Postoji snažan kontrast između stavova fintech entuzijasta i ekonomista prema kriptovalutama. Prema prvim, kriptovalute narušavaju finansije, privatiziraju novac, čine staromodno bankarstvo i središnje banke nevažnim i prevaziđenim, omogućuju besprijekorne globalne transakcije bez troškova, te konačno, demokratiziraju finansijski sistem. Suprotno tome, ekonomisti imaju sasvim sumoran pogled, te ukazuju da “kriptovalute nemaju smisla” (Danielson, 2018), da je bitcoin inferiorni oblik novca, najnovija manifestacija balona „holandskih lala“ čija je cijena osjetljiva na manipulaciju (Gandal i drugi, 2017). Bitcoinov blockchain, uz to što je ekološka katastrofa, opisan je i kao “najpretjeranije promovisana tehnologija svih vremena” (Roubini i Byrne 2018).
Nadmoćni argument protiv kriptovaluta
Kao ekonomisti, koristeći standardne argumente, lako možemo saosjećati s gledištem da se kriptovalute ne mogu takmičiti s tradicionalnim valutama. Svaki ekonomski udžbenik navodi da novac služi za tri svrhe: kao medij razmjene, jedinica računa i za čuvanje vrijednosti.
U prva dva slučaja, tradicionalne valute dominiraju zbog jakih mrežnih efekata. Euro ili američki dolar prihvaćaju se na velikim geografskim područjima i stoga dobro funkcionišu kao sredstvo razmjene. U okviru njihovih zemalja, sve cijene i plate denominirane su u eurima ili dolarima, a dodavanje ostalih obračunskih jedinica (valuta) u naš svakodnevni život predstavlja dodatni trošak za privredne agente. Drugim riječima, uspostavljene tradicionalne valute imaju veliku početnu prednost u odnosu na bilo kakvog konkurenta, uključujući i kriptovalute.
Kod spremišta vrijednosti, postoje dvije dimenzije koje su važne. Vrijednost fiat novca je funkcija sposobnosti centralnih banaka da zadrže nisku inflaciju. Sve u svemu, među razvijenim privredama, centralne banke bile su prilično uspješne u održavanju niskog nivoa inflacije, čak i globalno, ovih dana ima malo slučajeva inflacije koja se otela kontroli. Nasuprot tome, pored svih njihovih obećanja o slobodi od centralne vlasti i demokratizaciji novca, zbog promjenljivosti njihovih cijena, mnoge kriptovalute pokazale su se neuspješnim kao spremište vrijednosti. Generalno, sistem konkurentskog privatnog novca vjerovatno neće donijeti stabilnost cijena (Fernández-Villaverde i Sanches 2016).
Druga dimenzija koja je važna za spremište vrijednosti je koliko vjerujemo posrednicima koji drže naš (elektronski) novac. U načelu, kriptovalute su izgrađene oko čvrstih sigurnosnih mjera i nije potrebno da se oslanjaju na posrednike. No, iskustva su pomiješana što zbog sigurnosnih propusta i drugih skandala. Tradicionalne banke imaju prilično robusnu infrastrukturu (barem u razvijenim privredama) za obradu krađe identiteta i grešaka i, osim toga, one su regulirani i tipično, pružaju djelomično osiguranje depozita za razliku od kriptovaluta. U ovoj drugoj dimenziji možda neće biti jasnog pobjednika, a možda će biti i budućih promjena koje bi doprinijele jačanju sigurnosnih karakteristika bilo kojeg oblika novca.
Osobina novca koja je obično zanemarena u udžbenicima je anonimnost. Poput gotovine, neke kriptovalute nude skoro potpunu anonimnosti nositelju. Da li je to važno za većinu korisnika je, u najmanju ruku, podložno raspravi. Očito je pogodnost za sve vrste nezakonitih primjena, od utaje poreza do trgovine drogom i industriju ransomware-a. Proširena upotreba gotovine za financiranje ilegalnog poslovanja jedan je od razloga zašto centralne banke smanjuju izdavanje novčanica sa većom denominacijom – na primjer, ECB je ukinuo novčanicu od 500 eura.
Ne smijemo zaboraviti konačnu dimenziju u kojoj kriptovalute ne uspijevaju, ona nije vezana za svojstva novca, nego za potrebu da kreditor krajnje instance stabilizuje finansijska tržišta, posebno u vrijeme krize. Po dizajnu, kriptovalute se temelje na formulama i algoritmima, od kojih neki uključujući i ograničenje likvidnosti, nisu sposobni da rješavaju svakodnevne zahtjeve izdavaoca likvidnosti. Prema svemu što znamo o monetarnoj politici to je manje od idealnog, stoga tradicionalne valute ponovno imaju prednost.
Da li je to sve? Živjele tradicionalne forme novca?
Ne baš. Postoji jedan aspekt u kojem analiza ekonomista pada. Govorimo o novcu, valuti i načinu plaćanja kao ekvivalentnim konceptima. To je bio slučaj kada je novac bio zlato ili kada smo se oslanjali na bankovne bilješke. U tim slučajevima, sva ova tri koncepta su identična – novčanica od 100 eura je imovina, valuta je njezina jedinica računa (euro) i upotrebljavamo je kao sredstvo plaćanja kada je fizički predajemo prodavcu. Ali danas je većina novaca elektronska i nalazi se na bankovnim računima. Vrijednost valute određena je politikama centralne banke. No, vrijednost novca pohranjenog na bankovni račun zavisio je od toga koliko imate povjerenja u banku. I, što je još važnije, da ga upotrijebite kao medij za razmjenu, potreban vam je postupak koji vam omogućava prijenos vašeg bilansa na račun druge osobe. Taj proces obično uključuje tri dijela:
- “uređaj” koji kupac koristi da izvrši plaćanje (npr. ček, aplikacija na pametnom telefonu ili pametnom satu, debitna kartica);
- način provjere autentičnosti kupca (i prodavca) – potpis, otisak prsta, PIN kôd ili digitalni token; i
- infrastruktura (mreža) koja povezuje bankovni račun kupca i prodavca i izvršava transfer.
U takvom okruženju novac može biti dobro definisan kao spremište vrijednosti (balans na mom računu), ali ne kao sredstvo razmjene. Mogu postojati višestruki načini plaćanja koja nisu ekvivalentni jer različito definišu iskustvo, trošak, efikasnost ili čak upotrebljivost imovine koju zovemo novcem. Može se desiti da prodavac ne prihvata debitnu karticu koju nosim. Može biti da postoji velika naknada ako koristim kreditnu karticu. Govoreći o novcu kao identičnom načinu plaćanja u ovakvom okruženju može biti pogrešno.
Kada tehnologija kreira svoju sopstvenu vrstu novca
U zemljama u kojima tradicionalni bankovni računi nisu bili sveprisutni, a mobilni telefoni jesu, bili smo svjedoci inovacije u obliku novca koji se sastoji od stanja računa sačuvanih kod telekomunikacijskih kompanija (npr. M-Pesa u Keniji). Jedinica računa ostala je tradicionalna valuta koju definiše centralna banka, ali novac je sada redefinisan na osnovu dostupnosti i jednostavnosti tehnologije plaćanja – mobilnog telefona. Tradicionalni posrednik, banka, zamijenjen je ‘tehničkim posrednikom’. Tradicionalna valuta nije poremećena, ali narušava se tradicionalni oblik novca (preko posrednika banaka) i potencijalno način na koji razmišljamo o monetarnoj politici i prijenosu novca.
Kada tehnologija ne može čekati i odluči stvoriti paralelne valute
Zamislite da ste frustrirani sporim i skupim sistemima plaćanja i bankovnim prijenosima, što je stvarnost na mnogim tržištima, i vi odlučite da želite poremetiti tržište. Direkta tržišna utakmicama s bankama nije laka zbog regulatornog tereta stvaranja banke. Što ako biste mogli proizvesti paralelnu uslugu plaćanja pomoću različite infrastrukture koja se oslanja na efikasnu i sigurnu tehnologiju (blockchain) i kriptovalutu? To je bio jednostavan put kojim su išli mnogi fintech startapi i inicijative. Prednost Bitcoina (ili bilo koje druge kriptovalute) nije bila u njihovom elektronskom obliku, već u tome što je pružila jedinstven sistem u kojem su svi računi sačuvani u istoj “instituciji” (kao da smo svi koristili istu banku). I zato što oblast nije bila regulisana, nije bilo potrebe za preovladavanjem regulatornih prepreka.
Dva primjera tog razvoja: Circle je osnovan u oktobru 2013. godine s ciljem inoviranja peer-to-peer transfera koristeći Bitcoin za prijenos; Ripple, koji je prvi put objavljen 2012. godine, nadao se inovirati prekogranični sistem plaćanja između banaka (i velikih korporacija). Njegova se polazna tačka također trebala osloniti na kriptovalutu (XRP) koja bi poslužiti kao sredstvo plaćanja. Sve institucije bi imale račune na istom mjestu i sistem bi mogao biti brz i efikasan.1
Tradicionalne banke, naravno, mogle su pružiti slične usluge oslanjajući se na bruto obračunske procese u stvarnom vremenu putem jednog posrednika (kao što je centralna banka) gdje korisnici za plaćanje koriste elektronske uređaje ili debitne kartice. Međutim, banke su se suočile s dvije teškoće: izmjenom naslijeđenih sistema i koordinacijom preko već uspostavljenih platnih mreža; i jedno i drugo je skupo i oduzima mnogo vremena. U slučaju međunarodnih transakcija, suočili su se s poteškoćama upravljanja udruženim sredstvima za očuvanje likvidnosti u različitim valutama, budući da ne postoji svijetska centralna banka. U ovom okružjenju, novi sistem koji se temelji na kriptovaluti (“globalna valuta”) izgledao je kao pobjednički prijedlog.
Ono što je zanimljivo u tri navedena primjera (M-Pesa, Circle i Ripple), jest ta da tehnologija plaćanja redefiniše koncept novca, a u dva od od tri slučaja putem uvođenjem nove (kripto) valute.
No, dodavanje nove valute iziskuje veliki trošak (da, ekonomisti su opet u pravu)
Uprkos potencijalnim prednostima inoviranja platnih sistema primjenom jedinstvene valute kao što je Bitcoin, malo je dokaza da transakcije u Bitcoinu zamjenjuju tradicionalne valute. Čini se da su prednosti tradicionalnih valuta koje u sprezi sa mrežnim efektom znatno veće od praktičnosti i potencijalnih poboljšanja efikasnosti novih sistema poput Bitcoina. To što su obračunska jedinica, u kombinaciji s obveznim prihvatanjem utvrđenih valuta, čini tradicionalne valute geranlnim sredstvom razmjene. Kako se kriptovalute suočavaju s otporom u njihovom usvajanju kao sredstvima plaćanja, neki od pionira razmatraju njihove strategije. I Circle i Ripple odmiču se od kriptovaluta i traže načine primjene njihovih tehnologije kod tradicionalnih valuta.2 Brzina i efikasnost zvučali su kao sjajna ideja, ali ne ako od korisnika zahtjevate da dodaju i razmišljaju o još jednoj valuti, kursu i neizvjesnosti njene vrijednosti.
Dakle, promjene će doći iz blockchaina, a ne Bitcoina?
Naglasak na blockchainu dolazi od prvobitnog izazova Bitcoina kao alternative tradicionalnim valutama. Uz to postojao je snažan stav da je decentralizovani model čuvanja transakcijskih podataka i praćenja računa nadmoćniji od tradicionalnog modela centralnih banaka i poslovnih banaka kao posrednika u platnom sistemu. No dokazi da je decentralizacija (kao što je zamišljeno u izvornoj formulaciji blockchaina) odgovor na neučinkovitost platnog sistema do danas su se pokazali nedovoljnim. Takođe postoji dosta potencijalnih tehnoloških rješenja (uključujući distribuirane tradicionalne baze podataka s ažuriranjem u stvarnom vremenu) koje bi mogle biti dio promjena. Mnoge centralne banke i financijske institucije eksperimentišu s različitim oblicima distribuiranih računovodstvenih tehnologija (sa i bez upotrebe novih valuta), no do sada su zaključile da nisu spremi za to da zamjene već uspostavljene platne sisteme (BIS 2018).
Zaključak
Pobornici razvoja finansijskih tehnologija vide tehnologiju kao silu koja može učiniti finansijske posrednike i tržišta efikasnijim. Kriptovalute su se smatrale krajnjim poremećajem jer su novim učesnicima na tržištu omogućili da brzo izazovu tradicionalne banke bez potrebe da se bave teretom visoko regulisanog sektora.
No, uprkos potencijalu, kriptovalute se suočavaju s realnošću nepremostivih prednosti već uspostavljenih valuta, a ne uspijevaju osvojiti prostor kao sredstvo plaćanja. Štaviše, regulatori širom svijeta vode obraćaju pažnju na izdavanje kriptovaluta, a neki su se krenuli da ih zabrane ili ograniče.
No, uprkos nedostatku uspjeha, postoje i drugi načini na koje tehnologija može inovoacijom zamijeniti novac. Posebno, očekujemo da će rastće očekivanje bržih i efikasnijih platnih sistema postati katalizatori inovacija u ovoj sferi. Ovakve inovacije ostavi će tradicionalne valute kakve ih poznajemo, ali mogu redefinisati način na koji se računi kreiraju i na načina kojima im se pristupa kao sredstu plaćanja.
