Tekst bivšeg reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića preuzet je sa društvene mreže Facebook:
“Zar se ne naslađujete u napadu na bosanski zdrav razum? Zar niste već sretni što nanosite boli i patnju Bosni svojim neviđenim bezobrazlukom? Zar vi to ne vidite? Zar vam je Bosna u vašoj igri bez granica ostala jedini Kvisko za spas od potpunog i sramnog poraza na Kosovu? Zar imate još snage da nas u Bosni i dalje ubijate u zdrav mozak? Dačiću, zar imate obraza prijetiti nam novim genocidom?
Upravo tako! To što vi govorite nije ništa drugo, već najava novog genocida. Jer, da biste, vi, ne znam tačno koji, i manji bosanski entitet imali zajedničku vanjsku politiku morate isplanirati i zvesti novi “udruženi zločinački poduhvata”, a to znači novi genocid. Jer, manji bosanski entitet u Bosni, u kojem sada živi većinsko srpsko stanovništvo nakon srpskog genocida nad Bošnjacima, nije nikad bio nezavisan, nikad republika, nikad država, nikad dio Srbije i nikad neće biti. Takozvani rođendan je ništavan!
Vrijeme je, Dačiću, da ostavite Bosnu na miru i da bosanske Srbe u njoj oslobodite krivnje za Kosovo. Bosanski Srbi nisu krivi za beogradske promašaje oko Kosova. Niti je Bosna na bilo koji način odgovorna za vaše frustracije oko Kosova, koje ima pravu da bude nezavisno i slobodno. Bosna je zemlja, država, nacija i kultura svih onih koji imaju bosanski duh, dušu, um kao što ga je imao i Vuk Karadžić, koji je mogao baš s bosanskim iskustvom urediti svoj jezik i nigdje drugdje.
Jer, Bosna ima široko srce da svi osjete njenu ljubav; Bosna ima široku dušu da nikoga ne ostavi po strani; Bosna ima širok jorgan da svakog pokrije po glavi; Bosna ima ispruženu ruku da svakome dadne što mu pripada. Ali, Bosna ima i jaku volju da ustane i brani svoju čast i slobodu. Ako to, Dačiću, još uvjek nisi shvatio, onda gore po tebe a ne po Bosnu. Jer, Bosna je nadživila i gore od tebe, pa joj nije ništa neobično kad joj se neupučeni u njen duh i njenu dušu krivo obraćaju i krivo je zamišljaju i gledaju.
Dakako, Dačiću, bilo bi bolje da otpjevaš jednu bosansku sevdalinku, nego da pljuješ beogradski otrov iz usta, otrov koji se na vas u Beogradu vraća. Jer, očito, samo još u Bosni možete pjevati svoju srpsku pjesmu i nigdje više. Na Kasovu vam se ne čuje ni glas ni avaz. Tamo ste zanijemili. Pa taj nedostatak – hrabrosti nadoknađujete u Bosni. To su, Dačiću, poznate kukavice. Koje liče na srpske junake, zvane Škorpione, što su sa leđa ubijali bosanske mladiće, onako, da se zabave u igri života i smrti.
