Broj stradalih civila u Iraku i Siriji navodno je skočio od kako je novi američki predsjednik preuzeo vlast. Šta se dešava?
“Donald Trump o teroristima: ‘Uništite njihove porodice'”. Ovakvi naslovi počeli su se pojavljivati početkom decembra 2015., kada je ovaj tajkun iz oblasti nekretnina ubrzao svoju predsjedničku kampanju. Donald Trump bio je odlučan, što jasno pokazuje njegova dikcija, do mjere koju mu dozvoljava njegov vokabular: “Osim toga, kada su teroristi u pitanju, morate uništiti njihove porodice, kada uhvatite ove teroriste, morate uništiti njihove porodice“. Da li je riječ o retoričkom pitanju ili je on stvarno mislio gađati civile?
Nedugo nakon što je Trump počeo bombardovati Irak i Siriju, nekoliko mjeseci nakon što je stupio na predsjedničku poziciju, neki novinari su brzo povezali njegova obećanja tokom kampanje sa ratnim ispunjenjem istih: “Trump je rekao da bi on ‘uništio’ porodice boraca ISIL-a. Je li napad u Siriji napravio upravo to?”
Uskoro su se počeli pojavljivati detalji: Jedna grupa posmatrača izjavila je da su zračni napadi koalicije koju podržava Amerika na grad u Siriji ubili veliki broj rođaka boraca ISIL-a u maju 2017. Jesu li ovi civili bili „kolateralna šteta“ ili su namjerno ubijeni?
Svega nekoliko sedmica kasnije, obim Trumpovog rata protiv muslimanskih civila postao je sasvim očigledan. U zvaničnom izvještaju, UN-ovi istraživači za ratne zločine napisali su da su koalicioni zračni napadi s Amerikom na čelu uzrokovali „zapanjujući gubitak života“.
U izvještaju piše „kako je prijavljeno da su stotine civila ubijene od marta [2017].“ Zvaničnici UN-a su dodali i sljedeće „Posebno primjećujemo da je pojačanje bombardovanja iz zraka, koje je otvorilo put za napredovanje SDF-a u Raqqi, rezultiralo ne samo zapanjujućim gubitkom života, već je dovelo i do tog da je 160 000 civila napustilo svoje domove i postalo interno raseljeno.“
Masovno sakaćenje i ubijanje nedužnih muslimana i prisiljavanje da bježe spašavajući vlastite živote: zar to nije ratni zločin?
Namjerno ubistvo ili ne?
Čak su i američki novinari sada počeli postavljati očigledna pitanja: „Zašto SAD ubija tako mnogo civila u Siriji i Iraku?“ New York Times je 19. juna konačno otkrio:
„Prije dvije sedmice, američka vojska je konačno priznala ono što nevladine grupe posmatrača tvrde mjesecima: Koalicija sa SAD-om na čelu koja se bori protiv ISIL-a od avgusta 2014., iračke i sirijske civile ubija u nevjerovatnom broju u toku četiri mjeseca otkako je predsjednik Trump preuzeo vlast. To je rezultiralo ‘zapanjujućim gubitkom života’, kako je šef nezavisne Komisije UN-a za istraživanje građanskog rata u Siriji rekao prošle sedmice.“
Donald Trump kao glavnokomadujući američkih vojnih snaga namjerno, odlučno, ciljano gađa muslimanske civile.
Istina o masovnim muslimanskim civilnim žrtvama koje je usmrtila Trumpova vojska sada je bila sasvim evidentna, ali glavno pitanje je ostalo neodgovoreno: Da li je Trump bio u nemogućnosti da zaustavi ubijanje muslimanskih civila ili je naredio da budu namjerno ubijeni?
Nakon priče o „uništavanju njihovih porodica“, Trump je nastavio s opravdavanjem svog prijedloga rekavši da rođaci članova ISIL-a „tačno znaju šta [se] dešava“. Po njegovom mišljenju, borcima ISIL-a „jeste stalo…do života njihovih porodica“.
Nema mnogo sumnje: Donald Trump kao glavnokomadujući američkih vojnih snaga namjerno, odlučno, ciljano gađa muslimanske civile. Zar ovo nisu ratni zločini?
Optužba o „ratnom zločinu“ je ozbiljna i ne bi se trebala olako shvatati. Zadatak je advokata za krivično pravo i pravnih stručnjaka da razmotre dokaze i donesu presudu na sudu poput Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. Ali dubina mržnje Donalda Trumpa prema muslimanima, njegov potpuni nemar spram muslimanskih života i njegova spremnost da prihvati ubijanje velikog broja civila, dok uživa u „ljepoti“ svog čokoladnog kolača sada je stvar javne evidencije.
Zločini iz mržnje
Prije nego što dođemo do tog suda, postoji druga optužba, nešto što se naziva „zločin iz mržnje“ – krivično djelo motivisano rasističkom mržnjom – koju trebamo razmotriti. U toku ovog kratkog vremenskog intervala koliko je Trump pod budnim okom javnosti, imamo poprilično upotpunjenu sliku njegove mržnje prema muslimanima zato što su muslimani.
U svom rasističkom umu zaraženom teorijom zavjere, Trump vjeruje da ga muslimani mrze i da mrze sve druge Amerikance. „Mislim da nas islam mrzi“, jednom prilikom je rekao Andersonu Cooperu sa CNN-a. On vjeruje da je „ogromna mržnja“ specifična za ovu religiju. On je smatrao da se rat vodi protiv radikalnog islama, ali je rekao „to je veoma teško definisati. Veoma je teško to razdvojiti. Jer ne znate ko je ko.“ Šta bi drugo ovo moglo značiti do da muslimani kao muslimani mrze njega i njegovu vrstu, i da shodno tome oni trebaju biti tretirani kao neprijatelji? Samim time što su muslimani, oni su neprijatelji i moraju biti isključeni, eliminisani i natjerani u poniženje izbjegličkih kampova.
Opštepoznata je stvar da Trump želi zabraniti svim muslimanima ulazak u SAD. Ako se za nekog muslimana samo sumnja da je uključen u čin nasilja, on revnosno i ishitreno zaključuje i odbacuje “islamski ekstremizam”, što je, kako ga je neko podučio, dobar eufemizam za “muslimane”. Ali ako su muslimani žrtve takvih dešavanja, to ga uopšte ne zanima.
Da vidimo: On razjareno, masovno ubija nevine muslimanske civile u Iraku i Siriji. On naoružava Saudijsku Arabiju i Izrael do zuba kako bi ubijali više muslimana u Jemenu i Palestini. On baci „majku svih bombi“ na Afganistan. On misli da ga muslimani mrze (ili kako on kaže, „islam mrzi nas“). On želi zabraniti muslimanima ulazak u SAD. Šta nam još treba da odredimo da li je kriv za zločin iz mržnje?
Šta je s ideologijom koja ga tjera da mrzi muslimane i da ih želi masovno sve poubijati. Ko bi mogao biti izvor takve ideologije? Ko sjedi pored Trumpa u Bijeloj kući kao njegov guru za islamska pitanja? Pa, tu je Steve Bannon.
Zloglasnost Stevea Bannona kao zlog križara sada je u potpunosti dokumentovana. „Trumpova desna ruka, Steve Bannon pozvao na kršćanski sveti rat“, pisalo je u jednom naslovu, „Sada je on u Nacionalnom vijeću sigurnosti“. Na Kršćanskoj konferenciji održanoj u Vatikanu u 2014., zabilježeno je da je Bannon rekao: „Mi smo u početnim fazama veoma brutalnog i krvavog konflikta“. On je upozorio svoju kršćansku publiku: „Mi smo u izravnom ratu protiv džihadista, islama, islamskog fašizma“.
‘Zapanjujući gubici života’
Bannonovi tzv. “dokumentarci” koji mobiliziraju bijelce koji pormoviraju nadmoć bijele rase protiv muslimana, i njegova lista autora koje čita, sačinjena od zloglasnih, rasističkih, apokaliptičnih huškača na rat, također je zabilježena. „Sve knjige koje Bannon čita imaju jednu zajedničku karakteristiku“, kako piše u članku u Politicu, „stav da su tehnokrate povele zapadnjačku civilizaciju silaznom putanjom i da bi taj pad mogao preokrenuti samo šok za sistem. Odlikuje ih i mračni, apokaliptični ton koji na mjestima predstavlja odjek Bannonovih izjava tokom godina – osjećaj da je čovječanstvo u odlučujućem trenutku u historiji“.
Trump i njegov kršćansko-cionistički guru nisu jedini simptomi ove rasističke bolesti u SAD-u. Oni su njen glavni uspjeh. Od Billa Mahera i njegovog prijatelja Sama Harrisa, do Nialla Fergusona i njegove supruge Ayaan Hirsi, sve su to prethodnice od kojih se ova bolest sada raširila i u Evropi i u SAD-u, a Izrael je u samom središtu njenih zajedničkih interesa.
Ono čemu svjedočimo u ovom „zapanjujućem gubitku života“ među nedužnim muslimanskim civilima koje gađaju Trumpove bombe možda jesu, a možda i nisu ratni zločini – to trebaju odlučiti pravni stručnjaci i sud. Ali to sigurno jesu dokazi o zločinima iz mržnje, koji bi, da su usmjereni protiv jedne osobe, bili stvar krivične istrage. Ali kada se radi hiljadama koje su ubijene po nalogu predsjednika SAD-a onda se to naziva „ratom protiv terorizma“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
