Vremenom, zapazio je da se uvijek jedni te isti ljudi vraćaju po još čaja. Kao da im onaj prethodni nije pomagao. Ipak, poznavao je moć bilja. Naposlijetku, njegova je majka Ćamka od žutice, ciroze i hepatitisa na stotine ljudi izliječila, a u Drugom svjetskom ratu, iako je skoro bila nepismena, uprava bolnice u Užicu nudila joj je status ljekara samo da se preseli u bolnicu, kuha “svoje” čajeve i spriječi epidemiju žutice.
Sve to i Asim je znao, ali da on liječi druge, odgovara za nečiji život – toga se pribojavao. Ipak, u razgovoru sa posjetiteljima svoje male apoteke, uvidio je koliko je bitna receptura i dosljedno pridržavanje uputa. Od običnog prodavca čajeva, ubrzo se pretvorio u narodnog hećima i sa sve većom sigurnošću, dijelio savjete, preporučivao količinu i vrstu čaja, objavljuje magazin “Aura”.
Čovjek – stroj
Greške nijedne nije bilo, svi su bili izliječeni, pa više ni mušterija nije bilo. Kraj tog poglavlja završio se tako što je Asim stavio katanac na apoteku, zaposlio se kao glavni kuhar na prekookenaskom brodu i otisnuo u svijet. No, pored odličnih kulinarskih sposobnosti, na površinu bi svakodnevno isplivalo njegovo znanje o ljudskom zdravlju, pa je ubrzo kutlaču okačio o klin i posvetio se onome za šta je i rođen, za šta ima prirodnog dara – pomaganje drugima da svoje psihofizičke sposobnosti i zdravlje – drže na maksimumu.
Malo je poznato da vi, u šestoj deceniji života, nikad niste bili bolesni, čak ni od gripa. Primjenjujete li i na sebi vlastite recepture?
– Vjerujem da su i dobri geni naslijeđeni, ali da, kad pripremam drugima čajeve obavezno kušam od svakoga pomalo. To me drži budnim danima i noćima, nekad čitavih sedam dana u kontinuitetu. Poznanici me zovu čovjek-stroj. Nikad nisam primio injekciju, nemam zdravstvenu knjižicu i samo sam dva puta u životu bio kod zubara. Ne poznajem glavobolju, gripu, prehladu – nikakva me bolest nikad dotakla nije. Osjećam se kao osamnaestogodišnjak, otporan na sve moguće bolesti. Da, to je od čajeva, na jak imunitet neće nikakva bolest.
Jedno vrijeme, bili ste u žiži medijskih interesovanja, domaćih i svjetskih. Pamela Anderson, Oprah Winfrey i Vladimir Putin samo su neka od imena koja su mediji dovodili u vezu sa vama. Šta je na kraju bilo sa njima?
– Koliko znam, još su živi i zdravi. Šalim se malo. Sa njima sam uvijek komunicirao putem posrednika i nekih svojih poslovnih saradnika i menadžera koji su se pokazali nespremnim da odgovore potražnji tržišta, a i svoj su džep stavljali na prvo mjesto. Danas se više ne zovu mojim saradnicima jer što su mogli zabrljati – zabrljali su. Idemo ispočetka.
Je li to razlog skoro trogodišnjem odsustvovanju iz medija?
– Nije. Radio sam sve vrijeme, samo u nešto manjem obimu. Na telefonu sam znao sate provesti, dok se baterija ne potroši. Sjeo bih da doručkujem uz izlazak sunca, a znao sam dočekati i zalazak i mrklu noć a da nisam mrvu uspio staviti u usta. Propustio sam odrastanje unuka, godišnje odmore, ženidbu sina, godišnjicu školske mature i braka, druženje sa prijateljima i rodbinom. Zapostavio sam sebe u potpunosti. Život na točkovima dosadi, a razgovor sa ljudima izmori. Trebala mi je pauza, ali sam uvidio da je ustvari nisam ni imao. Ljudi su opet nalazili način da stupe u kontakt sa mnom, dobra preporuka u vidu ljudske riječi znači više od reklame na najvećem bilbordu u Njujorku.
Lažna nada
Koliko je teško odgovoriti zahtjevu pacijenata, budući da je potražnja upravo za vašim čajevima enormna?
– Mislim da je bitnije staviti akcenat na odgovornost. Šta ako bolestan čovjek uzme od mene terapiju za cirozu jetre i usred terapije dobije, recimo, srčani udar koji nikakve veze nema s mojom terapijom? Hoće li mene neko možda kriviti za smrt? Pitati se jesam li ja tome doprinio? Reći ću to ovako, moje terapije nisu jeftine, ne prodajem čarobni prah u kutijicama od 20 maraka i ne dajem lažnu nadu. Samim tim posao ne završavam na vratima. Onaj ko se izdaje za doktora, pa makar i „narodnog“ – ma šta da to značilo, mora snositi odgovornost. Ne mogu ja uzeti pare, dati lijek i staviti tačku na tu priču. S pacijentima se borim zajedno do kraja, ne izdajem ih i ne ostavljam na cjedilu. Ne žalim se kad me dignu s ručka, prekinu odmor ili kad im bdijem iznad uzglavlja. Zato me vole, poštuju i šire glas o meni. Zato trajem i trajat ću. Uostalom, liječim ozbiljne bolesti, za koje medicina nema lijeka. Onog dana kada se pojavi pacijent kome je oficijelna medicina uz pomoć bilo čega uspjela regenerirati cirotičnu jetru ili odstraniti virus hepatitisa iz krvi, ja ću opet zakatančiti posao i odjedriti u ljepše krajeve.
A AIDS?
– Slična je to bolest hepatitisu umnogome. Na sličan se način dobija, ima iste simptome, samo je opasnija i brže nagriza organizam. Prije tri-četiri godine imao sam eksperimentalnih šest izliječenih pacijenata. Danas ih ima puno više. Svi su imali i sidu i hepatitis. Pili su čaj za hepatitis, samo u jačoj koncentraciji i većim dozama. Svi su i danas živi i zdravi i ja bih volio, ne radi mene, nego radi drugih sa istovjetnim dijagnozama, da napuste veo tajnovitosti i da u javnost izađu sa nalazima prije i poslije moje terapije.
Za kraj, pitanje, je li istina da vaše čajeve pije i engleska kraljica Elizabeta. Koju bolest ona ima?
– Koliko znam, nema nikakvu bolest. Preko novinarke iz jednog sarajevskog dnevnog lista, koja je opet drugarica sa novinarkom “The Independenta”, stupljeno je u kontakt. Novinarki iz Sarajeva spasio sam život djeteta, pa je ona izvrstan glasnogovornik i reklama mom radu. Kako sam obaviješten, moje čajeve pije preventive radi, radi osvježenja organizma. Ako je tako, drago mi je. Čajevi su rađeni po recepturi koju nikad nikome nisam otkrio, nijednoj farmaceutskoj kući, a nuđeni su mi višemilionski iznosi da prodam recept. Sve se bojim da bi iko od toga napravio nešto korisno za narod ili za djecu zaraženu hepatitisom u Africi. U “njihovoj” proizvodnji lijek bi koštao nekoliko stotina hiljada eura, koliko i sad košta liječenje interferonom ili transplantacija jetre – od čega pacijent nema nikakvu korist, osim nade.
