Izvještavati sa sarajevskih ulica tokom ratnih godina nije bio nimalo lak zadatak, a tada mlada novinarka Arijana Saračević-Helać odlikovana je Svjetskom nagradom za hrabrost. Ona je tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine sa svojim kolegama pokušavala prikazati šta se dešava na prvim ratnim linijama i sve vrijeme tragala je za istinom. U intervjuu za Klix.ba Arijana kaže da je početkom rata 1992. godine u sebi zaledila razmaženu djevojčicu te da joj je jedini način borbe bio mikrofon.
Malo je novinara koji se mogu pohvaliti iskustvom koje je ona stekla radeći duži dio svoje karijere u informativnom programu. Iako je ratne ’92. godine bila na prekretnici – otići ili ostati u BiH, ipak je ostala i kaže kako se nikada nije pokajala jer je, kako je kazala, zajedno s kolegama novinarima 2. maja 1992. godine spasila Sarajevo od podjele. Dvadeset i pet godina nakon rata i nezavisnosti BiH, Arijana kaže da je ideja nezavisnosti izdana.
“Ideju nezavisnosti BiH je izdala politika. Ljudi su za takvu ideju dali živote. Preživjelima su bila onemogućena osnovna ljudska prava. Svijet je priznao nezavisnost BiH, istovremeno nam onemogućavajući pravo da se branimo. Kasnije je politika pristala na entitetsku podjelu i rekla daj šta daš. Ovo danas nije država za koju smo se opredijelili 1. marta 1992. Danas su ostala samo sjećanja. Žao mi je što se jutros ne vijore državne zastave u cijeloj BiH. Znači ni simbolički to nemamo, a o stvarnoj građanskoj državi pogotovo da ne pričamo. Ipak, ona je cjelovita i nedjeljiva. Moramo se svi potruditi da se vratimo ideji nezavisnosti”, kazala je Arijana.
U razgovoru za naš portal ističe kako ne voli kazati da je bila ratna novinarka, već novinarka u ratu, jer se, kako je kazala, onda vezuje za samo jedan period tokom svoje profesionalne karijere.
“Bila sam novinarka prije rata, u toku rata i nakon rata. Obično me ljudi vežu za rat i taj moj životni period, kao i za magazin ’60 minuta’, ali uradila sam ja mnogo velikih stvari u novinarstvu, jer je moja karijera počela mnogo prije rata. U rat sam ušla kao mlada djevojka pred kojom je bio otvoren svijet i svoj posao sam radila najbolje što sam mogla. Podsjećam da sam ’93. godine, kada sam dobila Svjetsku nagradu za hrabrost, imala priliku otići u Ameriku, ali sam ostala i ne kajem se – nikada. Nisam zažalila i sebi rekla što ne odoh u Ameriku, čak ni danas kada vlada opća letargija i konstantna socijalna kriza. Koliko god čudno izgledalo, ja sam najsretnija u BiH i živim život obične građanke. Moj najveći kapital su dobri ljudi oko mene, nije ih mnogo, ali su kvalitetni, dobri i pošteni”, izjavila je.
Govoreći o periodu u ratu, naša sagovornica s ponosom je spomenula kolege koje su od ’92. do ’95. godine s njom dijelile istu sudbinu. Među njima su Senad Hadžifejzović, Midheta Kurspahić, Aida Salčinović, Duška Jurišić, Envera Selimović, Raska Denjalić, Nada Bilić, Edin Lonić, Šefik Uzunović, Sulejman Mulaomerović, Hakija Hadžalić, Bojan Filipović, Sanela Prašović-Gadžo…
“Nas 130 je radilo tokom rata i s velikim poštovanjem govorim o tim ljudima. Iz RTV doma smo slali sliku u svijet, svi smo radili isti posao. Ova kuća je 2. maja ’92. spasila državu BiH jer je tada bio plan za podjelu Sarajeva. Vrijedno je spomenuti i taj famozni Senadov dnevnik, najduži u svjetskoj historiji tv dnevnika, koji je trajao 15 sati”, kaže Saračević-Helać.
Užasno je što ljudi koji ne znaju šta je rat govore da će ga biti
Radeći više od 25 godina u informativnom programu na Federalnoj i Televiziji Sarajevo, naša sagovornica se povukla iz politike, ali još, kako kaže, ne skroz.
“Nakon toliko godina rada, jednostavno osjećaš i živiš dnevnu politiku i predosjećaš reakcije koje slijede. Ja se uopće ne plašim, jer predosjećam stvari koje će se desiti i koje dolaze. Žao mi je što novinari nasjedaju na priče da će biti rata – rata neće biti. O ratu najviše govore ljudi koji ne znaju šta je to, a kamo sreće da ni ja nikad nisam spoznala šta je rat. Čovjeku se ništa gore ne može desiti nego život u ratu i biti novinar u ratu. Dugo je trebalo da prihvatimo činjenicu da Međunarodna zajednica ignorira agresiju na BiH. Mnogo se tada govorilo o ulozi stranih novinara u BiH, a niko nije spominjao domaće novinare, odnosno moje kolege koje su tada radile. Mislim da novinari nisu smjeli bježati iz BiH, tim prije što su strani novinari dolazili ovdje praviti svoje karijere. Nedavno sam došla do podatka da je Federalno ministarstvo za kulturu finansiralo brošuru ‘Novinarstvo u ratu u BiH’, a u njoj su strani novinari i samo dva čovjeka iz BiH, a nijedan od njih nije novinar”, pojašnjava.
Na pitanje šta joj je tokom rata u BiH najviše davalo snage i hrabrosti da bez razmišljanja stane rame uz rame s borcima i s kolegama se probija kroz kiše gelera koje su padale nad Sarajevom, Arijana kaže da je to jedino borba za istinu i pravdu.
“Novinarima nisu trebale nikakve privilegije, samo smo trebali raditi svoj posao. Meni je snagu davala borba za istinu i nisam se obazirala na to što Međunarodna zajednica stvara drugačiju sliku. Bili smo gladni, bili su nam uskraćeni i minimalni uvjeti života, život nije vrijedio ništa jer smo svake sekunde mogli stradati. Bilo je to strašno jer sam bila urbana djevojka koja je rat dočekala u drugim okolnostima. Iz razmažene djevojke pretvorila sam se u čovjeka, zaledila sam tu sliku i kazala da je mikrofon moj jedini način borbe. Nisam mogla drugačije, a znate, mikrofon je mnogo jako oružje, ali ga nažalost novinari u BiH slabo koriste. Ne znam da li je to strah ili nešto drugo, ali nema razloga da se ičega plaše. Često se postavlja pitanje da li su mediji neovisni jer su u stalnoj ekonomskoj trci i nisu pošteđeni neorealizma. Novinari se ipak mogu izboriti ukoliko to žele”, pojašnjava Arijana.
Ishod zahtjeva za reviziju presude bit će pozitivan
S obzirom na svoje dosadašnje iskustvo u političkom smislu i status koji uživa u svijetu novinarstva, Saračević-Helać smatra da realno može ocijeniti političku situaciju u BiH te kaže kako se naša zemlja trenutno nalazi u političkoj krizi, a da je samo dio toga zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije.
“Nekoliko puta se spominjalo da će biti rata u BiH, ali uvijek se to izjalovi. Bosanci i Hercegovci su nekoliko puta do sada praznili police u supermarketima, a ja sam samo hodala i govorila im da to ne rade. Ljudi zarađuju na tome da pričaju da će biti rata, a to je samo propaganda. Kada govorimo o reviziji presude, zamislite samo šta bi se dogodilo da Bakir Izetbegović nije podnio zahtjev, zamislite tu odgovornost kao političara prema žrtvama i breme koje bi nosio. Bez obzira na ishod, on je to morao uraditi. Da se ne zavaramo, uradio bi to i Zlatko Lagumdžija. Riječ je o sudskoj praksi i vodit će se računa o tome da su Rusija i Srbija veoma zainteresirane za sudbinu Kosova i da nije isključeno da Srbija dobije tamo neku autonomiju. Drugo, u Srbiji su političke strukture podijeljene na dva tabora – za ili protiv NATO-a. Sve su to detalji koji će utjecati na ishod. Pijaca, nažalost”, smatra naša sagovornica i dodaje kako je možda jedina koja pozitivno gleda na ishod predaje zahtjeva za reviziju.
“Republika Srpska je prije deset godina bila osuđena za genocid, zašto nisu tada ništa radili da to ospore. U BiH je počinjen genocid, mi smo to vidjeli i doživjeli. Mislim da će stvari biti pozitivne jer je riječ o američkom sudu, u pitanju je i novac, a i moraju se posložiti kockice s više strana. Političari iz RS-a će vrlo brzo ušutjeti, neće cijela situacija ići daleko, a Srbiji nije u interesu da se miješa u politiku BiH”, dodala je.
Ponosna sam na priče u kojima sam ukazala na kriminal i korupciju
Iako baveći se novinarstvom više od 25 godina traga za istinom, pomaže običnim ljudima i svakodnevno se bori za novinarsku etiku, Arijana kaže da je najviše ponosna na priče u kojima je ukazala na kriminal i korupciju. Od svega što je uradila u svojoj karijeri, izdvaja godišnjicu opsade Sarajeva, kada je u znak sjećanja na žrtve rata u Sarajevu bila postavljena 11.541 crvena stolica.
“Za četiri minute sam uspjela sve izbiflat bez greške, ne znam kako sam to uspjela. Ponosna sam na mnoge priče gdje sam ukazala na kriminal i korupciju, počevši od Agrokomerca, Energoinvesta, Energopetrola, Željezare Zenica, rudnika Vareš i brojnih drugih. Ponosna sam i na priče gdje sam pomogla običnom čovjeku. Ljudi i danas vjeruju novinarima, traže spas od nas jer su izgubili nadu u vlast i misle da im novinari mogu riješiti problem. Naša misija je da ukazujemo na probleme, da natjeramo vlast da radi svoj posao, da im probudimo svijest… Često kući donosim probleme običnih ljudi, ne mogu spavati jer tražim način da im pomognem”, priča nam Arijana.
Na vrhuncu sam karijere i dokumentarni filmovi su nešto što me ispunjava
Već šest i po godina Arijana radi u Dokumentarnom programu Federalne televizije stvarajući dokumentarce koji su prikazivani u zemljama regiona. Navodi kako je sada na vrhuncu svoje karijere i da je realizacija dokumentarnih filmova nešto što je definitivno ispunjava i što najviše voli raditi.
Premijere njenih filmova punile su dvorane i u Zagrebu i Beogradu, a sredinom marta bit će upriličena premijera filma o Aliji Isakoviću, kada se i navršava 20 godina od njegove smrti.
“Skoro 25 godina sam bila u Informativnom programu i prošla sam sve faze. Izašla sam iz dnevne politike, pronašla sebe i mislim da sam zaslužila raditi stvari koje radim sada, bez lažne skromnosti, jer rejtinzi pokazuju da je to dobra stvar. Sada razgovaram s ljudima s kojima nisam do sada, iz polja nauke, historije, književnosti… sa što manje političara. Uživam u svom poslu i mislim da se to vidi u dokumentarnom četvrtku na Federalnoj televiziji. Sredinom marta se navršava 20 godina od smrti Alije Isakovića i naredni dokumentarac će biti posvećen upravo njemu. To je čovjek koji nije bio politički ambiciozan i stvarao je genijalna djela. Najveća zbirka muslimanske poezije koja se nalazi na Univerzitetu Harvard je njegova i to u BiH niko ne zna”, izjavila je Arijana za Klix.ba.
Kaže da je za šest i po godina uradila mnogo, ali da voli raditi, nikako odmarati i mirovati. “Izdaja Posavine”, “Djeca rata”, “Pozderci”, “Agrokomerc”, “Papa Benedikt XVI”, “Emerik Blum”, “Sjećanja na Branka Mikulića” i “20 godina Dejtona” su dokumentarci koje potpisuje ova novinarka s velikim iskustvom.
Tu je i film “Znam šta je ofsajd” koji je napunio sale u Beogradu, Zagrebu i koji je imao premijeru u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Sarajevu, a bio je poklon Sarajevu prije dvije godine.
“Ne mislim da sam velika novinarka, a logičan slijed moje karijere su dokumentarni filmovi. Sada sam na vrhuncu svoje karijere i moja misija je da ljudi sjednu ispred ekrana, gledaju i kažu ‘Ovo je stvarno bilo dobro’. Tada je Arijana ispunila svoj zadatak, jer u poplavi tv stanica, zadržati nekoga 50 minuta ispred ekrana je zaista uspjeh. Želim uraditi toliko stvari, imam scenarija u glavi koji su važni i koje niko ne želi raditi”, otkriva nam.
Za kraj razgovora Arijana Saračević-Helać kaže kako se građani BiH moraju okrenuti budućnosti i jednom za svagda zaboraviti bolnu prošlost. Smatra kako je to teško te da su mladi jedino na čemu trebamo graditi bolje sutra i u čiji odgoj i obrazovanje treba ulagati.
