Izgubljeni u kakofoniji internacionalnih vijesti o ruskim zračnim napadima na pobunjenike protiv Assadovog režima koji imaju podršku SAD-a, te o izbjeglicama koje su preplavile Balkan na svom putu do Zapadne Evrope, sprema se kriza u Bosni i Herzegovini, na jugoistočnom krilu Evropske Unije. I ovdje, također, Moskva ima ulogu u ‘nestašlucima’.
21. novembra se obilježava 20. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je okončao troipogodišnje razdoblje brutalnog rata između Srba, Hrvata, i Bošnjaka. U Dejtonu, država Ohio, američki izaslanik Richard Holbrooke ostvario je veliku diplomatsku pobjedu koja je označila kraj konflikta i udaranje temelja stabilnoj državi. Dejtonski sporazum je kreirao i međunarodno podržanog nadglednika, tzv. visokog predstavnika, da implementira mirovni sporazum.
Do današnjeg dana, Bosna i Hercegovina je rijedak primjer uspješne priče o izgradnji države poslije konflikta. Godišnjica bi trebala biti vrijeme za proslavu.
Nažalost, ne izgleda sve tako jednostavno. Dejtonskim sporazumom su kreirana dva izuzetno autonomna entiteta unutar BiH: bošnjačko-hrvatsko većinska Federacija i srpsko-većinska Republika Srpska. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, planira ‘napad’ na Dejtonski sporazum putem otvorenog kršenja sporazuma potezom koji mnogi smatraju pritajenim referendumom za nezavisnost, koji je zakazan za 15. novembar.
Zakazani referendum postavlja samo jedno pitanje: ‘Podržavate li neustavno i neovlašteno nametanje zakona od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno zakona izrečenih pred Sudom i Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, provođenje njihovih odluka na teritoriji Republike Srpske?’
Takvo pritajeno i sugestivno pitanje nudi samo jedan pravi odgovor – referendum će Dodiku dati političko i pravno pokriće da izvrši poredak institucija u RS-u, da prestane poštovati naredbe, presude i rješenja državnog suda, i da opstruira rad državnog tužilaštva. Budući da se referendum odnosi samo na sudstvo, njegove razorne namjere ga de facto čine deklaracijom nezavisnosti.
Prijetnja referendumom se odvija usred savršene oluje generirane Dodikovim oštrim srpskim nacionalizmom, evidentno manjkavom politikom Evropske Unije s ciljem smirivanja Dodikovih namjera, ruskim miješanjem u situaciju na Balkanu, i opasnom nespremnošću SAD-a da nadjača uticaj Evropske Unije na Bosnu i Hercegovinu.
Postojano nazadovanje BiH je počelo 2006. godine, kad je Washington prepustio vodstvo u Bosni i Hercegovini Briselu. Nastupajući visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling je javno izjavio da će se povući i primijeniti “hands-off” pristup, i održao je svoje obećanje. Napuštanjem funkcionirajućeg modela međunarodnog nadzora koji je kreirao stabilan mir i značajna dostignuća u gradnji države, započeo je put unazad.
Iskorištavajući oslabljeni međunarodni uticaj, tadašnji premijer RS-a Dodik počinje koristiti nacionalističku retoriku, omalovažavajući Bošnjake, izjavljujući da je država uspostavljena u Dejtonu samo privremena. Tokom idućih devet godina, koristi ustavne moći RS-a i Srbe u državnim institucijama da blokira reforme, oslabi državne institucije i potkopava državu BiH tako pažljivo oblikovanu od strane međunarodne zajednice.
Dodik 2011. prijeti referendumom o državnim pravosudnim institucijama, ali odstupa nakon što ga je Brisel odobrovoljio kreirajući “Strukturirani dijalog o pravosuđu”. Taj birokratski pokušaj da se ublaže namjere RS-a nije dugo uspijevao. Dodikov animozitet naspram pravosudnih institucija na državnom nivou je izgleda povezan s njegovom nenaklonošću nezavisnom sudstvu i ličnim strahom od optužnice za korupciju.
Na inicijativu Vašingtona i Brisela, jedina osoba sa zakonskim ovlaštenjem da opozove Dodikov referendum, trenutni visoki predstavnik Valentin Inzko, povukao se na margine. Neki međunarodni zvaničnici se nadaju da će se uspjeti izboriti s referendumom putem istih institucija koje Dodik nastoji izrugati, a drugi se nadaju da mogu zahtijevati od Beograda da utiče na Dodika. S druge strane, Beograd otvoreno podržava Dodika i nada se da će dobiti Republiku Srpsku u zamjenu za Kosovo.
Kroz sve Dodikove provokacije, Moskva je podržavala RS. Ruski ambasadori su poznati po njihovom odbijanju da podrže napore međunarodne zajednice u zaustavljanju Dodikovih pokušaja da podijeli BiH, te njihovom opozicijskom stavu naspram članstva BiH u Evropskoj Uniji i NATO savezu.
Podržavajući Dodika, Putim ima priliku da stvori značajne probleme Zapadu bez investiranja sredstava ili diplomatske energije. Ovaj obrazac je poznat otprije, od Gruzije do Moldavije, pa i do nedavnog slučaja Krima i istočne Ukrajine. Čini se da, kad ne može kontrolisati određenu teritoriju, Moskva nastoji kreirati nestabilnu klimu koja spriječava EU, SAD i NATO da uspostave smisleno uporište. Isti slučaj se javlja i na Balkanu. Sa Crnom Gorom koja se sve više približava članstvu u NATO-u, Moskva se trudi povući granicu napredovanju Zapada.
Zvaničnici koji razumiju fragilnost BiH su zabrinuti, i to s dobrim razlogom. Inzko je izjavio da, ukoliko trenutni tok dešavanja ostane nekontrolisan, povećava se rizik od dezintegracije BiH sa ozbiljnim implikacijama po međunarodni mir i sigurnost. Američka ambasada u Sarajevo izražava zabrinutost referendumom, ističući da on predstavlja prijetnju sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu BiH. Sedam od osam abmasadora koji čine Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira smatraju da referendum predstavlja fundamentalno kršenje Dejtonskog sporazuma. Nimalo začuđujuće, Rusija je odbila potpisati ovu izjavu.
Sama upozorenja nisu dovoljna. Zapad mora spriječiti Rusiju da koristi Dodikovu nacionalističku agendu za destabiliziranje Balkana i kreiranje novog konflikta.
Zapad mora pronaći novi način da vrši uticaj u BiH. To će zahtijevati značajnu energiju i angažman, ali je daleko od nemogućeg. Prvo, kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, SAD trebaju imenovati specijalnog izaslanika za region koji će okupiti Zapadni savez i iskoristiti diplomatska sredstva da osujeti Dodikove planove.
Drugo, moći visokog predstavnika moraju biti obnovljene. Treće, Zapad treba uvesti financijske, administrativne i krivične sankcije protiv bh. političara koji krše Dejtonski sporazum.
Četvrto, i najvažnije, specijalni izaslanik mora preispitati Dejtonski sporazum s namjerom da ga u potpunosti ponovo napiše. Svi stanovnici BiH – Srbi, Hrvati, Bošnjaci – voljeli bi da se sporazum zamijeni, ali znaju da njihovim političarima nedostaje volje da to učine.
Zapad ima još jednu kartu koju može odigrati. Ako Dodik nastavi s referendumom, to će značiti flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma na kome leži pravni legitimitet RS-a. Ukoliko odustane od Dejtona, Republika Srpska zakonski gubi legitimitet i postaje samo lažni entitet zasnovan na genocidu. Međunarodna zajednica bi sukladno tome trebala djelovati i ukinuti RS, po potrebi koristeći administrativna i finansijska sredstva.
Iako angažman SAD-a i veći međunarodni utjecaj zahtjevaju trud, sačekaj-pa-vidi pristup može koštati puno više. Bošnjaci i Hrvati su 1992. ušli u rat s namjerom da održe BiH jedinstvenom, i ne postoje indikacije da bi danas dopustili da se RS otcijepi bez borbe.
Ukoliko izbije konflikt, osjetit će se širom Balkana. Mogao bi zahvatiti Kosovo, južnu Srbiju, Makedoniju, i muslimansko-većinsku regiju u Srbiji, Sandžak. Prelivanje konflikta iz BiH moglo bi omesti tekuće razgovore o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. Moglo bi vratiti etničko čišćenje iz 1990-ih i rijeke izbjeglica.
Također bi moglo dovesti do radikalizacije bosanskih ‘umjerenih’ muslimana koji su pod uticajem rastućeg pritiska ekstremističkih Zaljevskih elemenata, riskirajući stvaranje ljutite, muslimansko-većinske mini države tačno na granici Evropske Unije.
Vašington mora odlučiti sada, ne kasnije, da li će djelovati proaktivno s ciljem da održi BiH jedinstvenom i Balkan stabilnim, ili će dopustiti Moskvi da postavlja pravila. Čekanje je jednako dopuštanju da Balkan ponovo zapadne u stanje regionalne nestabilnosti i konflikta. Sirija je pokazala da čekanje nosi veliku cijenu, onu koju izmučeni Balkan ne bi trebao platiti.
