Ovi dana Čongradin je dospjelo u centar javnosti zbog teksta u Danasu o godišnjici genocida u Srebrenici, što je bio povod jednom od arhitekta zločina i genocida Vojislavu Šešelju da se najgorim riječnikom obruši na Snežanu.
U intervjuu za Vijesti.ba Snežana Čongradin govori o borbi protiv „ljudi“ poput Šešelja, šutnji većinske Srbije, nacionalističkoj retorici…
Razgovarao: Haris Ljevo
Kako bi definisala svoju borbu protiv Šešelja i ljudi koji slijede njegovu ideologiju, da li je to hrabrost ili samo jedan ljudski čin, odnosno potreba da se kaže istina?
ČONGRADIN: Priroda takve borbe je, prije svega, odraz ljudskosti. Da postoji ikakvo mjerilo normalnosti i ponašanja ljudi u ovdašnjem društvu, podrazumijevalo bi se da svaki čovjek i član te zajednice, čime god da se bavi u životu, reaguje na govor mržnje prema ljudima druge nacionalnosti, na vrijeđanje žrtava genocida, ratnih zločina, čije su posljedice prije dvadeset godina bili smrt desetina hiljada ljudi.
Ovako, preostaje da se tom temom bave hrabri i savjesni ljudi, prije svega, iz organizacija, poput Žena u crnom, Inicijative mladih za ljudska prava, Fonda za humanitarno pravo, Helsinškog odbora za ljudska prava… kojima se neprekidno prijeti i čija je bezbjednost konstatno ugrožena. Reakcije javnosti na te prijetnje gotovo su nepostojeće. Čak nije fer i osjećam se neprijatno jer je interesovanje javnosti zbog napada Šešelja na mene neuporedivo veće u odnosu na te ljude.
Šta je danas veći problem u Srbiji, to što Šešelj može da napada na ovako brutalan način ili što većinska Srbija svojom šutnjom i nereagovanjem odobrava njegove postupke?
ČONGRADIN: Obični ljudi, većinska Srbija je medijski brutalno izmanipulisana od strane političkih zlikovaca koji vladaju i smjenjuju se na vlasti, unazad trideset godina. Projekat velike Srbije za njih nije osvajanje već odbrana jer su im ti zlikovci, direktni počinioci zločina, njegovi protagonisti, zataškavači i relativizatori, izazvali životinjske strahove kako bi ih instrumentalizovali, slali u smrt, pravili od njih monstrume i ubice, osiromašili.
Većinska Srbija grca u siromaštvu dok se zločinci voze skupim automobilima i bjesomučno kradu. Prijete smrću novinarima, nazivaju ih izdajicama i onima koji ne vole svoju državu. Obrnut je slučaj, međutim, oni koji žele odgovornost i istinu, koji saosjećaju sa žrtvama genocida i zločina koji su političke hulje organizovale i na tome se obogatile, jedine su prave patriote u Srbiji. Političari ne da nisu patriote već su izvršili zločin ne samo nad drugim već i nad sopstvenim narodom.
Kako objasniti paradoks da danas većina građana Srbija na neki način podržava Šešelja koji bogato živi na račun “ratnih zasluga” protiv vas koja dijeli svakodnevni način života s tim građanima u smislu da treba zaraditi svoju platu kako bi mogla kupiti hljeb, mlijeko i ostale životne namirnice?
ČONGRADIN: Ne nalazimo se na pragu osvješćivanja i društvenog oporavka, iza i oko sebe imamo desetina hiljada mrtvih ljudi kojima se neznanjem o uzrocima njihovih tragedija zapravo podsmijavamo. Siromaštvo je normalna, reklo bi se prirodna prateća činjenica takvog stanja, jer dok se ne prepoznaju i jasno definišu zločinci ne može se doći ni do utvrđivanja veličine i iznosa njihovog ratnog i tranzicijskog profiterstva.
Je li realno očekivati da se uskoro situacija promijeni, pa da ovakve poruke mržnje od strane Vojislava Šešelja ili nekog drugog postanu nešto čega će se vićna ljudi u Srbiji zgrožavati i javno osuđivati?
ČONGRADIN: Veliki pomaci u takvim procesima jednostavno su nerealni. Realna su mala dostignuća ka tom cilju, mala pomjeranja, odnosno velika i konstantna zalaganja pojedinaca kako bi se ti mali pomaci ostvarili. To je dugotrajan proces.
