziran na politici podrške liberalnoj demokratiji, koja je generalno u recesiji, ako se izostavi prodor u Makedoniji i progres u Albaniji. Čini se da zvanična politika ostaje fokusirana na proširenje Evropske unije, što u praktičnom smislu fokus na stabilnost. To je birokratski autopilot. To se nije promijenilo više od deset godina, iako je neuspjeh evidentan“, jasan je.
Denis Avdagić, sigurnosni analitičar INMS-a, konsultantske kompanije iz Zagreba, podsjeća da je Vojni odbor Kongresa informaciju o pojačanoj saradnji sa zemljama Zapadnog Balkana, u novom zakonskom prijedlogu, u svrhu borbe protiv ruskog utjecaja objavio prije više od tri sedmice.
“Zakonski okvir je prihvaćen u Kongresu prošlog tjedna velikom većinom. I u onom aktualnom okviru Zapadni Balkan se spominje, između ostalog upravo u pogledu odnosa i suradnje sa Rusijom ali i suradnje SAD-a i NATO-a sa zemljama regije. Tako da se sada nadograđuje i odgovara na uočene probleme koji su uočeni putem izvještaja preciziranih zakonskim okvirom usvojenim 2017. godine za fiskalnu godinu 2018.“, pojašnjava Avdagić.
Smatra da nikome nije nepoznanica da Rusija nastoji uspostaviti i ojačati svoj utjecaj u zemljama bivše Jugoslavije, a posebno onima koje još nisu članice NATO-a i EU.
“Američki zakonodavci taj utjecaj otvoreno zovu ‘malignim’ te su se odlučili jačanjem obrambene suradnje suprotstaviti i boriti protiv tog utjecaja. To je direktna poruka upućena kako samoj Rusiji tako i zemljama na koje se jačanje suradnje odnosi. Suštinski je to dobra vijest za oružane snage regije, koje mogu očekivati izdašniju pomoć u pogledu financijskih sredstava i opreme ali i direktne suradnje s američkom stranom“, ističe.
SAD nikada nije napustio regiju
Avdagić ne vidi puno konstruktivnosti u odnosu Rusije prema BiH, a kaže da jednako vrijedi i za druge zemlje regije, a posebno za Srbiju.
“Sa Rusijom se surađivati mora, ona je i krucijalan isporučitelj energenata za cijelu Europu. Međutim, u pogledu političkog odnosa, uloga Moskve u regiji je ona koja bi se mogla opisati kao kočničara koji kompletni vlak, a i svaki vagon regije ustrajno nastoji usporiti na putu demokratske tranzicije te energetske diversifikacije. Ne vidim nikakvu konstruktivnost u ruskoj stalnoj borbi protiv NATO-a, jer Savez nije usmjeren protiv Rusije i ima svrhu zaštite svojih članica. Dakle, Rusija se ponajprije suprotstavlja širenju Sjevernoatlantskog saveza pa se ovim novim američkim zakonskim okvirom odgovara upravo na taj segment“.
Američka strana uočava, tvrdi Avdagić, kako se zemlje regije ne mogu samostalno oduprijeti ruskom utjecaju, stoga na ovaj način odgovaraju na takvo stanje.
“Ne mislim da je američka strana ikada uopće napustila regiju. S manje ili više intenziteta se pomagalo i pomaže svim zemljama kontinuirano od raspada bivše Jugoslavije. Bez asistencije SAD-a pitanje je koliko bi trajali i kako bi završili krvavi sukobi koji su obilježili raspad nekadašnje države, a da su i dalje “tu” pokazalo se i tijekom nedavne “makedonske krize” kada su djelovali brzo preko diplomate is State Departementa koji je prije toga bio visokorangirani diplomat u Zagrebu. Američka vojna pomoć je aktivna svih ovih godina i daleko je značajnija od one ruske, i u financijskom i tehničkom smislu. Isto tako u regiji se nalaze i stacionirane američke snage“.
Avdagić ističe da SAD u regiji stalno podržava demokratsku i ekonomsku tranziciju, mirno rješavanje sporova i ljudska prava.
“Dakle, politički gledano, ulažu u napredak zemalja pri čemu takav pristup pokušavaju poništiti osim nekih drugih stranih faktora i dio dommaćih u svakoj predmetnoj zemlji. Često ti domicilni faktori uzore nalaze upravo u Rusiji i promoviraju suradnju s Rusijom. Ponovio bih kako s Rusijom treba surađivati ali i dobro sagledati koje interese ime u svakoj zemlji i koliko oni doprinose ukupnom napretku društva“.
S takvim pristupom, zaključuje analitičar analitičar INMS-a Avdagić, na kraju će se i utjecati i na rusku politiku prema regiji i na njenu konstruktivnost.
