Kad je riječ o drugom amandmanu br. 9., polemika se razvila između dvoje-troje poslanika koji su bili rezervisani ili protiv tog prijedloga koji ima i jednoglasnu podršku Funkcionalne komisije za unutarnje poslove i nadgledanje FSK, i, s druge strane, Ćerima Bajramija, predlagača amandmana kao člana te komisije uz još desetak poslanika koji su podržali ovaj prijedlog. Ovaj amandman, kao i Zakon u cjelosti, ostao je bez glasanja zbog nedostatka kvoruma u sali Skupsitine, zbog čega je glasanje prolongirano za mjesec septembar, poslije ljetnje pauze.
Međutim, prije smanjenja broja poslanika ispod 61 prisutnih, prvi ‘’sporni’’ amandman poslanika Naita Hasanija, koji je također izazvao polemiku, većinskom odlukom prisutnih je odbačen, a on nije ni imao podršku Funkcionalne komisije. Taj prijedlog Hasanija se odnosio na zahtjev da se u ličnoj karti upiše i etnička pripadnost.
Prijedlog Bajramija ima jednoglasnu podršku Funkcionalne komisije, te OSCE-a, kao i većine poslanika u diskusiji u Skupštini
Nažalost, ovu vaznu razliku između ova dva prijedloga mediji nisu istakli. Ono što još ova dva amandmana ne može da postavlja u isti položaj, jeste fakat dea je OSCE podržao prijedlog poslanika Bajramija i u pisanoj formi i preko usmene izjave svog predstavnika na sjednici Funkcionalne komisije, dok je amandman Naita Hasanija, koji je prethodno na jednoj od sjednica iste komisije većinski podržan (glasom i autora ovog priloga), ubrzo je ostao bez njene podrške na završnim sjednicama zbog primjedbe koje su u međuvremenu uslijedile od Komisije za evropske integracije i komentara protiv od OSCE, koji su to obrazložili kršenjem odredbi Ustava R. Kosova i prakse u demokratskom svijetu.
Nažalost, kad smo kod naprijed spomenutih unošenja zabuna u javnosti, u najmanje jednom relevantnom mediju na albanskom jeziku kazano je čak da je u Skupstini “većina bila protiv”, a istina je da su se samo dvoje–troje poslanika usprotivili pravu bošnjačke i turske zajednice da imaju i na svom jeziku ličnu kartu, ili su bili rezervisani, dok su desetak njih koji su uzeli učešće u diskusiji bili – za, među njima i oni u ime nekih cijelih parlamentarnih grupa.
Uzimajući u obzir kazane nejasnoće koje su se provukle i preko medija, mislim da je potrebno dodatno pojašnjenje javnosti – zašto tražim(o) ličnu kartu i na bosanskom jeziku.
Da odmah podvučem da se ne traži da lična karta bude štampana samo na bosanskom ili pak samo na turskom jeziku, već će se ovaj osobni dokumenat izdavati i dalje na sva tri jezika na kojima se i sada izdaje (albanskom, srpskom i engleskom), dok će samo za one koji to traže iz bošnjačke i turske zajednice lična karta biti izdavana i na četvrtom jeziku: za Bošnjake – i na bosanskom a za Turke – i na turskom jeziku (za ove druge, to je već praksa).
Ako neko misli da je ovo neki zasebni hir bošnjačke ili turske zajednice, ili lična, odnosno nacionalna ekstra politika pojedinih predstavnika, neka odmah odbaci ovaj pristup.
Nije politička odluka, već ustavno i zakonsko pravo, u skladu sa međunarodnim konvencijama o upotrebi jezika
Prvo, ovo nije bilo kakav zahtjev – već je 15-to godišnje traženje da se ispoštuje pravo na upotrebu maternjih jezika Bošnjaka i Turaka, čiji su jezici spomenuti u članu pet (5) Ustava Republike Kosova, a to pravo je inače zagarantovano svim međunarodnim konvencijama o pravima na upotrebu maternjeg jezika. Drugo, u praksi u Republici Kosova već deceniju unazad se izdaju izvodi rođenih, umrlih i vjenčanih i na bosanskom i na turskom jeziku za pripadnike ove dvije nevećinske zajednice u R. Kosova. Treće, evo već godinu i po na Kosovu se izdaju lične karte i na turskom jeziku.
Dakle, ostaje da se to pravo, koje je zacrtano ovim zakonom i njegovim amandmanom u završnoj skupštinskoj proceduri, ispuni još samo za pripadnike bošnjačke zajednice, odnosno za lične karte i na bosanskom jeziku! U ovom pravcu moramo podsjetiti da su bošnjački predstavnici u insititucijama sistema bili prozivani za svoj propust što pravo na izdavanje ličnih karti na bosanskom jeziku nije ostvareno paralelno sa onom na turskom jeziku.
Moj prijedlog, odnosno amandman Komisije za unutarnje poslove i nadgledanje FSK, pod brojem 9., u kojem tražim(o) da se uz postojeći (kratki) tekst predlagača u nacrtu zakona u članu 10., koji glasi: “Formulari i lične karte se štampaju u skladu sa Zakonom o upotrebi jezika”, doda i paragraf 2.: “Formulari i lične karte za pripadnike nevećinskih zajednica se štampaju i na njihovim jezicima koji su u upotrebi na lokalnom nivou”.
Dakle, to znači da bi se pored tri jezika koji su i do sada na kosovskoj ličnoj karti, za pripadnike bošnjačke zajednice pojavio i četvrti jezik – bosanski, dok bi za praipadnike turske zajednice bio četrvrti jezik – turski. (Kao što već i jeste.)
Za ovo pravo, kao sto smo kazali, oslanjam(o) se na Ustav Republike Kosova, član 5, kao i na odredbe Zakona o upotrebi jezika (Br. 02/L-37) u cjelosti, koji je zakon “otvorenog tipa” i ne ograničava već promoviše pravo na široki spektar upotrebe jezika i pisma nevećinskih zajednica, pogotovo na lokalnim nivoima tamo gdje su ovi jezici u zvaničnoj upotrebi. Posebno su u ovom slučaju bitni član 2. ovog zakona, paragraf 5., kao i član 8. od paragrafa 1. do paragrafa 3., itd…
Polazeći također od činjenice da je Skupština Kosova usvojima Zakon o ličnoj karti iz 2008. godine, koji je imao jasnu odredbu u svom članu 9. gdje se kaže da – “lične karte će se izdavati na službenim jezicima na centralnom nivou i na službenim jezicima u općinama” (!), dakle, slično mojem sadašnjem prijedlogu, odnosno amandmanu funkcionalne komisije!
Međutim, nažalost, ovo pravo u praksi nije osvatareno, iako je taj zakon bio važeći gotovo četiri godine, a uz izmjene i dopune iz 2012. g., još je na snazi! I Prema tome, nema osnove za ‘’zabrinutost’’ da se “vodi računa” da se navodno sad “ne prekrši ustav”?!
A u naprijed spomenutim izmjenama i dopunama ovog Zakona iz 2008., između ostalog, kazano je tek ukratko ono isto što je predloženo i u aktuelnom nacrtu zakona u članu 10., vezano za jezike na kojima se štampa lična karta. Predlagač je krenuo logikom da je to dovoljno, dok je (gledano iz sadašnje perpektive) možda učinjen i previd tadašnjih predstavnika ovih nevećinskih zajednica tokom rada u skupštini i komisijama, što u novom tekstu nije zadržan i prethodni paragraf o jezicima na lokalnom nivou iz zakona od 2008. godine.
Lična karta i na turskom jeziku se već izdaje, ostaje da se to učini samo još i za onu – i na bosanskom jeziku
Međutim, u međuvremenu je započeto izdavanje ličnih karti i na turskom jeziku, upornošću nekih turski predstavnik uz vjerovatnu pomoć i matice, što je sasvim normalno. Samim tim se na neki zapravo ovo pravo podrazumijevalo, uzimajući u obzir i odredbe iz zakona od prije sedam godina!
U ovom kontekstu, ni amaterski pokušaj od jednog službenika MUP-a na sjednici komisije za unutarnje poslove da se nedavno započeto izdavanje lične karte na turskom jeziku pokrije pravom na priznanje istog kao tradicionalnog u opštini Prizren, nema osnove, jer, iako je jasno da Zakon o jezicima priznaje status “tradicionalnog jezika” samo turskom jeziku u Prizrenu (koji je samim tim priznanjem automatski u zvaničnoj upotrebi), ovo samo znači da zvanična upotreba turskog jezika u Prizrenu ne zavisi od broja Turaka, odnosno njihovog procenta u cjelokupnom stanovništvu ove opštine. Međutim, svakako turska zajednica i sada ima taj traženi procenat.
Također, mislim da nisu u pravu oni koji ovaj potez oko izdavanja ličnih karti i na turskom jeziku prebacuju (samo) političkoj odluci prethodne vlade, jer je jasno da su zapravo po preciznim odredbama od 2008. g. nadležne institucije kršile taj zakon. Govoreći dalje u korist institucionalne utemeljenosti ove odluke, treba podvući i preporuke Borda i komisionera za jezike pri uredu premijera, koje su uslijedile 2013. godine, sa zasebnom napomenom – da se i lične karte izdaju i na jezicima nevećinskih zajednica koji su u upotrebi na lokalnom nivou.
Većina naše javnosti naravno zna da se u članu 5. Ustava R. Kosova jasno govori o službenim jezicima na Kosovu, među kojima su pored albanskom i srpskog, u upotrebi kao službeni jezici bosanski, turski i romski, pogotovo na opštinskom nivou. Međutim, Zakonom o upotrebi jezika definisano je ovo pravo, odnosno zvanična upotreba ova tri jezika je ograničena na potrebnih pet (5) procenata stanovništva na nivou opštine u kojima žive njihovi pripadnici. Samim tim, a na osnovu popisa stanovništva iz 2011. g., bosanski jezik je u zvaničnoj upotrebi u nekoliko opština na Kosovu, dok je turski u upotrebi u par opština više nego bosanski jezik. Bosanski jezik ostaje da se službeno prizna statutom i u opštini Leposavić na Sjeveru Kosova, kao što je već najavljeno da će to biti učinjeno u opštini Sjeverna Mitrovica. Ova priznanja, dakle, su uslijedila ili će uslijediti u skladu sa odredbama Zakona o upotrebi jezika, odnosno potrebnog broja stanovnika bošnjačke i turske nevećinske zajednice.
Za kontra primjer o spomenutim ogranicenjima Zakona o upotrebi jezika, jeste nerealizirano ustavno pravo na upotrebu i romskog jezika koje je, zbog brojčanog ograničenja pripadnika romske zajednice, bukvalno onemogućeno u svim opštinama Kosova, zato što oni nemaju potreban procenat svojih pripadnika predviđen zakonskim odredbama…
Bošnjaci na Kosovu traže ličnu kartu na svom bosanskom jeziku
Prema svemu kazanom, jasno je da jako skromnu odredbu u sadašnjem nacrtu zakona treba proširiti ovakvim tekstom amnadman za dodatni paragraf, jer se u članu 10. tek načelno spominje Zakon o upotrebi jezika (njegove generalne odredbe), dok se pritom donosi zakon koji uređuje samo jednu konkretnu oblast kao sto je licna karta i njenu vaznu komponentu kao što su jezici na kojima se štampa. Tim prije što on legalizira postgojeću praksu i precizno određuje postupak oko budućeg izdavanja osobnih dokumenata! Naime, ako bi kojim slučajem i bila učinjena zakonska praznina za nespominjanje prvog jezika većinskog naroda, onda niko ne bi mogao ni da zamisli da se ne podrazumijeva da se lična karta štampa na albanskom jeziku! Međutim, kao i u drugim prilikama kad se to pravo ne naglasi za nevećinske zajednice, onda često ispadne da njih i njihovog jezika nema u praksi, kao što je sad slučaj sa nedostatkom i bosanskog jezika na ličnoj karti.
Inače se nigdje u zakonu ne spominje ni engleski jezik u ličnoj karti, ali je on prisutan, zato što je nastavljena praksa iz Unmik administracije i u nezavisnoj državi Kosova, čiji je ustav donijet 2008. godine!
Praktična potreba zbog razumijevanja teksta od strane vlasnika osobnog dokumenta
Uostalom, mi Bošnjaci ne tražimo ništa drugo, nego ono što je naše pravo. A traženje ovog našeg prava prije svega treba posmatrati kao paktičnu potrebu za građane bošnjačke zajednice, a u sličnoj poziciji su i oni iz turske zajednice. Naime, fakat jeste da većina mladih Bošnjaka stasalih uoči i poslije rata na Kosovu, ne poznaje ćirilično pismo koje se nalazi na kosovskoj ličnoj karti, bez obzira što neki ističu da je srpski i bosanski jezik sličan. Isto tako realnost je da dobar dio Bošnjaka Kosova ne poznaje ni albanski jezik. Samim tim nameće se logično pitanje: Kako može neka osoba da posjeduje osobni dokumenat s kojim se primarno identifikuje kod drugih ljudi i institucija, a da ona sama ne zna šta piše na tom dokumentu?
U ovom pravcu kazano, što je još vaznije: pošto je oko 30 hiljada Bošnjaka prisutno na Kosovu, najmanje još toliko njih živi i radi u dijaspori, gdje većina njih uzima kosovsku ličnu kartu u diplomatskim predstavništvima R. Kosova. Kao najbolji primjer navodim Konzulat u Cirihu, koji je po oficijenim podacima izdao najviše dokumenata osobne prirode, od kojih je oko osam hiljada aplikanata bilo iz bošnjačke zajednice iz nekoliiko kantona Švicarske, kao i manjim dijelom iz okolnih država. To je inače gotovo polovina svih izdatih dokumenata u ovom konzulatu! Htjeli mi ili ne htjeli to da kažemo, većina tih aplikacija u dijaspori iz bošnjačkog naroda porijeklom sa Kosova, pored svog maternjeg jezika, zna još samo njemački, francuski ili neki drugi jezik drzave boravka, i poznaje samo – latinično pismo!
Na kraju krajeva, sami građani bošnjacke i turske nacionalnosti, kao uostalom i svi drugi građani i u Republici Kosova i oni u dijaspori, plaćcaju i obrasce i lične karte, kao i sva druga osobna dokumenta.
Pri kraju, želim da se zahvalim svim članovima Komisije za unutarnje poslove koji su na dvije svoje radne sjednice detaljno razmatrali ovaj moj prijedlog, sa argumentima za i protiv, da bi na kraju jednoglasno podržali tekst prijedloga kao amandman komisije. Također se zahvaljujem svim poslanicima koji su na zadnjoj sjednici Skupštine za govornicom istakli da će glasati za ovaj prijedlog, uz jasnu i otvorenu podršku i moje koleginice poslanice iz koalicije “Vakat”, kao i druge bošnjačke poslanice u Skupštini R. Kosova.
Izražavam opravdanu nadu da će i ogromna većina poslanika Skupštine Republike Kosova glasati za ovaj amandman, kao za i cijeli tekst Zakona o ličnoj karti, koji je podržala Funkcionalna komisija, jer će time omogućiti ispunjenje još jedne važne demokratske stavke iz oblasti ljudskih prava i za pripadnike bošnjačke, kao i za pripadnike turske zajednice u Republici Kosova.
Treba li nekoga još podsjećati da su pripadnici ove dvije zajednice lojalni građani ove države, čiji su predstavnici dali i sada još intenzivnije daju doprinos svim demokratskim i državotvornim procesima u Republici Kosova.
A ako neko ima dodatna pitanja, tipa “kuda nas ovo vodi”, moj odgovor je isti kao i za skupštinskom govornicom: vodi nas samo ka još jednom pozitvnom iskoraku prema integracijama u Europskoj uniji!
(Autor je bošnjački poslanik u Skupštini Republike Kosova)
