Uvođenjem nastave na bosanskom jeziku na Kosovu 1999. godine, tada sa dopremljenim udžbenicima iz Bosne, učinjen je pokušaj suštinske reforme školstva i stvoren glavni faktor za afirmaciju i odbranu bošnjačkog manjinskog identiteta u Republici Kosovo, koje je inače dalo dozvole i kasnije stvorilo ustavnu i zakonsku osnovu za ovo pravo nevećinske bošnjačke nacionalne zajednice, na osnovu pismenih zahtjeva većine roditelja bošnjačkih učenika.
Međutim, prije 15-tak godina je nametnuta preovlađajuća zabluda od strane nekih umišljenih velićina iz obrazovanja i politikanata ‘plutajućeg stava’, da navodno mi, pošto “živimo na Kosovu, ne možemo koristiti udžbenike iz Bosne.”
Nikako ti vajni ‘poznavaoci prilika’ da odgovore na pitanje koje postavljam preko 10 godina: A zašto onda Albanci u Republici Kosovo, u Republici Albaniji, u S. Makedoniji, u Preševskoj dolini u Srbiji, u R. Crnoj Gori i u dijaspori svi koriste isto ABETARE (Početnicu)?
Naravno većina njih koriste i iste sadržaje iz nacionalne grupe predmeta, a Albancima u Preševskoj dolini pomažu u školstvu i R. Albanija i R. Kosovo, a prije neki dan im je naša vlada dodijelila 70 hiljada eura za udžbenike !
…
“Nema u bosanskim udžbenicima za obradu radova i naših domaćih autora iz književnosti”, kažu neki. “Planovi i programi su znatno različiti”, glavni je argument drugim protvnicima udžbenika iz Bosne. (Inače su ih oni namjerno napravili/napisali različitima!)
Međutim, kao jako vazno, treba napomenuti da mi zapravo sad nemamo uopšte većinu udžbenika! Zbog toga su traženi prioritetni razredi, pošto je tu skoro ponuđen poklon za Čitanke za dva razreda iz BiH, uz naručene Početnice i Radne sveske, koje će bit plaćene od strane Ministarstva obrazovanja R. Kosova.
Ako Bog da, dopremit će se i sve ostale Čitanke koje u međuvremenu neće biti odštampane na Kosovo, a za štampu je spremljeno samo četiri Čitanke, medju kojima jedna za prvi razred osnovne i jedna za deseti razred srednje škole.
Što se tiče problema (ne)obrade domaćih autora u udžbenicima iz BiH, zna se da je svakom učitelju i nastavniku po planu i programu dozvoljeno da kreira sam nastavne jedinice za koje misli da trebaju učenici da nauče. Eto prostora za ‘spisateljsku elitu Bošnjaka Kosova’, kako reče jedan naš učitelj.
A što se tiče navodne (ne)obrade pisaca na albanskom jeziku, podsjećam da imamo redovni predmet u našoj nastavi od trećeg razreda – albanski jezik i književnost.
Dakle, manje-više ništa sporno, sem inata pojedinaca.
A suština problema je bila i jos ostala u inatu jedne skupine iz obrazovno-političke grupacije Bošnjaka Kosova, inače prividno različitih ideoloških i političkih opredjeljenja, ali očigledno interesno povezanoj, koja je stvorila pogriješnu strategiju od 2002./2003. godine – tj. Izabrala opredjeljenje da se svi udžbenici iz nacionalne grupe predmeta (bosanski jezik, historija, muzičko i likovno), za koje su od 1999. godine korišćeni udžbenici iz Bosne, rade na Kosovu.
Zbog toga je doslo do hroničnog nedostatka udžbenika u nastavi na bosanskom jeziku, jer su oni godinama zaredom iznosili demagogiju da su demek kapacitirani da ovdje odrade sve te udžbenike iz nacionalne grupe predmeta.
A to ‘sve’ što Bošnjaci Kosova od tog njihovog “oslonca na njihove snage” imaju ovih spomenutih 15 godina jeste:
– Nekoliko Čitanki rađenih po sistemu pozajmice tuđih sadržaja (‘copi-paste’) i nekritičkim ubacivanjem sadržaja sa Kosova u udžbenicima, po nahođenju autora. A većina njih su bili i autori planova i programa !
Sve je to išlo na konkursima MONT-a bez neke prave konkurencije u rukopisima i bez mogućnosti izbora najboljih radova na osnovu ocjenjivanja od adekvatnih stručnjaka.
Imali smo, dakle, u nastavi ipak poneku Čitanku, ali samo do devetog (IX) razreda i tek jednu prije 15 godina za prvi razred srednje škole, odnosno X razred više srednje skole.
Udžbenike historije – smo imali tek par njih, bez tekstova za obradu bošnjačke historije !, za predmet likovno vaspitanje tek nekoliko, za muzičko (?)…
Godinama, dakle, nemamo nit jednog udžbenika za srednje škole (osim spomenute jedne Čitanke od rahmetli Alije Džogovića) iz nacionalne grupe predmeta ! Dok je konkursa u MONT i za njihovu izradu bilo, iako država ne poklanja udžbenike za srednje škole.
Takođe nemamo godinama ni Početnice, koju su također ovdje na Kosovu ‘gurali’ za izdavanje.
Zbog toga se šest školskih godina zaredom direktno (uspješno, Bogu hvala) bavim dopremanjem Početnica iz BiH u R. Kosovo, uz pomoć mojih saradnika.
…
Dakle, haos koji je stvoren po ovom pitanju, uzrokovan je od tvoraca ‘strategije’ oslonca na svoje snage, iz spomenute obrazovno-političke grupacije (čitaj polumafije) koja je uspjela da se probije i drži monopol i u MONT-u Kosova.
Činili su sve da se spriječi da manjinski koncept (kome pripada i autor ovih redaka) a to je – redovni načelni i suštinski oslonac na obrazovne institucije Bošnjaka u BiH, uz oslonac na Kosovo za sve što se može ovdje (od)raditi !
Za ‘ljubav’ (račun) autora jednog udžbenika neprovjerene vrijednosti od tih ljudi, bošnjački učenici nemaju veći dio udžbenika !
Ovdje je uzrok ovog problema ! A većini među Bošnjacima Kosova je nametnuta priča da bi se se bavili posljedicama !
… …
Na žalost, i većina predstavnika u bošnjačkoj politici je išla linijom manjeg otpora prema ovoj grupaciji, iz svojih različitih motiva i interesa, kao što je uostalom i dobar dio nastavnog kadra iz obrazovanja na bosanskom prihvatio ovaj njihov ‘koncept’, opet iz osobnih interesa.
A političari osluškuju šta narod (glasači) kaže, i to rade. Zapravo, dobar dio njih ništa i ne preduzima po ovom pitanju, jer su dovedeni pred svršen čin i ‘čekaju’ nešto (?) Iako je ta većina znala da nije bilo ni Početnica ni Radnih sveski na Kosovu s kojima bi obradovali naših blizu 300 prvaka, prvog dana polaska u školu !
Na sreću, ovom našom dogovorenom dopremom Početnica i R. sveski iz BiH, naši prvaci su se ovih dana ipak obradovali, na cijelom Kosovu. Na hajr neka je svima njima i nama.
U ovom pravcu kazano – ne treba više dozvoliti ni po koju cijenu daljnje orgijanje pojedinaca nad našom nastavom koja je temelj opstanka Bošnjaka Kosova !
Neki kadrovi, koji su inače zaduženi za nastavu na bosanskom jeziku, primaju plate, a bave se samo kadrovskom premetačinom i namiještanjem radnih mjesta i pozicija za sebe, svoju familiju i za one za koje misle da su im politički sljedbenici ! Sve ovo se, inače, samo nama kao manjini i bezbeli nikome više, može događati !
Najiskrenije ovdje kažem: naša djeca, naša unučad, su mnogo vrijedna da bismo imali pravo da šutimo i oko eksperimenta s udžbenicima i oko, eventualno, slabog nastavnog kadra. Uslova za poboljšanje na Kosovu ipak ima, treba ih (is)koristiti.
A izbora imamo u prebogatoj literaturi na bosanskom jeziku u BiH, Bogu hvala.
… … …
Na početku teksta spomenuta tranzicija nastave sa srpskog na bosanski jezik, 1999./2000. školske godine, bila je motivisana bezbjednosnim razlozima kao i spašavanjem brojnih radnih mjesta u prosvjeti.
Međutim, glavni povod pokretača je bio da konačno dobijemo priliku da prevashodno učimo o našoj bošnjačkoj kulturi i historiji, naravno, i o drugima. Dakle, da prvo valjano spoznamo sebe, preko kvalitetnih školskih sadržaja da bismo, između ostalog, stekli dovoljno nacionalne svijesti za odbranu svog etničkog identiteta, koji je manjinski i koji je redovno ugrožen.
Nije cilj bio da, izbacujući uvredljive sadržaje (i o nama) u nacionalnoj grupi predmeta na srpskom jeziku, 15 minulih godina zaredom nemamo gotovo pa nikakve kvalitetne sadržaje u nacionalnoj grupi predmeta u našoj nastavi, a koju i dalje zovemo – na bosanskom jeziku.
Na žalost, sva je prilika da je ovaj glavni povod bio samo pokriće nekih tada angažiranih ljudi a glavni motiv im je bio – nekritičko instaliranje na pozicijama u nastavi na bosanskom jeziku i njihovi materijalni interesi. Ubrzo su se na ovom ‘putu’ pronašli sa sebi sličnima.
… … … …
U međuvremenu su odškolovane bošnjačke generacije koje su uskraćene za ovaj segment znanja i spoznaje iz nacionalne bošnjačke sfere.
Za čiji je interes od pojedinaca iz naših redova to rađeno i zašto je politika to dozvolila, vidjet će se. Za bošnjački nacionalni interes sigurno nije.
Zar je moguće da mnogima među nama ne djeluje tragično pojava da bošnjački učenici koji su završili nastavu na bosanskom jeziku, sada upisuju svoju djecu u nastave na nematernjim jezicima, iako u svojem okruženju imaju škole sa nastavom na bosanskom jeziku !?
Niko neće da kaže da je ta njihova ravnodušnost posljedica (ne)djela nečijih ruku i ”politike” u obrazovanju na bosanskom jeziku !
Naime, zar treba toliko mnogo za spoznaju da samo dobra nacionalna svijest može spasiti manjinske Bošnjake Kosova od asimilacije, što se isto odnosi i na naše ljude u dijaspori. A nacionalna svijest se najviše stiče učenjem nacionalnih sadržaja u školama. (Za dijasporu u školama dopunske nastave na bosanskom jeziku.)
… … … … …
Iako načelno svu odgovornost za nepovoljno stanje treba uvijek da snosi država, u slučaju obrazovanja (i) na bosanskom jeziku – MONT, trebamo se trgnuti i shvatiti da mogu i oni koristiti našu nemoć i prebacivati problem kod nas, koristeći naše nerazumijevanje suštine problema, odnosno lutanja pojedinaca.
Naime, kada njih u MONT pitaš – što nema 30-tak udžbenika iz nacionalne grupe za Bošnjake, odnosno zašto ima samo nekoliko, odgovor je uvijek sličan ovome : ‘bio je konkurs za sve razrede, samo toliko autora se prijavilo’ !
Prema tome, ova agonija mora što prije prestati!
Izlaz je jasan i on je pokazan :
1. Početnice i R. sveske dopremati redovnom kupnjom od našeg ministarstva, svake godine iz Sarajeva.
2. Preduzeti potrebno za prilagođavanje ovdasnjih planova i programa bosanskog jezika, historije, muzičkog i likovnog, planovima i programima bošnjačke nastave iz BiH, odnosno udžbenicima, makar u 60 procenta tamošnjih sadržaja, da bi se oni koristili i u našoj nastavi.
– Stoprocentno korišćenje na Kosovu sve školske litetature iz BiH iz pravopisa i gramatike bosanskog jezika, a znamo da je ima mnogo.
– Izrada pomoćne udžbeničke literature za našu specifiku na Kosovu iz oblasti govora, književnosti i historije, računajući tu i za historiju Kosova.
– Također, redovni pozitivni pritisak na MONT od strane poslanika na bošnjačka mjesta, da se blagovrijemeno dobro prevode udžbenici sa albanskog na bosanski jezik za sve druge predmete, a da se dio njih – ako su ‘prijemčivi’, a jesu – takođe uvozi iz BiH.
– Tražiti bez pardona pomoć od obrazovnih i jezičkih institucija Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, tim prije što oni nikad nisu ni odbijali moguću pomoć i često su je pružali.
Održavati seminare za učitelje i nastavnike nacionalne grupe predmeta, koje trebaju da drže adekvatni stručnjaci iz BiH !
Dovesti makar jednog univerzitetskog profesora bosanskog jezika sa iskustvom i jednog za historiju iz Bosne i Hercegovine, na edukativnim smjerovima na bosanskom jeziku Univerziteta u Prizrenu.
A sve ostalo je do nastavnog osoblja!
