Susreli su se Ibrahim Svraka i Kemal Batlak, dva pilota vazduhoplovstva bivše Jugoslavije. Susret nakon 43 godine bio je posebno emotivan za obojicu. Zapravo je Ibrahim pronašao Kemala u domu.
“Pa gdje si Kemo, dobro si, odlično izgledaš”, obratio se Ibrahim prijatelju.
Kemalu se lice ozarilo. Osmijeh. Sretan i pomalo nostalgičan. Film se počeo odmotavati, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ibrahim Svraka porijeklom iz Strgačine kod Rudog i Kemal Batlak iz Blagaja tada su bili pitomci Vazduhoplovne vojne akademije u Zadru. Od prvog susreta prošlo je skoro pola stoljeća, a dvojica prijatelja u međuvremenu postali pravi asovi u zraku. Doživjeli su dosta toga, preletjeli gradove, države i kontinente, cijeli svijet im je bio pod nogama. A život kao da je počeo u Akademiji, kada su neki letovi bili samo želje. Poslije i ostvareni snovi, ali tada je već svako otišao svojim putem jer Kemal je bio 24., Ibrahim 25. klasa.
Nakon školovanja, odlukom vrhovnog komandanta Tita kreću dvije impozantne letačke karijere. Dječaka iz mostarskog doma za nezbrinutu djecu premještaju u transportnu, a Ibrahima, sina hodže iz Strgačine kod Rudog, u borbenu avijaciju.
Samo nebo je granica
“Od tada se nismo sretali, mada su naši putevi na nebu sigurno bili ukršteni. Dobro je da smo se opet sreli ovdje, jer zamisli, Kemo, da smo se sreli na nebu, to bi bilo mnogo gore”, smije se Ibrahim, radostan jer je ponovo pronašao Kemala, makar i u staračkom domu.
A Kemal je oduvijek sanjao da bude pilot, još u domu u kojem je živio, dok Ibrahim u početku nije vjerovao čak ni da je to moguće.
“Brat mi je bio učitelj i jednog dana je donio konkurs i pitao me da li me zanima. Nisam ni pomišljao da budem pilot, ali sam počeo gledati one tragove aviona na nebu. Zanimalo me, ali nisam vjerovao da je moguće da ja iz seoske škole dosegnem da budem pilot. Počeo sam čitati o tome šta je stvarno potrebno da bi neko postao pilot. Čovjek mora biti i posebno zdrav, ne može biti ljevak, ne može biti, da kažem tim rječnikom, smotan. Pilot, osim glavom, upravlja objema rukama i objema nogama te mora imati posebne sposobnosti”, objašnjava Svraka.
Dok priča šta je sve potrebno, Kemal dodaje da je on lijevom rukom vozio u jedriličarskom klubu i da je za tri ljeta naučio upravljati desnom rukom jer je bio uporan.
“Zato je za tebe bolje što si završio na transportnoj avijaciji, da si bio u borbenoj bio bi prosječan ili ispodprosječan pilot”, odgovorio mu je Ibrahim.
Obojica su “preživjeli” prve letove, Kemal lakše, Ibrahim teže.
“Pa mi smo još u toku gimnazije imali selektivno letenje da bi se otkrile neke sposobnosti koje nisu vidljive, recimo da li smo podložni nekim lažnim osjećajima. Naprimjer, kad letite u magli i avion se postepeno okreće, a vi to ne primijetite i dalje mislite da sjedite kao da je zemlja ispod vas, a ustvari ste u lažnom osjećaju jer je ispod vas nebo, a zemlja je na suprotnoj strani, međutim vi to ne znate, komandujete, računate da je sve uredu. Kad sam prvi put poletio u mlaznom avionu nastavnik mi je htio pokazati pistu i rekao mi je da pogledam s lijeve strane, a ja sam pogledao desno. Ja sam se izgubio, sve moje intelektualne rezerve bile su na minimumu, ni svoje ime nisam mogao pogoditi. Tad sam mislio da to nikad neću moći savladati”, priča Ibrahim.
Kemal dodaje kako je letio bez problema.
“Kad su mi rekli da u domu ima pilot, još mojih godina, htio sam odmah da ga vidim, ali moj Kemice, nakon toliko godina ostalo nam je samo ime isto”, zadirkuje ga Ibrahim.
Kemal Batlak je nakon jedriličarstva u Mostaru i Rajlovcu preko Vazduhoplovne vojne akademije u Zadru izrastao u vrsnog pilota transportne i civilne avijacije u svjetskim razmjerama, vozio je čak i Boeing, ali svi aerodromi koje je posjetio ostavili su traga na njegovo zdravlje. Ibrahim je slušajući druga shvatio da se iz iskušenja izvukao možda samo zato što je bio vojni pilot.
“Nama je to zvanje pilota omogućavalo da uživamo na zemlji, a tek njegove stjuardese. Ja nisam imao stjuardesa, ja sam morao samo sa svojom ženom”, smije se Ibrahim aludirajući da je njegov prijatelj Kemal volio žene.
Kemo u stilu pravog oficira i džentlmena pominje čak sedam njih, od Istanbula do Londona.
“Letenje je zadovoljstvo, kako je divno letjeti i još primati platu za to. Znamo mi da je ta karijera uzbudljiva, ima tu priča, dani bi nam trebali, ali sjećam se jednom kad smo kao prvi u rangu završili Akademiju imali smo nagradno krstarenje na Titovom brodu. Tako smo na Galebu došli u Istanbul. Htjeli smo da se malo provedemo i zamolili smo neke taksiste da nam pokažu najbolje mjesto za zabavu. Oni nisu htjeli ni da čuju, već jedan od njih kaže: ‘Neću, vi ste komunisti iz Jugoslavije’. Mi ga uvjeravamo, ma kakvi komunisti, ali ništa. A ja sam bio jedini musliman i ja se onda sjetim i počnem ‘Elhamdulillah…’, a on digne glavu, pita me šta još znam, a ja nastavim i onda on: ‘Aferim, aferim’. Tu nas on odvede na najljepša mjesta pa i na zabavu sa striptizetama, bilo je poslije nekih fotografija pa sam ih sklonio kad sam upoznao svoju buduću suprugu”, smije se Ibrahim.
Oficir i džentlmen
Kemal pak dodaje da se, kad bi on sletio u Istanbul, čulo za to kao kad se Sušić pojavi u Francuskoj.
“U Boeingu 737 bilo je sedam stjuardesa, a samo je jedna imala pravo ući u kabinu”, kaže Kemal.
“Zar nisu četiri mogle?”, šali se Ibrahim.
Kemalove fotografije iz vremena kad je bio pilot su kod sestre u Mostaru, kao i druge uspomene iz tog perioda. Ibrahim ih čuva kod sebe, mnoštvo slika i članaka. O njemu je često pisala štampa bivše države. Promovisan je u najboljeg pitomca 25. klase sa prosjekom 9,44. Krila armije – list ratnog vazduhoplovstva pisao je i o njegovom podvigu kada je poletio zbog druga kome je na avionu otkazao instrument.
“Kada su me pitali da li sam spreman pomoći kolegi, ja sam jedva dočekao. Bio je to hrabar potez i zahtijevao je od obojice iskustvo. Morao sam da mu priđem na tri metra, a njegov avion je imao sve manje goriva. Ali ja tada nisam imao porodicu, a on jeste. Na 8.000 metara visine sam mu prošao tik ispred nosa i javio mi je da me vidio. Kad smo izašli iz oblaka prišao sam na tri metra i vodio sam ga u proceduru slijetanja, samo što je sletio, motor mu je stao jer nije imao više goriva. Bilo je to na samom početku moje karijere, novine su pisale o tome ‘Ibro spasio Milana’, ‘Čekaj me na nebu’..”, sjeća se Ibrahim.
Poklon starom ocu
Ipak, ono što pamti cijeli život vezano je za njegovog oca, hodžu iz Strgačine.
“Kad su me primali na Akademiju, otac mi je govorio: ‘Sine, smijem li ja ovo potpisati?’. Rekao sam babi da potpiše, a sebi obećao da ću se potruditi da budem najbolji, da to bude moj poklon ocu. I kad je došao taj trenutak, svečanost proglašenja i dodjela činova, moj otac je čekao i nije vjerovao da sam ja uopće tu jer su se svi redali, a mene nije bilo. Poslije je pričao da su mu koljena klecala i tlo se gubilo pod nogama kad su već svi izašli i nije me bilo čak ni među deset posebno nagrađenih. A njegov sin je bio prvi u rangu, Svraka (Habiba) Ibrahim, jedini odličan u klasi pilota. Moj otac je rekao: ‘Sad da umrem ne bi mi bilo žao’. Rekao mi je: ‘Hvala ti sine’ i te njegove riječi su bile nešto najljepše što sam u svojoj karijeri doživio, što sam svom ostarjelom babi omogućio da bude sretan zbog mog poklona. To me drži cijeli život i tako odgajam i svoju djecu”, ispričao je Ibrahim Svraka.
Još jedan trenutak kad je iznenadio oca bio je kad ga je jednom nazvao i rekao da dolazi sutra oko tri sata. Priča kako su u kući spremili burek i čekali, a onda je Ibrahim, koji je tim putem letio, naišao u avionu nekih pet metara ocu iznad glave te se nekoliko puta okrenuo praveći akrobacije na nebu.
Dugo se u selu pričalo kako je Ibrahim “protutnjao” avionom, ali su neki dodali da je nekima bacao i cigare, pa kad su ga pitali, morao je izmišljati da jeste, jer je cijela priča već prerasla u legendu.
“Nisam mogao to da im kvarim, pa sam rekao da jesam bacio nekoliko paklica, ali ne znam kome sve, mada nema šanse da sam to mogao uraditi, čak ni otvoriti kabinu, nisam smio da im kažem da sam mogao jedino bombu baciti”, sjeća se Ibrahim.
Priča kako je strašno ostati bez goriva na nebu, no da borbeni avioni mogu dugo letjeti koristeći visinu i na račun brzine.
“Tad vam se srce premješta u potiljak, a to je znak da je situacija kritična i da se borite za život”, kaže Ibrahim.
Dvjema sjajnim pilotskim karijerama dolazio je kraj u praskozorju rata na prostorima države koja je znala prepoznati i mogućima činila želju za letenjem jednog dječaka iz Doma za nezbrinutu djecu i u vrhunskog vojnog pilota proizvesti sina hodže iz Strgačine. Pola stoljeća kasnije momci srebrenih krila prisjećaju se posljednjih dana u pilotskoj kabini. Prisjeća se Kemal kako je jednom prilikom na letu iz Zagreba u Mostar komande prepustio stručnjaku, ali fudbalskom. Bio je to Ćiro Blažević.
“Tad je on vodio Dinamo i ja uključio autopilota, a on se okrene i govori: ‘Al’ ga pićim’. Nije primijetio da sam ja uključio autopilota”, priča Kemal.
Ibrahim je kraj karijere dočekao u Beogradu. Nakon postdiplomskog studija postao je profesor taktike. U vrijeme kad su se donosile teške odluke odbio je otići u sarajevsku armijsku oblast jer je shvatio da je to klopka i da se oficiri poput njega šalju u Bosnu kako bi izgledalo da je tobože brane.
“Nakon što sam odbio naređenje oduzeto mi je letačko zvanje, izbačen sam iz nastavnog plana i programa, ocijenjen negativnom ocjenom kao opasan kadar za vojsku s namjerom da me se izbaci. Moj prijatelj Crnogorac Radoš Čolović nije htio napisati negativnu ocjenu i to ga je koštalo. Ja sam ubrzo u 44. godini podnio zahtjev za penziju i to je bilo dobro jer ko zna šta bi bilo sve u tim vremenima”, ispričao je Ibrahim Svraka.
Susret s Kemalom mu je vratio sjećanja. Kaže da su piloti posebni prijatelji.
“Nema većih drugara za cijeli život. Vezani su jedni za druge. Kad su mi javili da je Kemo ovdje to je bilo kao da sam sreo brata najrođenijeg. Nadam se da će ti, druže moj, život ovdje biti dobar, nisi sam, svi smo s tobom. Jeste da smo se mogli sresti na boljem mjestu, ali ni ovo nije loše”, kazao je Ibrahim svom prijatelju Kemalu.
