Predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa reisu-l-ulema emeritus Mustafa Cerić napisao je komentar na izjavu da je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet predsjedniku republike Turske Recepu Tayyipu Erdoganu.
Komentar Cerića prenosimo u cijelosti:
Kad god se sjetim prve rečenice u romanu “Drerviš i smrt” od Meše Selimovića, gdje kaže: – Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma…, udarim se po glavi s pitanjem zašto i kome pišem – radi sebe ili radi njih. I shvatim da nije ni radi mene, ni radi njih. Radi sebe sve sam ispisao što sam imao; radi njih besmisleno je pisati, jer oni su i gluhi, i nijemi i ćoravi; oni ne čuju osim što njihovim ušima godi; oni ne (od)govore osim što je njihovim ustima slatko; oni ne vide osim što se njihovim očima sviđa. Šta nam onda ostaje? Ostaje nam stanje “onako” – da u Bosni može biti svakako i nikako; da Bosna može biti svačija i ničija; da Bošnjaci mogu biti svačiji i ničiji; da je podaniku svjedno da li ga jaši Kurta ili Murta. Nipošto, ideja ili misao “onako” nije (bez)smislena. U toj ideji ili misli sadržan je jedan iznuđeni način života; odgojen je jedan um; oblikovana je jedna pamet; poliran je jedan duh; sadržana je jedna cijela filozofija, koju je teško definirati, a još teže preživiti osim onima koji su se na nju navikli iako je ne razumiju, ali je ipak prihvataju baš zato što je ne razumiju, jer nerazumijevanje je ključni sadržaj filozofije “onako”.
U stvari, politika je, veli francuski politički teoretičar Marsel Barlow, misao i to na dva načina: (1) na način mišljenja predvidive budućnosti u cilju pobošljanja i promjene postojećeg stanja [(“onako”)]; (2) na način mišljenja koje opravdava trenutno stanje u cilju navikavanja i očuvanja tog stanja [(“onako”)]. Naizgled lakše je misliti kako da se opravda ili pravda ono što je ovdje i sada nego da se misli šta bi moglo biti u doglednoj ili nedoglednoj budućnosti. Ali, to se (njima) samo tako čini. Što koji dan sve će im biti teže pravdati i opravdati stanje “onako”, ni tamo ni vamo, ni ovaj ni onaj, ni desno ni lijevo, ni pravo ni brzo, već sve “onako” treba da stoji u jednom mjestu, jer stajanje je najsigurnije stanje “onako”, kao način života, kao način političke misli, koja ima za cilj da se ništa ne mjenja ni nagore ni nabolje. Jer, i jedno i drugo je opasno za one koji misle samo kako da se održe u sjedećem stavu na sigurnom mjestu.
Rekoh pišem ovo “onako”, jer što koji dan i sam se svjesno ili nesvjesno navikavam na ovo stanje “onako”. Prija mi. Šutiš i niko te niti dira niti primjećuje da postojiš. Lijepo ti bude što te niko niti poziva niti proziva. Štaviše, uznemiravaju te oni što glasno progovaraju, što teška pitanja postavljaju. Malo ih je, ali ih ima. Oni se ne mire sa ovim stanjem “onako”. Oni hoće da znaju kojim putem Bosna treba da ide: Ovim ili onim? S kim i za koga treba da se Bosna bori? Oni traže odgovor na ova pitanja. Oni hoće da im se jasno kaže čija je Bosna? Dakako, znaju oni čija je Bosna, ali hoće da budu sigurni da to znaju i oni koji su po dužnosti odgovorni da znaju čija je Bosna, kao što se znaju imanski šarti. Oni hoće da njima jasno kažu da oko toga čija je Bosna nema pogodbe ni s kim ni za bilo što. Oni osjećaju da njima nije potpuno jasno čija je Bosna. Zato oni pitaju one koji vele da je Bosna data nekome u amanet: Ko je ovlastio ikoga da Bosnu ikad ikome daje u amanet? Nikad niko nije nikoga ovlastio da ikad ikome daje Bosnu u amanet! Bosna je uvijek bila i uvijek će tako biti u amanetu same sebe i svoga naroda! Bosna nije jetim pa da joj treba staratelj? Bosna nije pastorče pa da joj treba očuh? Bosna je bila i ostala sui generis u svakom pogledu: državnom, vjerskom, političkom, kulturnom i civilizacijskom. Bosni nije nikad trebao tutor ni ovakav ni onakav. Bilo je onih koji su se Bosni nametali kao tutori, ali su se svi do jednog iz Bosne isparili u vidu pare ili magle. Bosna je ostala tu gdje jest, okrenuta nebu da joj se Bog smiluje i zagledana u svoju zemlju da joj se otvori vrelo njene vlastite nafake. Bosna ima svoj obraz i svoju čast, čast koja je jača od svake časti, koju bi joj neko iz sažaljenja poklonio.
Priča o “paradžematima” i “vehabijama” u Bosni je naizgled završena. No, možda je i to samo još jedno završeno pitanje “onako”, ali je, bar što se tiče medija završeno, ovako ili onako, svejedno je. Umjesto te jedne ili dvije priče, sad su se pojavile tri priče: amanet, hilafet i jedan zanimljiv žal. O tome da li je bosanski selamet u nečijem amanetu bit će još priče, ali ovom prilikom treba jasno kazati da niko nije dobio mandat da od bosanske gotovine pravi veresiju. Gotovina slobode, nezavisnosti i suvereniteta koju Bosna danas ima plaćena je šehidskom krvlju, a ne ničijim amanetom na daljinski upravljač. Bošnjaci su nacija, koja ima dušu, ima glavu, ima svoj um, ima svoju pamet, ima svoje ruke, ima svoju sudbinu, koja je takva kakva jest – ni najsretnija ni najnesretnije, ali je bosanska i zato nam je draga i mila. Bosna nija imala tu sreću ili tu sudbinu da se drugi, posebno daleki prijatelji ili rođaci, bore za bosansku slobodu, ali Bosna se borila za slobodu drugih od Turske do Austrije. Bosna se dobrano opametila pa joj ne pada na pamet da ikad više vodi tuđe bitke. Zato je suludo od gotivine praviti veresiju na način da se Bosna daje u “amanet” bilo kome ko bi je mogao “onako” zloupotrijebiti za njegove osobne bitke u njenoj hiži ili negdje drugdje. Taj film se neće više gledati. Fajront!
Ne ulazeći u dobre ili loše namjere bilo koga, ali priča u bosanskim medijima ovih dana o tome da Bosna nije krenula u rat 1992. god. za nezavisnost nego da bi na komadu Bosne mogla sebi napraviti hilafet, je vrlo opasna priča. Naspram ove priče ne smije se ostati ni gluh, ni nijem ni ćorav. Ovoj priči se mora pokloniti dužna pažnja na način da se ispita koji je motiv da se baš sada nakon dvije decenije od agresije na Bosnu i Genocida nad Bošnjacima otvara ova priča, priča za koju postoje uši u svijetu. Ova priča na ovaj način je mnogo opasnija od “paradžemata” i “vehabija”, jer joj je meta politički i vjerski vrh u Bošnjaka, koji se u zadnje vrijeme uglavnom bave sami sobom u strahu od samih sebe. Zbog sebe i svoje vlastite, Bošnjaci moraju znati sudbine da li u toj priči ima ikakve istine ili je to samo politička igra opozicije.
Ništa manje opasna priča, koja se ovih dana čuje u bosanskom zraku, ali i na zemlji, jeste priča kao žal za izgubljenim lijepim, intelegentnim, uglađenim, bezimenim i bezličnim Bošnjacima, koji bijahu tako mirni i ljubazni prije agresije i Genocida protiv njih, a sada su neki drugi, drugačiji Bošnjaci, koji nisi više ni uglađeni, ni ljubazni, kao što su bili. Oni su ti, kao takvi, koji ugrožavaju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne. Očito za tu bolesnu logiku nema lijeka. A kako će biti kad ti što pričaju, ali i oni koji ih dovode u Sarajevo na nam to pričaju, nisu su se ni za tren upitali: kako to da baš ti lijepi, nježni, bezimeni, lahkomisleni i kulturni Bošnjaci o kojima danas tako lijepo pričaju – kako to da ni oni nisu bili dovoljno ni lijepi ni prilagodljivi pa ste ih morali progoniti, žene im silovoti, kuće paliti, džamije minirati i ubijati Genocida? Sada im, dakle, smetaju preživjeli Bošnjaci, koji nisu više kao što su bili da ih mogu progoniti i ubijati, ali zato bi mogli njima vladati – politički, intelektualno jezički, kulturno i vojno – naravno. O tome bošnjački/bosanski kako politički tako i vjerski vrh mora misliti na način da se ne prave ni gluhi, ni nijemi, ni ćoravi naspram priče o “amanetu” u kojem nam nema selameta, naspram priče o “hilafetu” od kojeg nas može jako zaboljeti glava i naspram priče o “žalu” za izgubljenim lijepim Bošnjacima, koji nas mogu zaviti u crno do te mjere da nas ne bude ni na mapi.
Treba očistiti uši da se čuje glas razuma svih Bošnjaka, koji su svjesni da je bosanska politika “onako” nepodnošljiva te da se mora nači načina da se politički misli unaprijed a ne unazad!
Treba progovoriti glasno da svima bude jasno da je Alija rahmetli ostavio Bosnu u amanetu svog naroda, koji je sposoban da taj amanet nosi ponosno!
Treba progledati i vidjeti šta se događa u nama i oko nas da bismo znali kako da zaustavimo opasnu priču o “hilafetu” i zlonamjernu priču o “podobnim” i “nepodobnim” Bošnjacima s namjerom da se Bosna Bošnjacima otme!
