Kad hodate po našim džematima i družite se sa našim ljudima, primjetit ćete otprilike iste nedostatke i probleme na koje će vam se požaliti vaši sagovornici različitih uzrasta i dobi. Čut ćete ono što bi oni promjenili u svojim mjestima, džamijama, džematima, mesdžidima i zajednici uopće. Ovom prilikom nećemo govoriti o standardnim problemima sa kojima se susreću naši džem’ati, već ćemo ukratko ukazati na sadržaje hutbi, vazova i predavanja koje svakodnevno slušamo od nama dragih vaiza i predavača.
Ono što se da primijetiti tokom posljednjih desetak godina, kad su vazovi u pitanju, jeste postojanje određenog broja tema o kojima nam naši vaizi, iz njima poznatih razloga, uopće ne govore. Kad obilazite razna predavanja i redovito slušate hutbe petkom i bajramima, vidjećete da naši predavači, posebno hatibi u mesdžidima, uglavnom pričaju i ponavljaju iste ili slične sadržaje. Ono sto je pričano u aprilu prošle godine, uglavnom će se, uz malo nadogradnje, pričati i u aprilu ove godine, i sve tako ukrug. Čast pojedincima.
Vidljiva je, za one koji poznaju tematiku hadisa, velika prisutnost citiranja slabih i izmišljenih hadisa. Čak na nekima od njih gradi se i cijela hutba izlagača. Sve bi bilo dobro i bajno, da laganje na Allahova Poslanika, s.a.v.s., nije veliki grijeh. Mi kao ljudi obično bi oprostili i prešli preko svega, kao što prelazimo i našim političarima sve moguće prećutno ‘’opraštamo’’, ali Uzvišeni Allah ne voli kad neko laže i potvara Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Poznat nam je hadis da ukoliko neko namjerno slaže na Resulullaha, komotno može sebi pripremiti mjesto u džehennemu. Stoga, potrebno se klonuti citiranja sumnjivih predaja kako bi sebe, kao vjernici, zaštitili od Allahove srdžbe i Njegove kazne.
Smatram da je pomenuto citiranje i navođenje ovih slabih i izmišljenih hadisa produkt neznanja pojedinih vaiza o stepenu i vrednovanju tih hadisa kod stručnjaka za hadis, a ne namjerno podmetnje ili tome slično. Uz nadu da će Uzvišeni Allah oprostiti nekoj našoj braći vaizima to citiranje hadisa zbog njihovog trenutnog neznanja stepena vjerodostojnosti određenih predaja, u nastavku ćemo navesti nekoliko tema koje nasi vaizi zaobilaze, i o njima, vrlo malo ili skoro nikako ne govore. Cilj ovog navođenja jeste iskreno poticanje naših alima na bitne teme koje trebaju prezentirati našim vjernicima, kako isti ne bi bili uskraćeni za mnoštvo koristi i fadileta koje činjenje ovih aktivnosti sa sobom donosi.
Na prvom mjestu spomenućemo nedovoljno pojašnjenje osnovnih fikhskih propisa vezanih za abdest, pet dnevnih namaza i propise o dovi kao našim najvažnijim ibadetima.
Naše džematlije počesto ne znaju kako pristupiti namazu ako kojim slučajem zakasne u džemat na propisani namaz. U tu bolnu činjenicu uvjerio sam se na desetine puta i to u više različitih gradova naše lijepe domovine.
Čak šta više u pitanju su bili ljudi koji redovno klanjaju dvadesetak ili više godina. Većina naših džematlija uopće ne zna prijevod onoga sto se uči na namazu. Logično bi bilo da se džematlije poduče bar prijevodu Fatihe, Ettehijjatu, Salavata i slično.
U susretu sa muslimanima drugih mezheba neki naši muslimani ponašaju se kao sa svojim din-dušmanima. Gledaju ih sa podozrenjem, prezirom i negodovanjem. U to sam se uvjerio mnogo puta, ali mi je bilo najbolnije iskustvo iz oktobra prošle godine kada sam usputno svratio na jaciju u jednu od sarajevskih džamija u elitnom dijelu grada. Prvo što nas je mujezin pokusao ‘’rastjerati’’ sa svojim čudnim stilom učenja ezana, zamjenski imam sa svojim nepravilnim učenjem Kur’ana na stajanju, a potom i reakcije dijela dzematlija nakon namaza prema trojici mladica (malikijskog mezheba) koji su zbog kašnjenja na propisani namaz samostalno formirali dzemat i klanjali u ćosku džamije. Nisam mogao vjerovati kako se neprijateljski odnose neki naši muslimani spram trojice devetnaestogodišnjaka iz Maroka koji su kao turisti dosli u nas glavni grad, i čuvši ezan, svratili u džamiju da obave namaz. Bili su to obični studenti koji su u potpunosti ispoštovali pravila fikha koja nam ehlussunetsko učenje svih nasih mezheba nalaze, ali pošto naši ljudi ne znaju dopvoljno ni ono naše hanefijsko, nisu mogli biti gostoljubivi ni prema ‘’našem’’ malikijskom, tako da su žučno reagovali nagalamivši se mladićima koji ih, na svu sreću, nisu ništa razumjeli. Nakon namaza mladići su me pitali da li razumijem engleski ili arapski. Prihvativši konverzacija sa njima na arapskom saznao sam odakle su, ko su i slično. Pitali su me u koliko se u Bosni klanja sabah namaz, jer im je ovo prvi dan boravka u Bosni sa svojim roditeljima, koji su ostali da se odmaraju u jednom od sarajevskih hotela. Pojasnio sam im vrijeme sabah namaza, izvinuo za ponašanje nekih našim dzematlija u džamiji, i nastavio svojim putem.
Ne govori nam se ni o propisima rukje, niti se muslimanima objašnjava kako se zaštititi od uroka, nagrajisavanja ili slično. Naši ljudi su prepušteni raznim Turabijima, malim i velikim. Lažnih iscjelitelja ima na svakom koraku. Naši im muslimani, naravno, idu. Redovno. Ovo je tema koja je najviše zapostavljena, a ljudi prepušteni sami sebi. Bojim se za iman onih koji idu laznim ‘’vidovnjacima’’ da ih liječe, stoga istinski apeliram na sve one vjernike koji mogu usmjeriti naše ljude na alternativu i na ispravna šerijatska liječenja, neka to učine. Pomozite našim ljudima da ih ne potkradaju i ne obmanjuju dobro uhodni prevaranti kojih ima jako puno. Učinite dobro djelo i potičite naše muslimane da se štite sadakom, istigfarom, rukjom, abdestom i dovom, i ne prepuštajte ih dzahilijetu i širku.
Ne znamo ništa ni o hidžami. Osamdeset odsto naših ljudi sa kojima sam razgovarao u zadnje dvije godine uopće ne znaju šta je hidžama.
U toku posljednjeg ramazana sam se uvjerio da naši ljudi ne razlikuju nafilu od farza. Čak šta više i neki mladi teolozi brkaju te pojmove. Jedan nam, na jednom ramazanskom sijelu, sav u svom zanosu reče, da teravija uopće ne spada u nafilu. Tobože, ispade da je teravija vadžib ili farz.
Govori nam se o nekim potpuno izmišljenim nafilama za Noći Regaiba i slično, a naši ljudi uglavnom ne znaju sami klanjati istiharu na koju je Poslanik, a.s., upućivao ashabe i podučavao ih istoj, kao sto ih je podučavao nekoj kur’anskoj suri.
Ne govori nam se o noćnom namazu i njegovim neizmjernim fadiletima, već nas pojedini, posebno stariji vaizi, podučavaju mevludima za umrle, sedminama, četeresnicama i slično. Jedan mi kolega priča kako mu se hvalio drugi da je za ramazan, zajedno sa svojom suprugom ‘’izučio’’ hiljadu Jasina i poklonio ih umrlima, po narudžbi naravno, i sve to uredno naplatio, cirka četiri i po hiljade KM mimo redovne plate i nekoliko ‘’usputnih’’ hatmi. Aferdosum, nema sta!
Naši su se preci u doba Osmanskog carstva, shodno preporuci islamskih pravnika, svojih umrlih sjećali hajir-cesmama i raznim trajnim dobrima, poput vakufa, izgrdnji cesta, mostova i slično, međutim, mi smo svoja sjećanja na naše vrijedne rahmetlije sveli u sferu formalnog učenja ‘’tehvida’’, Fatiha i dr., baš kao da je Uzvišeni Allah Kur’an objavio za mrtve, a ne kao jasan putokaz i zakonik živima.
Primjetno je da nam se malo govori i o pojmu bid’ata, odnosno noviteta u vjeri. Dok jedni pretjeruju s pričom o bid’atima, drugu se pitaju zar tih bid’ata uopće ima u našoj sredini. Čućete kako neklanjanje, kocku, alkohol i laž, neki naši autori i hatibi ubrajaju u bid’ate, uprkos činjenici da sve navedeno spada u kategoriju grijeha, a bid’ati su sasvim nešto drugo.
Malo nam se priča i o akiki i njenim propisima, zatim o pravima bračnih drugova, te o nasljednom pravu.
Neka ovaj kraći tekst bude poticaj našim cijenjenim vaizima i hatibima da naše dzematlije počaste i ovim veoma interesantnim temama, kako one više ne bi bile tabu i nepoznanica onima kojima to nikako ne trebaju biti.
Mi, doista, imamo vrsnih predavača i vaiza koje trebamo uvažavati, podržavati i redovno slušati. Neka nam njihovi savjeti budu vodilja kroz naše svakodnevne živote, a one koji još nisu na stadiju kvalitetnih vaiza, treba potpomoći da to čim prije i budu.
Allahu moj, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla, i daj nam da se u potpunosti okoristimo svim našim vaizima, iskreno slijedeći sunnet Muhammeda, s.a.v.s., koji nam je najbolji uzor u svim životnim prilikama.
Autor: Admir Iković, prof.
