Hrvatska ima nekoliko otvorenih pitanja na granici sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, ali i Crnom Gorom.
Nedugo nakon okončanja arbitražnog postupka o utvrđivanju granice sa Slovenijom, čiji ishod službeni Zagreb ne priznaje, aktualizirane su priče o razgraničenju Hrvatske s drugim državama, ponajprije sa Srbijom. Od ostamostaljenja Hrvatske, na 325 kilometara dugoj granici sporna su dva dunavska otoka – Vukovarska i Šarengradska ada, te područje kod Apatina i još nekoliko teritorijalnih „džepova“. I na preostalim hrvatskim granicama – onoj, 1.011 kilometara dugoj prema Bosni i Hercegovini, te puno kraćoj prema Crnoj Gori, ima spornih lokacija. Jedini je prema Mađarskoj sve jasno.
Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, svojedobno i ministar vanjskih poslova te države, Tonino Picula kaže da ne treba bježati od procesa arbitraže ukoliko se to pokaže nužnim. Podsjećajući kako u Europskoj uniji „postoji cijeli niz još uvijek neriješenih graničnih pitanja između zemalja članica“, konstatira kako to „ne utječe na visoku razinu međusobnog razumijevanja i suradnje tih istih država“.
„Granice su važno i visoko osjetljivo političko pitanje. Povijest pokazuje kako se protezanje neke granice najčešće određivalo rezultatima ratova ili u novije vrijeme presudama međunarodnih sudišta. Ako je moguće sporazum o granici postići bilateralno, to bi pokazalo dostignutu razinu osobite političke zrelosti susjednih zemalja. Ipak, ne treba bježati ni od arbitraže pod uvjetom da je postupci neke od uključenih strana ne kompromitiraju nečasnim postupanjem“, smatra Picula.
‘Ako nije pokidano, ne popravljaj’
Kad je razgraničenje Hrvatske i Srbije na Dunavu u pitanju, svi pokušaji rješavanja problema Vukovarske i Šarengradske ade uglavnom su se svodili na dogovore lokalnih vlasti s obje strane Dunava. Konkretno, Vukovarsku adu već godinama tokom ljeta koriste kupači iz Vukovara, ali i s bačke strane (u manjoj mjeri, doduše). No postavlja se pitanje jesu li dovoljna takva, ad hoc rješenja?
„Iskustvo pokazuje da provizorna rješenja do kojih se u nekim trenucima, ipak, došlo predstavljaju solidnu osnovu za nastavak razgovora, a usput relaksiraju ukupne međudržavne odnose. Kada govorimo o situaciji na Dunavu i ad hoc rješenjima poslužio bih se američkom poslovicom: if it is not broken – don‘t fix it! (ako nije pokidano, ne popravljaj)“, primjećuje Picula.
I novosadski publicist i povjesničar Nemanja Starović slaže se da su granice vrlo osjetljiva stvar, pogotovo na balkanskim prostorima, no i kaže kako „svaki privremeni režim koji podrazumeva odsustvo incidenata ili primene sile predstavlja nešto što se mora pozdraviti“. Po njemu, „aranžmani lokalnih vlasti ni na koji način ne prejudiciraju rešenja graničnog spora između dve države i ne mogu predstavljati zamenu za to“.
„Iako stvari naizgled rutinski funkcionišu, samo jedan incident do kojeg bi moglo doći čak i slučajnošću, doveo bi ovaj spor opet u žižu. Govorim o nekoj potencijalnoj brodskoj havariji na spornom području, ozbiljnijem slučaju šverca robe ili krijumčarenja ljudi. Zato je neophodno da se ovo pitanje reši na najvišem političkom nivou između dve države“, smatra Starović.
Ni BiH ne bježi od arbitraže
Na drugom kraju Hrvatske, njezinom krajnjem jugu, još uvijek kao nedefiniran stoji problem dva morska grebena – Malog i Velikog škoja te vrha poluotoka Klek. Prema ugovoru o granici, koji su još krajem ’90-ih potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, a sukladno elaboratu Hidrografskog instituta iz Splita, te tri točke su dio bh. teritorija.
No, hrvatska Vlada je prije 12 godina zatražila preispitivanje granice na moru i razmatranje novih činjenica o grebenima i Kleku, podsjeća Željko Obradović, zamjenik predsjednika Državnog povjerenstva za granice BiH. Isto tako, i predstavnici srpskog naroda ne slažu se s rješenjem graničnog pitanja na rijeci Uni. Stručne ekipe obiju strana, ukazuje Obradović, usuglasile su graničnu crtu na tom području sukladno katastarskim evidencijama i podacima, ali predstavnici Srba to osporavaju i traže da granična crta ide sredinom Une. No, od tada sporna pitanja na granicama Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom nisu pokretana.
Prema Obradoviću, moguća su rješenja: pristupiti ratifikaciji ponuđene granične crte s potrebitim dokumentima; ponovno pokušati razgovorima postići dogovor o spornim dijelovima granice te pristupiti ratifikaciji granične crte; pristupiti ratifikaciji nespornog dijela granice uz prethodno definiranje spornog dijela granice, a o spornom dijelu granice pokušati naći rješenje.
„Ukoliko to nije moguće, postići dogovor o upućivanju spornog dijela granice na međunarodni sud ili arbitražu“, predlaže.
Bolje dogovor, nego sud
Smatra i kako su „najkvalitetnija rješenja ona utemeljena na iskrenim i stručnim razgovorima“, te napominje da je Povjerenstvo za granicu BiH spremno za nastavak aktivnosti o graničnim pitanjima sa svim susjednim zemljama. Konstatira i kako je sa Crnom Gorom potpisan ugovor o granici te uskoro slijedi obilježavanje granične crte, sa Srbijom je „najmanje urađeno“, ali se bh. strana sprema nastaviti aktivnosti po pitanju granice, dok je s Hrvatskom „urađeno mnogo i bila bi velika šteta ne završiti započeto – samo treba poštovati stručna stajališta“.
„U interesu je obiju strana što prije doći do kvalitetnog dogovorenog rješenja. Potpisani ugovor je privremenog karaktera i nema većih problema u primjeni na terenu, ali zasigurno da bi bilo bolje doći do zajedničkog rješenja i ratifikacije u Parlamentu BiH i Hrvatskom saboru“, zaključuje Obradović.
I Starović smatra kako je dogovor dvije strane, bez uplitanja u arbitražu, „najbolje, najbrže i najjeftinije rešenje“. Svjestan je da politički razlozi otežavaju konačno sporazumno razgraničenje, pa zato predlaže da se „krene od manjih problema ka većim“. Kao primjer, navodi dio granice južno od Tovarnika i Šida za koji kaže da „nije sporan, ali sadrži niz nelogičnosti koje stvaraju problema ljudima sa obe strane“.
„Verujem da bi tehničke korekcije granice na ovom području, uz primenu sistema razmene ‘metar za metar’, stvorile pozitivnu atmosferu, koja bi dalje olakšala rad na razgraničenju u ovom drugom, daleko kompleksnijem dunavskom segmentu“, predlaže Starović.
Na tragu i dosadašnjih iskustava u rješavanju graničnih problema, pogotovo Hrvatske i Slovenije, ali i po iskustvima Al Jazeerinih sugovornika, doista i jeste najbolje rješenje ono sporazumno. Sve drugo, ponajprije povlačenje po međunarodnim sudovima, pridonosi porastu tenzija među balkanskim državama.
