Iako je Amela Mustafić (25) još studentica na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, već je napisala dvije knjige poezije. “Umiranje djetinjstva” objavila je 2017., a ove godine izdala je i svoju drugu knjigu pod nazivom “Umiranje imena”. Jedan dio ljubavi prema pisanju potječe od njene profesorice Vanje, a drugi dio od velikog Meše Selimovića.
Bolan proces
– Moj prvi susret sa Selimovićem izledao je ovako: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka…” ili čak: “Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu…” Ahmed Nurudin tada je postao moja poezija i ostao u nedokučivim visinama. Tako počinje i priča o meni, zapravo moj poetski život, kad počinjem koračati prema realnom svijetu – govori nam Srebreničanka, koja trenutno živi na relaciji Pobuđe – Sarajevo.
Kaže nam da najviše piše o čovjeku.
– On je taj koji čini najplemenitija i najstravičnija djela svijeta. Pokušavam sebi objasniti tu nit između čovjeka koji skače u nabujalu rijeku radi spašavanja psa i čovjeka koji ubija, jer neko nosi drugačije ime od njegovog. Teme iz svakodnevnog života obrađuju moju nutrinu, liječim pišući ih. Proces je bolan. Noćima ne spavam, jer neki događaj izjeda svaki živi dio moga tijela pa oživi i onaj za koji sam mislila da je mrtav i tad nastaje pjesma. Pa opet noćima ne spavam od sreće što sam napisala pjesmu. Tako teme obrađuju mene. Posebno me bole ratovi, naši ratovi – riječi su naše sagovornice.
Imala sam sreće
Amela je 2017. pobijedila na konkursu “Svi smo mi Božija djeca”, a nagrada je bila štampanje njene prve samostalne zbirke poezije “Umiranje djetinjstva”.
– Prvo predstavljanje bilo je u Klubu književnika Srbije i zahvalila bih Zdravku Odorčiću. Ne samo da mi je pomagao u pripremanju knjige, on je bdio nad svakom mojoj pjesmom i još bdije. Reakcija čitalaca bila je mnogo bolja, ljepša i veća od očekivanog. Donijela je i najljepše momente u moj život – ističe Amela.
Između prve i druge knjige, koja nosi naziv “Umiranje imena”, prisutna je povezanost.
– Prva knjiga nastavlja svoj razvoj u drugoj. U drugoj su osviješteni razlozi zbog kojih se gubi djetinjstvo. Ona raste poput djeteta. Odrastanje donosi sliku da nesreće koje nas pogađaju, najčešće proizlaze zbog imena, bilo da je ono klasno ili vjerski drugačije – objašnjava mlada Srebreničanka.
Proces izdavanja knjiga, naročito kad su mladi pisci u pitanju, nije nimalo lak.
– Ja sam imala i sreće. Nisam tražila izdavače da mi izdaju knjigu, osvojila sam nagradu i prije nego što sam završila rukopis prve knjige, a po samom završetku druge, dobila sam ponudu za štampanje. No, tek tada počinje euforija, mnogo je tu tehničkih stvari koje se trebaju odraditi. I najteži dio, stajati uspravno iza onoga što se nalazi između korica knjiga – ističe Amela.
Profesori na promociji
Studij je Ameli mnogo pomogao, ali naglašava da nije dovoljno samo imati talent, potrebno je znati i izbrusiti pjesmu.
– Prije nego što sam upisala fakultet, bojala sam se kakva će biti reakcija profesora kad pročitaju ono što pišem, ali moji profesori su prisustvovali mojim promocijama. Kako mi tada srce bude puno i veliko, poput nebesa – ponosno govori mlada književnica.
Smatra da svako književno djelo donosi i neki novi stil te da će knjiga opstati uprkos digitalnom svijetu.
– Knjiga će opstati uprkos digitalnom svijetu radi nas koji je volimo. Svi mi koji volimo “Maloga princa”, znamo da ga nikad ne možemo prerasti, sam on može napuniti našu biblioteku uprkos digitalnom razvoju – smatra Amela.
Šta bi bio najveći uspjeh
– Želim da jednog dana uđem u kuću svojih roditelja i kažem im da od tog dana ne moraju više raditi ovoliko koliko sada rade i da od moga posla oni mogu bezbrižno živjeti. To bi bio moj najveći uspjeh, moja najveća slava – zaključuje Amela te mladima poručuje da rade ono što vole i da budu strpljivi i uporni.
Ponuda Šime Ešića
– Šimo Ešić nabasao je na moj Facebook profil i pročitao nekoliko pjesama. Napisao mi je poruku da mu se sviđa ono što je vidio i pitao me imam li materijala da mu pošaljem. Poslala sam mu rukopis knjige “Umiranje imena”. Nakon petnaestak dana, dobila sam od njega poruku da on želi da mi štampa knjigu, naravno ako prihvatam. Prihvatila sam, dalje mi je pomagao, skoro svakodnevno smo bili u kontaktu – govori Amela.
