Građani i dalje prilaze mjestima gdje su paljene sveća, zastaju, plaču i oni koji je nikada nisu upoznali, a Tijanin grob i jučer su posjetili njeni najmiliji.
Među onima kojima je najteže jer Tijane više nema jeste i Sofija Simić, njena vaspitačica iz vrtića “Poletarac” u grupi “Pčelice” i komšinica. Jedva izgovara da se sjeća svakog djeteta kome je bila vaspitač, ali Tijana je za nju bila posebna.
“Nije bila nametljiva, podjednako se sa svima družila. Bila je odgovorna i takva je i ostala. Kada bih zadala djeci zadatak, Tijana se uvijek jako trudila da sve bude savršeno, uvijek je davala maksimum od sebe”, kaže Sofija Simić.
Za male Bajmočane kaže da nisu jedni drugima rod, ali su povezani kao da su jedna familija, a ona je bila dio njih.
I nastavnica tehničkog obrazovanja ima samo riječi hvale.
“Ne znam šta da kažem, ali ne prestajem za plačem. Prije dva dana sam doputovala sa godišnjeg i šokirala me je vijest da je Tića ubijena. Bila je najbolje i najnježnije dijete. Toliko je bila dobra djevojčica da ne mogu da nađem riječi kojima mogu da vam to dočaram. Kada sam slomila nogu, bila je kod mene kući, spremali smo se za takmičenje iz tehničkog, još mi je strašnije zbog toga sada jer je tu bila pored mene, u mom stanu. Donijela mi je tekst i htjela je da me vidi. Takvu smrt niko nije zaslužio, najmanje to nježno i divno biće. Imali smo drugarski odnos, srele smo se u Segedinu i mahale jedna drugoj kao da smo se srele u Australiji. Bila je sa mamom i sestrom, pričale smo šta smo kupile, rekla mi je da obavezno odem u Temišvar, da je ona bila. Gdje god smo putovale, jedna drugoj smo pričale. Pitala sam je šta će upisati, a ona je rekla: Joj nastavnice, ne znam, ja bih dvije škole, a voljela bih jako etno-pjevanje. Život je bio pred njom”, kaže Danijela Santrač Roško.
