1. Nedostatak udžbenika u nastavi na bosanskom jeziku;
2. (Ne)nostrifikacija diploma naših ljudi koji su tu diplomu stekli van zemlje, kao i priznanje onih stečenih u Sjevernoj Mitrovici;
3. Zahtjev MONT-a javnim univerzitetima Kosova za daljnje rezervisanje mjesta za studente nevećinskih zajednica i za ovu godinu, za studije na albanskom jeziku;
4. Uključivanje i naših kadrova u aktuelnoj izradi i inovaciji školskih planova i programa, pogotovo iz nacionalne grupe predmeta, računajući tu i mogući program za dopunsku nastavu na bosanskom jeziku u dijaspori; i
5. Otvaranje novih smjerova na bosanskom jeziku na javnom univerzitetu u Prizrenu.
Za sva ova pitanja, zapravo probleme, mi smo ponudili i rješenja, koja su realna i sprovodiva…
Međutim, iako smo tokom razgovora naišli na dobro razumijevanje profesora Bajramija i postigli određene dogovore, uz izuzetak otvorenog problema oko (ne)nostfikaciju diploma, što je okaraktererisano i od samog ministra kao politički problem, u međuvremenu su nastali neki zastoji i po onim pitanjima za koje smo se dogovorili, za što bi se moglo reći da krivica leži na velike obaveze samog ministra, odnosno na nedostatak odrađivanja poslova u administraciji MONT-a… Ipak, ono što je bitno da se istakne – ministar Bajrami nije protiv uvoza nedostajućih udžbenika u nasoj nastavi na Kosovu iz Bosne i Hercegovine, kao realnog rješenja, već naprotiv, s tim što će obezbjeđivanje sredstava za uvoz udžbenika za srednje škole po svoj prilici morati ići preko predstojećeg rebalansa budžeta R. Kosova.
U međuvremenu, pošto nam je ministar dao rok od dvije nedjelje poslije tog susreta za dostavu podataka u pismenoj formi, na vrijeme su mu dostavljeni spiskovi i tabelarni pregled nedostajućih udžbenika do devetog rareda, kao i zasebni spisak svih udžbenika za srednje škole za nastavu na bosanskom jeziku na cijelom Kosovu… Također, pošto je to tražio, dostavljeni su mu i neki drugi podaci i spiskovi u pismenoj formi…
Očekujemo njegov pun angažman da sprovede obećano, tim prije što je riječ o dugogodišnjem renomiranom univerzitetskom profesoru, ali smo i svijesni da taj njegov angažman sad u mnogome zavisi od rada administracije MONT-a. Inače, redovno podsjećamo ministra na ova i još neka druga obećanja i obaveze MONT-a u susretima s njim po skupštinskim “kuloarima” kao i u telef./internet komunikaciji…
Međutim, ovdje ću se pozabaviti našim subjektivnim slabostima, odnosno gotovo nepostojećem interesovanju kod onih koji bi trebali da govore (i rade) gotovo svaki dan o ovim problemima u nastavi…
Da usput spomenem da još nemamo nagoviješteno imenovanje zamjenika ministra obrazovanja iz naših redova, koji je zapravo bio na toj poziciji i u dva prethodna mandata. S druge strane, niz godina zaredom imali smo službenicu (Bošnjakinju) za nastavu na nevećinskim jezicima u MONT-u, međutim ona ove godine treba da ode u penziju…
Dakle, tu smo što se MONT-a tiče i direktnog rada naših kadrova u njemu oko ovih urgentnih pitanja u našoj nastavi.
Potenciranja ali i odrađivanje svih ovih poteza samim tim je ostalo na samom poslaniku, autoru ovog priloga, koji je i inicirao ta pitanja. U međuvremenu je (ipak) službenik u administaraciji obrazovanja u Prizrenu, prof. Ajrula Birdaini, na naše traženje od prije par mjeseci, spremio dobre spiskove i tabele nedostajućih udžebenika do IX razreda, kao i komplet udžbenika u srednjim školama po strukama, kojih nema uopšte nit za jedan predmet, opet za sve bošnjačke učenike na Kosovu…
Također smo u ovom periodu imali mnoge kontakte preko interneta i telefonskih razgovora sa predstavnicima institucija obrazovanja, nekim značajnim pojedincima i izdavačkim kućama u Bosni i Hercegovini, među kojima, nažalost, nismo naišli na razumijevanje da nam se dostavi elektronska verzija nedostajućih udžbenika do IX razreda, što nam je zatražio ministar Arsim Bajrami koji je obećao da, u slučaju te takve dostave, ti udžbenici bi mogli biti u najskorije vrijeme odštampani na Kosovu… Istine radi, riječ je o autorskim pravima i pravima izdavača na tekst i formu udžbenika, itd., koji se nigdje ne predaju drugima bez ispunjenja određenih obaveza… U toku tih kontakata, uslijedila je i jako dobra ponuda uz realnu cijenu koštanja za isporuku spomenutih odštampanih udžbenika do IX razreda, uz poklon 800 Početnica uz taj kontigent i besplatan transport knjiga do Kosova… Sad su za realizaciju svog ovog posla svakako potrebna sredstva i intenzivni (jedini mogući!) angažman iz MONT-a… Dok će se za uvoz bošnjačkih udžbenika za srednje škole, kao što smo rekli, vjerovatno ići preko zasebnog zahtjeva za dodatna sredstva na vladi za predstojeći rebalans budžeta, po najnovijem mišljenju ministra Bajramija…
Nebriga odgovornih i pokušaji nametanja zaborava na važnost uvoza udžbenika iz BiH u 1999/2000. godini
Ovdje naravno meni ostaje da postavim pitanje: Zašto mnogi i u našoj javnosti, političkom, NVO i medijskom sektoru, koji bi trebali da redovno potenciraju ove probleme, zapravo redovno šute? Još se manje angažuju oko ovoga oni koji su za to plaćeni u institucijama! Treba li nas podsjećati da nas dio obaveza i briga za našu nastavu, kao i za druga bošnjačka pitanja, neće niko odradi ako to ne učinimo mi sami?
Izgleda da je među nama i dalje na snazi pokušaj nametanja zaborava da je doprema udžbenika iz BiH u aprilu 2000. godine, dala pravi smisao tranziciji nastave u školama poslije rata na Kosovu. Zbog toga i ovom prilikom ponavljam, jer je potrebno redovno podsjećati: da nije bilo tih udžbenika na bosanskom jeziku iz BiH – ne bi bilo ni nastave na bosanskom jeziku na Kosovu! A da nije bilo nastave na bosanskom jeziku – ne bi bilo ni sadašnjeg položaja, broja, pa ni nivoa ustavne i zakonske pozicije kosovskih Bošnjaka! Naime, procesi rasturanja, prebacivanja djece na druge nastavne jezike, uz intenzivno iseljavanje Bošnjaka zbog tadašnjih novonastalih nepovoljnih prilika, neposredno poslije rata na Kosovu, sveli bi ovu zajednicu na zanemarljiv broj, dok bi sada njen realan nacionalni život na Kosovu bio sveden na po jednog-dvojicu političkih predstavnika u institucijama kosovskog sistema…
Šta se to dogodilo u međuvremenu sa nastavom na bosanskom jeziku, odnosno sa njenim udžbenicima? Dogodilo se to da tih udžbenika – uglavnom nema… Zapravo ima ih, onih koji su izdati na Kosovu, ali nedovoljo do IX razreda, dok za srednje škole nema uopšte udžbenika u nastavi na bosanskom jeziku. Glavni razlog ove krize je što je nekritičkim pristupom, bez ikakve “studije izvodljivosti”, olahko prihvaćen pristup ka orijentaciji na “domaće snage” u pisanju i izdavanju udžbenika, umjesto na redovne konsultacije i na stalni oslonac na institucije obrazovanja u BiH, pogotovo oko predmeta – bosanski jezik i književnost. Tim činom zadat je najveći udarac nastavi na bosanskom jeziku, ali je posredno doveden u pitanje cjelokupni proces nadgradnje bošnjačkog nacionalnog identiteta na Kosovu.
S druge strane, nijednog trenutka ne treba smaknuti s uma da veliku odgovornost snosi samo Ministarstvo obrazovanja Vlade Kosova, koje je trebalo da bude svjesno u šta to ulazi i da ne dopusti ovakvo nekrtičko ”eksperimentisanje”, što je prouzrokovalo i slabo poznavanje bosanskog jezika i opšti pad pismenosti poslije 15-16 godina školovanja na Kosovu u ovoj nastavi!
Na Kosovu su u toku promjene u obrazovnom sistemu, u kojima Bošnjaci ne učestvuju niti ih prate
U međuvremenu su se u kosovskom obrazovanju izmijenile mnoge stvari, dosta toga je otišlo naprijed, u toku je recimo i integrisanje obrazovanja na albaskom jeziku između Republiike Kosova i Republike Albanije, samo Bošnjaci tapkaju u mjestu i nešto, ko biva, čekaju…
Inače, neki među nama smo godinama unazad o svemu ovome pisali i govorili, pojedini su to činili i sa aspekta struke, a ne samo preko nacionalnog i političkog pristupa, poput onog od moje malenkosti, sve čekajući da se neko od odgovornih odazove na naše apele, ne bi li MONT nešto preduzeo i obezbjedio makar manjak udžbenika, time što bi ih uvezao iz BiH.
(Do)čekali smo tako i da nam kćerkica Isaka Mete pođe u prvi razred u 2013. godini i da joj babo primijeti da ona nema Početnicu – Slovodar (na albanskom tu prvu knjigu u školi zovu – Abetare, a na srpskom – Bukvar), pa da dotični “podigne ton”, te da se – “gle čuda” – obezbjedi nekih 1000 Eura u MONT-u da bi se Početnice kupile u BiH…
Poslije ove tužne spoznaje – da nemamo ni (svake godine – novih) Početnica za naše prvake – o čemu bi to mi Bošnjaci Kosova uopšte trebali da govorimo? Zar jedna nacionalna zajednica može uopšte da o nečemu govori ako u svojoj nastavi u osnovnim školama njihovih manje od 1000 prvaka nemaju ni Početnice?
(Da ne bi bilo neke – namjerne – ‘zabune’: i sa pozicije na kojoj sam se nalazio zadnje tri i po godine /zamjenik ministra u Ministarstvu dijaspore/o ovome sam mnogo puta govorio svojim političkim saradnicima i tražio da se ova pitanja riješe).
Jedan od odgovora zašto se ovo pitanje u institucijama nije riješilo, a moglo je biti riješeno, treba tražiti u nepostojanju dostantnog ”pozitivnog pritiska” od strane bošnjačke javnosti, te su kod naših predstavnika svih 10-tak godina unazad prioritet dobili infrastrukturni projekti (betonska kocka je bila u glavnoj ulozi) nad važnim projektima nacionalne infrastrukture… Dakle, kod dijela tih donedavnih i aktuelnih bošnjačkih predstavnika po ovim je pitanjima – “vreća našla zakrpu”. I da budem do kraja jasan, što se obrazovanja na bosanskom jeizku tiče, najveće zanimanje političkih opcija je bilo i ostalo oko uticaja na zapošljenja kadrova u obrazovanju na bosanskom jeziku!
Ovome treba dodati i slabosti NVO sektora, odnosno NVO iz obrazovanja na bosanskom jeziku – “Edukator” što ovo pitanje i druge probleme u nastavi nije potencirao na pravi način…
Ovo je otprilike presjek jednog od problema u obrazovanju na bosanskom jeziku – nedostatka udžbenika… Postavlja se pitanje – koji su odgovori?
Za odgovor, započet ću od pitanja: Zašto Albanci iz Preševske doline (u opštinama Preševo, Medveđa i Bujanovac) u Srbiji, čine sve da njihova djeca uče iz Abetare koje je jedinstveno za sve Albance već nekoliko godina unazad? Nemaju li oni dovoljno pismenih ljudi tamo da im makar napišu “njihovo Abetare”? Ili će zapravo biti da je njima mnogo bitnije da koriste ono – jedinstveno? S druge strane, nedavno je i Skupština Kosova tri i po sata raspravaljala i usvojila Deklaraciju o obrazovanaju na albanskom jeziku u Preševskoj dolini! Poenta deklaracije je – zahtjevanje da Republika Srbija ne brani isporuku udžbenika iz Republike Kosova učenicima na albanskom jeziku u tim opštinama.
Da ne bismo dalje “elaborirali”, oko ovoga, kazat ću da je jedino rješenje ovog pitanja uvoz iz BiH nedostajućih udžbenika u nastavi na bosanskom jeziku. Očekuje se puni angažman svih odgovornih, kao i svih bošnjačkih predstavnika da se ovo realizira za predstojeću školsku godinu… Za svaku daljnju nezainteresiranost po ovom pitanju od onih koji su odgovorni i plaćeni za njega, bit će zatražena institucionalna odgovornost u Skupštini i Vladi R. Kosova…
Istina, neki mogu na ovo odgovoriti da su i oni izabrani od glasača iz bošnjačkog naroda i drugih građana, te da su oni koji su ih birali znali i za njihov (ne)doprinos po ovom pitanju, što je možda moguće političko rezonovanje. Međutim, sa nacionalne, moralne i praktične strane, ovo stanje više nije prihvatljivo ni za koga!
Samo puni zajednički angažman svih direktno zainteresiranih može dovesti do pozitivnih promjena
Prema tome, i nedostatak udžbenika i nenostrifikacija diploma Bošnjaka Kosova, stečenih u zemljama regije (a najviše je onih problematičnih iz Srbije), te priznanje onih iz Sjeverne Mitrovice, kao i otvaranje novih smjerova na bosanskom jeziku na fakultetima javnih univerziteta u Prizrenu i Peći, neće se dogoditi samo od sebe – već angažmanom svih nas koji smo svjesni trenutka u kojem se nalazimo…
Zbog toga se trebaju pokrenuti najprije svi oni kojih se direktno ovo dotiče, kao sto su se tu skoro angažirali neki bošnjački profesori sa univerziteta u Prizrenu i Peći, tražeći jasno nostrifikaciju svojih diploma i regulisanje svojeg akademskog statusa…
Dakle, samo sa podacima, spiskovima, pismima, javnim apelima preko medija (i na albanskom jeziku), traženjem, zahtjevanjem, prijećenjem, štrajkovima…, uz međusobnu koordinaciju svih poteza na nivou bošnjačke zajednice, može se nezainteresiranost mnogih na Kosovu oko nastave na bosanskom jeziku na svim nivoima, preokrenuti u traženje realnih institucionalnih rješenja, koja nisu nedostižna…
U ovom kontekstu, vezano za nepriznanje diploma iz Sjeverne Mitrovice, kao i onih sa nekih fakulteta u Srbiji, moje je mišljenje da bi trebalo rješenje tražiti samo na Kosovu. Naime, ne bismo trebali da prihvatimo da se ovo pitanje, pogotovo za diplome iz Sjeverne Mitorvice, rješava u kontekstu albansko-srpskih odnosa, odnosno u pregovorima, što u realizaciji po ovim pitanjima redovno podrazumijevaju – reciprocitet između Kosova i Srbije. Ovo kažem iz prostog razloga što se ti pregovori neće završiti tako brzo, te što se realizacija dogovorenog redovno odlaže… S druge strane, Bošnjaci Kosova su studirali u Sjevenoj Mitrovici ne zato što su sami to htjeli, već zbog toga što nisu imali drugi izbor na Kosovu! To isto su uradili i u nekim slučajevima na fakultetima po Srbiji…
Još prostije kazano, bošnjačka zajednica priznaje sve institucije Kosova, svi smo građani ove države, itd., samim tim mi ne možemo prihvatiti da se neke naše ljude ovdje tretira kao sljedbenike paralelnih institucija… Kazano malo ilustrativnije, bez namjere da bilo kome imponiram mišljenje, dok kosovski Bošnjak koji je završio neki fakultet Univerziteta u Sjevernoj Mitrovici sa tom diplomom, od R. Kosova nepriznatom, “šeta Šadrvanom u Prizrenu”, njegov kolega srpske nacionalnosti sa istom diplomom radi u javnom sektoru u pretežno srpskim opštinama na Kosovu u Gračanici, Štrpcu, itd.., često primajući platu i iz budžeta Republike Kosova.
Prema tome zahtjevajmo – makar i privremeno – rješenje (priznanje) diploma od države Kosova za one naše ljude koji su diplomirali u ovim destinacijama, jer smo mi njeni građani…
Rezervisana mjesta na fakultetima, izbor destinacija za studiranje, novi (ekonomski) smjer na univerzitetu u Prizrenu…
I kad smo kod izbora destinacije za studiranja – ne miješajući se nit jednog momenta bilo kome u slobodu izbora mjesta i zemlje studiranja, mišljenja sam da između nekih fakulteta iz regije i šire (kod kojih je još dodatno problematična i nostrifikacija diplome na Kosovu), te između onih fakulteta u nekim zemljama u kojima treba učiti na stranom jeziku koji se uglavnom ne koristi na Kosovu i šire, i između studiranja na albanskom jeziku na rezervisanim mjestima (i) za bošnjačku zajednicu na fakultetima javnih univerziteta u Prištini, Prizrenu, Peći, Mitrovici, treba uvijek izabrati studiranje na Kosovu, jer će bošnjačka omladina na taj način usput naučiti i književni albanski jezik, koji će im biti potreban za buduću karijeru na Kosovu …
U ovom pravcu, uzimaju u obzir postojanje tek nekoliko smjerova na bosanskom jeziku na par fakulteta javnog univerziteta u Prizrenu i na jednom u Peći, zahtjevali smo kod ministra dr. Arsima Bajramija podršku za otvaranje još jednog smjera na nekom od fakulteta univerziteta u Prizrenu… Predložili smo pravni smjer kao jako potreban, a ako to ne može (zbog vodećeg profesora pravne struke iz bošnjačkih redova, koji bi trebalo da bude odavde), onda smo/sam tom prilikom jasno rekao da imamo adekvatnog profesora koji je odavde za otvaranje smjera na ekonomskom fakultetu. S tim što taj novi smjer iz ekonomije ne bi trebalo da bude isti kao onaj na fakultetu univerziteta u Peći, gdje već postoji nastava na bosanskom jeziku.
I ovo bi trebalo da se realizuje u toku ove godine, a onaj koji može to da (u)radi – prof. dr. Mehmed Meta – trebalo bi da se angažira kao stručnjak, odnosno profesor, na način da malo više lično poradi na tome, jer, ovdje kod nas nema ko na tom fakultetu da sve to pripremi, a još manje da “servira”. Dok, bi za sve ostale, koji su navodno (sad) “oko njega”, ali i za one koji su “van njega”, u najmanju ruku bilo ”higijenski” da se malo više udalje od njega, jer će tim nekritičkim “približavanjem” možda samo doprinijeti da se dobra inicijativa i moguća realizacija pretvori u još jednu seriju (već viđenih) igrarija, čiji će račun platiti ovdašnji bošnjački potencijalni studenti nekog ekonomskog smjera… U tom slučaju, pri kraju tog eventualno negativnog epiloga, vjerovatno će rečenom profesoru svi ovi ”oko i van njega” samo dati njemu još jedan ”slagfort” za pisanje novog ”naučnog rada” na temu nekih “atributa” spomenute (ne)higijene…
Poslije svega kazanog, za sve one koji još mislimo slično, makar zbog minimalnog osjećaja za odgovornost prema najmlađim generacijama, ali i zbog očuvanja radnih mjesta za oko 600 zaposlenih Bošnjaka u nastavi na bosanskom jeziku u kosovskom obrazovnom sistemu, koji redovno primaju platu, ostaje mi da postavim pitanje i sebi i svima ostalima: možemo li da se malo više zajedno angažiramo oko nastave na bosanskom jeziku na Kosovu, jer je nova školska i univerzitetska godina na pragu?!
(Autor je bošnjački poslanik u Skupštini Kosova)
