Ćaza je izuzetno predusretljiv i ljubazan u ophođenju sa mušterijama, a takav je i van radnog mjesta. Ima toliko tema o kojima se sa njim može pričati, pa je i po tome potpuno osposobljen za taksi posao. Svoju potrebu da se svakodnevno druži sa tabletom i u njega zapisuje misli i ideje opravdava potrebom da se taksi služba prikaže u pravom svjetlu, jer o njoj i taksistima postoje brojne, uglavnom negativne, predrasude.
“Želio sam da pokažem taksi vozača iz drugačijeg ugla, onog ljudskog u kom se on nosi sa svim životnim pričama koje mu ulaze u vozilo, a mora da nosi teret sopstvenog života. Mi smo slika i prilika grada, jer stranac kad dođe u naš grad prvo uglavnom vidi taksiste. Među taksistima ima jako puno finog sveta, mnogi su i sa fakultetskim diplomama. I zbog toga sam odlučio da pokrenem blog. Krenulo je stidljivo, jer ipak je to za mene bilo novo. Žena me je korila da skraćujem rečenice, ali ja nisam mogao. I onda sam počeo da čitam savete i preporuke drugih blogera da vidim kako da najbolje ‘prodam’ priču i da ljudi koji čitaju zaista shvate šta želim da kažem”, priča Ćazim.
– Najviše ga pogađaju priče starijih ljudi –
Slobodno vrijeme između dve vožnje ispunjavao je čitanjem knjiga, što i danas čini, a onda i razgovorom sa saputnicima u toku posla. A istustva su različita, jer su na suvozačkom mjestu prodefilovali razni ljudi: od gospode do kriminalaca, od univerzitetskih profesora i književnika do narkomana i prostitutki. Ipak, najviše ga pogađaju priče starih i usamljenih ljudi, al i bolesnih ljudi i djece.
“Najteže mi je da se nosim sa životnim pričama naših starijih sugrađana koji su usamljeni i željni priče. Starost i usamljenost su možda i strašnije od bolesti, jer ostavljaju puno vremena za razmišljanje a mnogi od tih ljudi su zapostavljeni od strane svojih najmilijih. Narkomanija je bolest zavisnosti, ali ti ljudi za razliku od ostalih bolesnih ljudi, imaju pravo izbora. Negdje su sami birali”, naglašava Ćazim.
Neka iskustva prenio je i na blog, poput priče o prostitutkama ili, njemu najdraže, priče o djetetu koje su taksisti zvali “kume”.
“Bio je beskrajno simpatičan i sve je oslovljavao sa ‘kume’, pa smo ga i mi tako zvali. Imao je pet-šest godina i natjeran je od oca da prosi, da bi mu zaradio za pivo. Danas ima ženu, dvoje dece i sada stoji na parkingu u centru, pokazuje vozačima slobodna mjesta i uzima novac za to. Ja mu više ne dajem novac, jer dok jednom rukom pokazuje slobodna mjesta, u drugoj mu je kesa sa lepkom. Kada govorimo o slobodi izbora, on je od detinjstva nije imao. Da je odrastao u drugom okruženju, vjerovatno bi njegova životna priča imala drugačiji tok. To malo dijete koje mi je bilo beskrajno simpatično, danas mi je poprilično dalek odrastao čovek, propao prije nego što je stigao da živi”, objašnjava Ćazim.
Prvi put osjetio je teret svoga imena 1999. godine za vreme NATO bombardovanja SR Jugoslavije. Iako je, kako kaže, tipičan Vojvođanin jer je iz mješovitog braka, vaspitavan kao Jugosloven, najmlađe dijete u porodici Salihi, pored sestre Snežane i brata Dragana, shvatio je svu težinu koju je imao zbog toga što je dobio ime po dedi sa očeve strane.
– Problemi zbog imena –
„Za sve sam bio Ćaza i nikome nije bilo važno kako se zapravo zovem. A onda je došla 1999. godina i počeli su neki ljudi da na mene gledaju sa podozrenjem. Tada je već bilo jasno da sam Ćazim, Albanac. A onda su, tokom bombardovanja krenule i telefonske prijetnje. Nisam se plašio, jer nisam imao gdje da odem. Ja sam građanin ovog svijeta, ali i Novosađanin koji neizmjerno voli svoj grad. Prijetnje su prestale, život se vratio u normalu, a ja i dalje ljude delim na dve kategorije – dobre i loše i nikada mi neće biti važno ko se kako zove, koje je vere ili nacije“, kaže Ćazim.
U taksiju je imao različita iskustva, ali i dalje na taj posao gleda pozitivno.
“Da nisam bio taksista, ne bih živio sa najljepšom ženom na svijetu, ne bih imao dvoje predivne djece. Ne bih ostvario mnoge svoje snove. U krajnoj liniji, mnoge ljude ne bih upoznao. Taksi ti pruža priliku da uradiš nešto lijepo i korisno i ja se dobro osjećam kad pomognem nekome. Starim ljudima posebno. Ja verujem da se dobro dobrim vraća i uvijek dajem pozitivnu energiju, zato i nemam problema u taksiju. I zato sam sreo i upoznao nevjerovatne ljude”, zaključuje Ćazim Salihi.
