Zaista je mnogo problema s kojima se svakodnevno susreću muslimani današnjice. Jedan od problema muslimana našeg podneblja, pa i šire, jeste i to što živimo u vremenu kada ljudi ne mogu i ne znaju napraviti razliku između vaiza (govornika) i onoga ko je učen (alim). Ukoliko izostane razlikovanje ova dva termina, to u praktičnom životu nosi mnoge probleme, kako za one koji slušaju, isto tako i za one koji su slušani.
Mnogo je onih koji su, želeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu, krenuli putem da‘ve – pozivanja ljudi ka Allahu, postupajući po riječima Allahovog Poslanika: “Dostavite od mene pa makar jedan ajet” (El-Buhari), nesvjesni da će ih slušateljstvo doživjeti kao učene i spremne da odgovore baš na sva pitanja i probleme koje ih muče.
Ako spomenuta osoba (vaiz), bez obzira bila žena ili muškarac, ne bude znala granice svojih naučnih mogućnosti i tu se ne zaustavi, na taj način može, pa makar to bilo i dobronamjerno, napraviti više problema nego dobra koje se željelo postići.
Praktično gledajući, mnogi problemi u ovoj našoj lijepoj Bosni nastali su baš kao plod nepoznavanja ove stvarnosti. S jedne strane, ljudi u svom neznanju smatraju da je učen svako ko priča o vjeri i poziva ljude u vjeru, pa su određene osobe uzeli za autoritete u svakodnevnom životu smatrajući da su njihovi stavovi neprikosnovena istina, a ako se na to pridoda da spomenuta osoba (vaiz) ima i još nekih drugih zasluga, tada njegovo autoritetstvo postaje neupitno.
S druge strane, oni koji su krenuli putem misionarstva ne bi trebali da budu zaneseni lijepim mišljenjem koje drugi imaju o njima i ne bi trebali da prihvate igru u kojoj će se njima dodijeliti uloga koju ne mogu da igraju. U protivnom, to vodi ka problemima čiji se kraj ne nazire na obzorju.
Prateći šta govore i šta objavljuju samo neki od onih koji su krenuli putem misionarstva, a po svemu sudeći mnogi su među njima precijenili svoje mogućnosti u naučnom pogledu, čovjek se dobro zabrine kada vidi kako ljudi paušalno i površinski pristupaju velikim pitanjima, kako i na koji način govore ili pišu, baš kao da su pokupili pamet cijeloga svijeta, a vjerujem da i najosnovnija pitanje vjere ne znaju podrobno pojasniti.
Nesvjesni da na taj način unose smutnju među muslimane, jer njihov je stav kod velikog broja njihovih simpatizera neprikosnovena istina zbog koje se i voli i mrzi, taj stav postaje mjerna jedinica vrednovanja ostalih ljudi koji rade na polju misionarstva.
Bojim se da spomenuti “autoriteti” nisu mnogo daleko od predskazanjā Allahovog Poslanika u kojima je spomenuo da će pred Sudnji dan doći vrijeme kada će govoriti “ruvejbida”, pa kada su ashabi upitali ko je to “ruvejbida”, kazao je: “Bezvrijedan čovjek koji govori o općim pitanjima”. (Ibn Madža, od Ebu Hurejre, r.a., a šejh Albani potvrdio je njegovu vjerodostojnost)
Da, ja sam svjestan da mi na našim prostorima ne posjedujemo učenjake svjetskog kalibra, ljude koji na svjetskoj sceni visoko kotiraju, ljudi čije je ime sinonim za znanje – zasnovano prvenstveno na temeljima Kur’ana i sunneta – i na Istoku i na Zapadu. Nepostojanje takvih ljudi nikako ne znači da su svi ljudi koji rade na misionarstvu (da‘vi) na istom nivou.
Imamo, hvala Allahu, ljude koji su duže godina na koljenima sjedeći učili znanje kod najeminentnijih učenjaka svijeta, a veliki broj njih stekao je i visoke diplome na najprestižnijim univerzitetima islamskog svijeta, koje su u današnjem vremenu pokazatelj nečije kompetencije.
Stoga smatram da su oni najkompetentniji da tumače Allahovu vjeru, a i oni sami također bi trebali da poznaju granice svog naučnog dostignuća te da pitanja za koja nisu kompetentni proslijede onima koji jesu ili da, konsultirajući se međusobno, pokušaju iznaći odgovarajuće rješenje za određeni problem.
Nakon njih na ljestvici kompetentnosti dolaze oni koji su krenuli putem misionarstva, a nisu imali priliku da uče kod učenjaka, niti su završili nekih od priznatih fakulteta na kojem se izučava ispravno šerijatsko znanje. Oni imaju afiniteta za pozivanje ljudi, a skromno šerijatsko znanje stekli su čitajući knjige i družeći se sa onima koji su učeniji od njih.
Njihov primarni cilj prvenstveno bi trebao da bude da u ljudima probude želju za prakticiranjem vjere, želju za pokajanjem, da ih na lijep i mudar način upozore na opasnost činjenja grijeha. Kada oni budu izloženi pitanjima na koja nisu kompetentni da daju odgovore, tada im je obaveza da to usmjere onima koji to jesu. U protivnom, doživjet ćemo mnogo problema na polju da‘ve, a koji nikome nisu u cilju.
Sve napisano nikako ne znači odvraćanje ljudi od misionarstva, ali znači poštovanje prioriteta koji se kod muslimana jasno poznaju od vremena Allahovog Poslanika.
U islamu se ne može preko noći postati “šejh ili alim”, kao što to mnogi zamišljaju i kao što se u praktičnom smislu već više puta dešavalo. Određeni krugovi ljudi svojim autoritetom i “šejhom” smatraju onoga ko podržava određeni stav prethodno odabran bez pogleda u njegovu kompetentnost.
S druge strane, u određenim krugovima ljudi, “šejhom” se postaje nasljedno, ili se ljudima ova titula dodjeljuje shodno dunjalučkom ugledu, bez obzira što o vjeri ne znaju skoro pa ništa.
Također, to što je Allah nekome darovao mogućnost lijepog izražavanja i retorike, i želju za misionarstvom, to ni u kojem slučaju ne znači da je ta osoba neko koga treba bespogovorno slijediti i u svaka pitanja uplitati, već treba da mu se dodijeli mjesto koje zaslužuje.
U ovom tekstu nisam želio da spominjem ime bilo kojeg muškarca ili žene, iako ima onih koji već poodavno zaslužuju da budu spomenuti, jer se ovim tekstom ne aludira ni na koga kao na pojedinca, već se želi ukazati na jednu pojavu koja je već do sada polučila mnoge negativne rezultate.
Govoreći o svojstvima alima, islamski učenjaci navode mnoge karakteristike, između ostalog i sljedeće: neophodno je da učenjak poznaje tekstove Kur’ana i sunneta koji govore o propisima, zatim da poznaje pitanja u pogledu kojih učenjaci imaju jednoglasan stav (konsenzus), da bude dobar poznavalac arapskog jezika, da bude poznavalac usuli-fikha, da poznaje derogirane i derogirajuće tekstove, da je svoje znanje učio stjecao kod povjerljivih učenjaka.
Ako pogledamo kroz prizmu spomenutih uvjeta, mnogi koji danas veoma rado tumače islam i dotiču se velikih pitanja, koja da su postavljena Omeru, r.a., on bi za odgovor na to pitanje konsultirao učesnike Bedra, onda vidimo koliko su spomenute osobe daleko od toga da pričaju o vjeri.
I na kraju, našoj braći i sestrama, koji se bave misionarstvom, savjetujem da ne požuruju u iznošenju stavova, da pitanja koja tretiraju u svojim pisanjima i obraćanjima budu dobro “svareno” gradivo, kako se ne bi desilo da se kompetentni ljudi smiju našem tumačenju vjere i paušalnom pristupu veoma kompliciranim pitanjima.
Isto tako, našoj braći muslimanima i sestrama muslimankama savjetujem da dobro gledaju od koga uzimaju šerijatsko znanje, kome se obraćaju prilikom problema, kome postavljaju pitanja, a naročito kada se radi o pitanjima koja se vezuju za kolektive, a ne za individue. Allah se smilovao velikanu ovog ummeta Muhammedu b. Sirinu, koji je kazao: “Doista je ovo znanje vjera, stoga pazite od koga uzimate svoju vjeru!” (Muslim)
A Allah najbolje zna!
