U mjestu Jabuka, desetak kilometara od Goražda, na oko 1.000 metara nadmorske visine, u podrumu srušene kuće Ćamil Bukva pronašao je svoj novi dom.
Kuća bez krova, maltene pa i zidova, dom je 50-godišnjeg Ćamila koji već 30-ak godina boluje od astme. Društvo mu prave mačke, jer u blizini njegovog “doma” ne žive ljudi. Stara peć i mnogo razbacanih stvari prvo je što se vidi kada se uđe u Ćamilovo mjesto boravka. U 21. stoljeću ovaj vrijedni čovjek živi bez struje i vode.
Ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla ga je kako radi u blizini ruševine u kojoj živi. Kako kaže, na visini na kojoj živi lakše mu se boriti protiv astme. Ali, trenutno i nema druge opcije. Nema kuće, ni primanja, niti posla. Ruševina i prostranstvo šuma, brda i livade oko njega jedino je što mu trenutno preostaje.
“Ovdje sam već dvije godine. Došao sam ovdje u tuđu ruševinu. Malo radim na njoj. Snalazim se. Živim u podrumu, ali je jedino bitno da nije hladno”, priča Ćamil za AA.
U podrumu dimenzija 6×2 metra čovjek se jedva može kretati.
“Visina u podrumu je jedva veća od mene. Ali, nije hladno. Imam peć. Ovdje blizu nema nikoga. Ima samo dalje tamo jedan čovjek koji čuva ovce. Jedino dobro je što ima put kraj kuće”, priča Ćamil o svom životu u ruševini koju naziva domom.
Temperature se u ovim zimskim mjesecima spuštaju i do – 25 stepeni, a Ćamil ne odustaje od života u brdima iznad Goražda.
“Nije me strah. Ljudi me pitaju kako smijem ovdje prenoćiti. Međutim, kada puhne sjeverac, mi najbolje znamo kako je ovdje. Veliki je vjetar i nanosi i tada se ne izlazi iz podruma, jer bude jako hladno. Puše sa svih strana i nemoguće se zaštiti”, pojasnio je Ćamil.
Živjeti na mjestu gdje Ćamil živi, a ne vidjeti divlje životinje prosto je nemoguće.
“Dolaze srndaći, zečevi. Većih životinja nisam viđao, ali vidim tragove i znam da dolaze. Životinje poput divljih svinja iako kažu da ima i vukova dalje u brdima”, kazao je Ćamil.
Po zanimanju je električar, ali je zbog bolesti morao odustati od tog posla.
“Iz jednog sela sam. Prije rata sam živio u Rogatici. Bio sam podstanar. Nisam imao ništa svoje. Primoran sam da živim ovdje. Nemam smještaja, primanja, a narušenog sam zdravlja”, priča Ćamil.
Pomažu mu, kako kaže, ljudi sa svih strana.
“Dolaze ljudi. Kuća je pored puta pa svrate. Čak mi je pomagala i vojska. Pomažu dobri ljudi. Kuća u kojoj živim je srušena u ratu. Niko od vlasnika nije dolazio”, ispričao je Ćamil.
Prije rata je i on imao porodicu, suprugu i kćerku. Međutim, razvedeni su i one žive u Sarajevu.
