Kada su mnogi pomislili da je donedavno predsjedavajući i srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine smanjio broj slikanja pored predsjednika Srbije Aleksandra Vučića zarad vlastitih političkih poena, Milorad Dodik je na parastosu žrtvama „Oluje“ na Fruškoj gori, pored manastira Krušedol, pred okupljenim narodom, sveštenstvom i samim Vučićem, uskliknuo da Srbi danas imaju dvije države, Srbiju i Republiku Srpsku!
„Oluja“ i predizborne kampanje
To što jedan od dva entiteta države Bosne i Hercegovine, u kojoj su Srbi ipak samo jedan od tri konstitutivna naroda, Dodik besprizorno naziva državom, međutim nije ni prvi ni posljednji put, kao što ni njegove česte ucjene „političkom Sarajevu“ (kao da upravo on nije dio ustavnog šefa političkog Sarajeva), kako će proglasiti samostalnost Republike Srpske ako sve ne bude po njegovom – nije tema ovog teksta.
Kao ni to što umjesto istinskog iskazivanja pijeteta svim žrtvama egzodusa Srba iz Hrvatske 1995. koristi priliku da se još jednom pokaže kao vrhovni branilac srpskih nacionalnih interesa s lijeve obale Drine, bez preciznije odrednice šta to konkretno znači.
Nije mu palo napamet da spomene i neke tuđe žrtve (prema nezvaničnim podacima u ratu u Hrvatskoj je stradalo između 20.000 i 22.000 ljudi od kojih su više od polovine Hrvati, premda je nedavno u sporu BiH i Hrvatske oko izgradnje Pelješkog mosta zdušno bio na strani predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pravdajući to vitalnim srpskim nacionalnim interesom!
O tome kako je prva dama Hrvatske poručila da je Bosna i Hercegovina „nestabilna država“ već je ispisana gomila reakcija, isprika i demantija. Šta je sve ispričala i otpjevala na i oko Kninske tvrđave u slavu ostvarenja „tisućljetnog hrvatskog sna“, ima veliki broj svjedoka da ipak nije nazočila Thompsonovom proustaškom koncertu u Splitu, tek će se govoriti jer je „Oluja“ ove godine, pored odavanja pijeteta žrtvama domovinskog rata, više od svega predstavljala početak Kolindine predizborne kampanje u HDZ-ovskoj Hrvatskoj. Na sličan način kao što je Dodikovo opetovanje o Republici Srpskoj kao državi dio predizbornih taktika vladajućih stranaka i u Srbiji i u Republici Srpskoj.
Tako je Dodik, već sutradan, zajedno sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem, uz asistenciju šefa delegacije Evropske unije Lars-Gunnara Wigemara, potpisao famozni sporazum o formiranju Vijeća ministara, čak devet mjeseci poslije parlamentarnih izbora. Da, i to je moguće.
Dodik je Radovan Drugi
Naravno da Dodik nije ni Kolinda ni Vučić, ali nije ni vjeverica pa da ne zna da je Republika Srpska jedini realni nadomjestak svih srpskih poraza po raspadu Jugoslavije od Slovenije do Kosova, ali svjesno gura u stranu činjenicu da je win-win situacija nakon rata u BiH kreirana vrlo namjerno od strane stranih moderatora (Richard Holbruck) koji prosto nisu dozvolili da samo jedna strana bude pobjednik.
Otuda je naše glavno pitanje: Zašto to Dodik radi?
Pa zato što predstavlja kontinuitet srpskog nacionalizma, onog iz devedesetih koji, istina u nešto skupljim odijelima i cipelama, predstavlja i njegov glavni patron iz Beograda Aleksandar Vučić. Ili, što je možda još tačnije, veoma uspješno imitira prvog predsjednika Srpske demokratske stranke i Republike Srpske Radovana Karadžića koji je zbog genocida i zločina protiv čovječnosti dopao doživotne robije.
Upravo zato sarajevski pisac Marko Vešović nije Dodika, kada je odustao od svog evropskog puta i preuzeo Karadžićev program i retoriku, slučajno i bez osnova nazvao Radovanom Drugim, jer Milorad zapravo jeste Radovan, kako kaže Vešović, „samo nastavljen drugim sredstvima“.
A Radovana, poznatijih od Milorada, kao što to tvrdi srpsko kolektivno sjećanje, uvijek i obavezno zasnovano na mitovima i junaštvu, a manje na istorijskim i drugim činjenicama, postoje samo još dvojica. Onaj koga Dodik politički slijedi, dakle Radovan Karadžić, čime obezbjeđuje čak i glasače suparničkog SDS-a, ali i onaj koji u stvarnosti nikad nije ni postojao, ali ga je usmeno narodno predanje konkretizovalo u pitanju „kud se djede blago cara Radovana“. O tom caru i tom blagu koje nikad nije ni postojalo pisao je i Jovan Dučić u romanu: „Blago cara Radovana“.
Mit o caru Radovanu i njegovom blagu
„Car Radovan je car careva, vladar sudbine, gospodar svemira. On nosi zlatnu sekiru na ramenu, jaše konja koji je beo i visok kao brdo pod snegom, i na ruci drži buljinu sa ognjenim očima kako bi mogao noću videti pred sobom. O njemu govore u mojoj zemlji samo ljudi koji su poludeli. Ali su zatim u njega poverovali i svi mudraci”, početak je priče o pravom ali nepostojećem Radovanu koji, nema veze s Radovanom, pardon Miloradom, jer je Mile po sopstvenom kazivanju glavni baja ne samo u bh. entitetu, nego i preko Drine gdje svako malo onako nezgrapan kakvog ga je Bog dao svako malo kad popije koju, zna zapjevati od srca i bez glumatanja „Ide Mile lajkovačkom prugom“.
Bezbeli, sa svojim najboljim drugom (Vučićem), jer mu je tako sigurnije putovanje od Banjaluke do Sarajeva i nazad do novih mandata koji mu osiguravaju imunitet od svih, a naročito bosanskih sudova. Što je veoma različit motiv od onog koji su imali Braća Bajić, Tozovac, Cune i drugi koji su s „Lajkovačkom prugom“ zabavljali narod po kafanama. Dok je narod imao para i za kafane.
Krajiški Radovan Treći ili Četvrti
Ima, međutim, i treći najpoznatiji Radovan, onaj kojeg je napisao Duško Kovačević i koji se sasvim logično i zove Radovan Treći i kojeg je tako maestralno igrao pokojni Zoran Radmilović. Radovan Treći je definitivno bio najpopularniji od svih Radovana na scenama i van beogradskog pozorišta Atelje 212, ali je nepoznato da li ga je pogledao i Radovan Drugi kojeg je mali broj ljudi vidio u pozorištu. Skoro niko.
Šteta, jer je prije dvije godine (tek) stigao i u banjalučko pozorište „Jazavac“ u režiji Nikole Pejakovića, koji smatra da je “Radovan paradigma našeg vremena” i ne libi se da kaže i zašto:
„On je svečovjek, nadčovjek, car primitivnog plemena. Radovan je naša prljava savjest, naše drugo, demonsko ja, Radovan je sve ono loše u nama. Kovačevićev Radovan Treći je, po nama, morao da dobije svoj nastavak, svog Radovana Četvrtog. Naš, krajiški Radovan je nekako veći radovan (Pravi si radovan! Ti, radovane jedan!) od samog Radovana. Mi, preko Drine, mi smo sve ono najgore i najbolje što Srbi mogu da ponude. I, shodno tome, i mi svog Radovana za trku imamo. Radovan s Manjače je Radovan 21. vijeka: bahat, nadmen, glup, prizeman i prevrtljiv. I sve to na kub”, detaljno je opisivao Pejaković svog banjalučkog Radovana.
Da ne bude zabune, Pejaković nije poredio Mileta Dodika sa pozorišnim Radovanom, ali nije ni krio da je „naš Rašo, naš Radovan s Manjače, Radovan Četvrti“ i da je suveren među svim Radovanima „kojih ima svuda oko nas od politike do estrade, i svaki je sve bolji i bolji, sve veći i veći Radovan“.
A Milorad odavno i ne krije da mu je glavni politički inspirator Radovan Karadžić i da je današnja Srpska demokratska stranka pravi građanski savez u odnosu na Dodika i njegove nezavisne socijaldemokratske jastrebove.
Zbog toga i ne treba očekivati da će se na bh. političkoj sceni glavna politička bitka voditi između Dodika i Izetbegovića, oni predobro znaju da najbolje jedan drugome podižu rejting kada se međusobno vrijeđaju i optužuju na nacionalnoj osnovi, nego da li je Dodik konačno u liku starog i iskusnog SDS-ovca Mirka Šarovića dobio pravog protivnika kome će teško prodati Milorada za Radovana. Jer je Mirko sa Radovanom, onim prvim stvarao Republiku Srpsku, naravno po direktivama iz Ćosić-Miloševićeve kuhinje.
Pejaković: Radovan to smo mi
Zbog toga će Dodik, ne birajući ni mjesto ni priliku, i nadalje uzvikivati da je Republika Srpska država i, kao Kolinda, ponavljati da je BiH nemoguća država iako je, gle slučaja, baš on dio bosanskohercegovačkog glavnog izvršnog organa.
Zato između njegovog govora na Fruškoj gori i Kolindinog u Kninu – nema razlike. Politička utakmica se nastavlja tamo gdje treba da se ćuti – na grobovima stradalih i ostacima napuštenih kuća prognanih.
Biće da je Pejaković bio u pravu konstatujući da je „Radovan u svakom od nas“. „Radovan – to smo mi, samo je pitanje da li se borimo protiv njega ili ga hranimo“, pitao se i Pejaković u svojoj predstavi.
Već pomenuti Marko Vešović smatra da je presudom u Hagu onemogućeno stvaranje novog mita o Radovanu jer su sama presuda i 300.000 stranica dokumenata o zločinima dovoljna brana za to. Problem za nove Radovane, pa i Dodika, jeste činjenica da je taj isti Tribunal u Hagu preinačio svoju presudu hrvatskim generalima za udruženi zločinački poduhvat.
Šteta, da se to nije desilo ne bi Kolinda Grabar Kitarević najavljiva svoju kandidaturu baš na dan „Oluje“. A možda ni Dodik ne bi glumio cara Radovana nego bi se borio za Bosnu i Hecegovinu i entitet Republiku Srpsku na temeljima slobode, pravde i (socijal)demokratije. Što je najvažnije, strahovi od novih sukoba bi bili manji, a emigracije ljudi sa prostora bivše Jugoslavije konačno bi bile zaustavljene.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
