Roditelji su spremni da rade bilo koji posao samo da bi svojoj djeci obezbjedili normalne uslove za život. Jedan čistač ulice pošteno je radio svoj posao, ali djeci nikad nije rekao čime se bavi jer nije želio da ga se stide.
Odlučio je da im napiše pismo, a od ovih reči će vam krenuti suze.Njegovo emotivno pismo upućeno ćerki raznježiće i najtvrđa srca. Spremite se za srceparajuću ispovijest posle koje ćete se dobro zamisliti.
“Nikada svojoj djeci nisam rekao šta radim. Nisam želio da me se stide. Kada me najmlađa kćerka upitala šta radim neodlučno sam rekao da sam radnik. Pre nego što dođem kući okupam se u javnom toaletu kako ne bi imale nikakve naznake posla koji radim. Htio sam da moje kćerke idu u školu, da ih obrazujem. Htio sam da budu dostojanstvene pred ljudima. Nikada nisam želio da ih neko potcjenjuje kao što to rade sa mnom.Ljudi su me uvijek ponižavali. Svaki novčić koji sam zaradio uložio sam obrazovanje svojih kćerki. Nikada nisam kupio novu košulju već sam novac koristio da im kupim knjige”, rekao je.
Međutim, došao je trenutak da njegova ćerka krene na fakultet ali on nije imao novac za upis. Tog dana nije mogao da radi, izgledalo je kao da mu se svijet ruši. A onda su kolege velikog srca uspjele sve da preokrenu.
“Poštovanje je sve što sam želio da imaju. Ja sam čistač. Dan pre zadnjeg roka za prijavu na fakultet moje kćerke, ja nisam mogao da prikupim novac da plati školarinu. Tog dana nisam mogao da radim. Sjedio sam pored smeća pokušavajući da sakrijem suze. Nisam mogao da radim.
Moje kolege su me gledale ali niko nije progovorio ni riječi sa mnom. Bio sam skrhan, slomljenog srca i nisam znao kako ću reći kćerki da nemam novca da plati kada se vratim kući. Rođen sam siromašan. Vjerovao sam da se ništa dobro ne može dogoditi siromašnoj osobi. Nakon radnog vremena svi čistači su došli do mene, sjeli pored i pitali me da li ih smatram braćom. Pre nego što sam mogao da odgovorim, stavili su mi u ruku svoje dnevnice.
Kada sam odbio, svi su mi rekli: “Mi ćemo danas gladovati ukoliko je potrebno ali naša kćerka mora da ide na fakultet”. Nisam im mogao odgovoriti. Tog dana se nisam okupao i otišao sam kući kao čistač. Moja kćerka će ubrzo završiti fakultet.”
Uspio je da izvede ćerke na pravi put, a način na koji mu one danas pokazuju zahvalnost, nešto je što svaki roditelj želi da doživi u svom životu.
“Tri moje kćerke mi ne dozvoljavaju više da radim. Jedna honorarno radi, a tri imaju stipendije. Kćerka koja radi često ode sa mnom na moje radno mjesto i nahrani sve moje kolege i mene. Oni se smiju i pitaju je zbog čega ih tako često hrani. Moja kćerka im kaže: “Svi vi ste tog dana gladovali kako bih ja postala ono što sam danas, učinili ste za mene toliko, da vas sve mogu hraniti svakoga dana”.
Sada ne osjećam da sam siromašan, ko god ima takvu djecu kako može biti onda siromašan”, zaključio je ovaj hrabri čovjek.
