Sutra će predsjednik Međunarodnog suda pravde (ICJ) Peter Tomka u 10 sati ujutro početi čitati presudu o tome je li Srbija počinila genocid kad je 1991. napala Hrvatsku direktno tenkovima JNA poslanim na Vukovar i manje direktno novcem i oružjem koje su Miloševićevi agenti slali pobunjenim Srbima od Iloka do Knina. To će biti kraj sudskog procesa duljeg od 15 godina: doslovno kraj, jer pred ovim sudom nema prava žalbe.
Proces je izuzetno značajan i za Hrvatsku i za Srbiju, ali i za međunarodno pravo, jer je hrvatska tužba protiv Srbije za genocid tek druga tužba za genocid pred tim sudom od njegova osnivanja 1945. godine.
Izgledi da dobijemo tužbu su mali s obzirom na to da je isti taj sud 2007. presudio da je u Bosni i Hercegovini genocid počinjen, ali samo u Srebrenici u srpnju 1995. kad je vojska Ratka Mladića pobila oko 8000 Bošnjaka. Za sve ostale zločine počinjene u BiH od 1992., kad je polovina BiH etnički očišćena, a deseci tisuća ljudi ubijeni, sud je utvrdio da su bili teški i strašni, ali da se ne mogu smatrati genocidom. No Hrvatska je za razliku od BiH, koja je tužbu podnijela ratne 1993., imala više vremena pripremiti se i skupiti bolje dokumente kojima argumentira svoju tužbu.
Tuđman pa Račan
Tužbu protiv Srbije za genocid podnijela je HDZ-ova Vlada 2. srpnja 1999., u vrijeme dok je predsjednik Franjo Tuđman već bio teško bolestan. Hrvatsku je prvotno u Haagu predstavljao američki odvjetnik David Rivkin, ali je najveći posao napravljen u vrijeme Račanove Vlade kad je načelne optužbe tim stručnjaka pod vodstvom Ivana Šimonovića i Ive Josipovića upotpunio tisućama stranica dokaza i pravne argumentacije.
Ključna uloga JNA
Hrvatska je pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), jedinim sudom gdje je to mogla učiniti, tužila SR Jugoslaviju za kršenje UN-ove konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i zatražila da taj UN-ov sud presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj te da odredi da Beograd mora platiti odštetu.
Opća skupština UN-a je par godina nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, donijela Konvenciju o genocidu kako bi spriječila da se ikad više ponovi holokaust. Genocid je definiran kao masovan zločin počinjen “s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”. Srbiju nismo mogli tužiti za agresiju, jer međunarodno pravo ne poznaje zločin agresije.
Stav Hrvatske jest da je SR Jugoslavija, a danas njena sljednica Srbija, odgovorna za genocid time što je podupirala, naoružavala, poticala i upravljala akcijama raznih ekstremističkih pobunjeničkih skupina unutar Hrvatske. Ona im je osiguravala vojne kadrove, opskrbu i novac, pa je zato odgovorna za počinjene zločine. Hrvatski pravni zastupnici najdetaljnije su sudu predočili zločine iz 1991. i 1992, posebno one u istočnoj Slavoniji, gdje je najvidljivija ruka Beograda.
Već sama sistematičnost i raširenost zločina dokaz je da do njih nije došlo slučajno ni neplanski, argumentirao je hrvatski tim u sudskoj raspravi u Haagu u ožujku prošle godine. Zločini na Ovčari, Veleprometu, u Škabrnji i Saborskom jasan su dokaz postojanja genocidne namjere, argumentirali su pred ICJ-om. Zločini nisu imali nikakvo vojno opravdanje, cilj je bio uništenje i protjerivanje stanovništva, objašnjavala je sucima u ožujku prošle godine voditeljica hrvatskog pravnog timaVesna Crnić-Grotić. Pritom je ključna bila uloga JNA, a vrlo je lako dokazivo da je njen zapovjedni lanac sezao do Beograda.
Odbačene optužbe
Srbija i dalje negira da je odgovorna za zločine počinjene do 27. travnja 1992., tvrdeći da su do tada bili dio socijalističke Jugoslavije. Zato tvrde da je Hrvatska kriva za genocid nad hrvatskim Srbima u Oluji, koja je po njima zločinačka akcija smišljena upravo s ciljem da se stanovništvo protjera. Međutim, te su optužbe već odbačene pred ICTY-jem u postupku protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka.
