Nemam pravo ulaziti ni u kakve pretpostavke, jer ne pripadam ljudima čiji je to posao, ali samom sebi dopuštam pravo to izreći – tek je jedna od brojnih, proteklih godina opetovanih izjava pjevača Željka Bebeka o misterioznoj smrti Gorana Ipe Ivandića, nekadašnjeg bubnjara “Bijelog dugmeta”, koje ove godine obilježava 40 godina postojanja, piše Slobodna Dalmacija.
Legendarni pjevač isto je ponovio i u muzičkom dokumentarcu “Izgubljeno dugme” (“Lost Button”) posvećenom bubnjaru istančanog rock senzibiliteta, koji je nakon petogodišnjeg stvaranja u avgustu premijerno prikazan na otvaranju Mediteran film festivala u Širokom Brijegu, a uskoro će osvanuti u kinima širom regije.
Riječ je o 85-minutnom dokumentarnom filmu o rođenju i smrti velikog sastava, koju je autorski trojac Marijo Vukadin, Renato Tonković i Robert Bubalo ispripovijedao kroz priču o životu i smrti suptilnog Ipe.
Njegov tragičan kraj u 39. godini života (pronađen je mrtav ispred beogradskog hotela “Metropol”) do danas je obavijen velom tajne, premda ga je, prema službenoj policijskoj verziji, u smrt odveo fatalni skok sa šestog kata.
“Ipe je najbolja priča Bijelog dugmeta. Bio je njegov motor i pogonsko gorivo, bez njega je Dugme nezamislivo. Kao mlado biće ušao je u veliku mašineriju koja ga je samljela. Zato je emocija glavno obilježje ovoga filma” – reći će Robert Bubalo, jedan od autora dokumentarca, snimanog na lokacijama u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Varešu, Budimpešti, Beču i Londonu.
Mjestima koja su obilježila nesvakidašnji život mladića rođenog 10. decembra 1955. godine u Varešu, koji se kao dječak s roditeljima preselio u Sarajevo. Imao je samo šest godina kada su ga roditelji gurnuli u svijet muzike, a Ipe se odlučio za violinu. Položio je prijemni u muzičkoj školi i pohađao je, paralelno s osnovnom, sve do završnog ispita. Za dalje, jednom je priznao, nije imao živaca.
Kasnije se, u srednjoj školi, uhvatio bubnjeva, koji su mu otvorili vrata Bijelog dugmeta, nakon što ga je Goran Bregović primjetio na jednoj svirci u Sarajevu. Ipe je imao nepunih devetnaest godina kada je Bijelo dugme postalo slavno. Bio je njegov najmlađi, najviši i najšutljiviji član. Četiri je sezone s ostatkom benda dijelio dobro i zlo da bi se, sredinom 1978., s klavijaturistom Lazom Ristovskim otisnuo u novu avanturu.
Njihov projekt nazvan “Stižemo” posrnuo je u septembru 1978. godine kada je Ipe uhapšen, a nešto kasnije i osuđen na tri godine zatvora “zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama”.
“Pitanje je šta stvarno desilo, kružila je priča kako je Ipe kupio pola kilograma hašiša, ali mu je diler podvalio još 2,5 kilograma. Navodno nije bio svjestan da je umjesto pola kilograma dobio tri, što je u konačnici značilo i težu optužnicu protiv njega”, kaže Robert Bubalo.
Ipi je nakon suđenja svega bilo dosta – ostavio se poroka, prodao bubnjeve i počeo studirati na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, smjer novinarstvo. Ubrzo je shvatio kako ne može bez muzike, pa je ponovo nabavio instrument i 1979. sa Slađanom Milošević snimio album “Gorim od želje da ubijem noć”.
U februaru 1981. otišao je u Foču na izdržavanje kazne. Od prvog dana isticao se primjernim ponašanjem i radom u zatvorskoj muzičkoj sekciji, pa je godinu dana kasnije, na Dan Republike, obuhvaćen amnestijom predsjedništva SFRJ i oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne.
S povratkom u Sarajevo ubrzo se ponovno vratio u Dugme, a izbijanje rata i raspad Jugoslavije zatekli su ga u Beogradu, gdje je 12. januara 1994. godine tragično skončao život. Upravo tih prvih nekoliko ratnih godina uoči njegovi smrti javnosti su ostali najveća nepoznanica koju je nastojao razotkriti i Dušan Vesić, odličan poznavatelj benda i autor Dugmetove biografije “Šta bi dao da si na mom mjestu”.
Kad su se, s raspadom Jugoslavije, po raznim adresama rasuli i članovi Dugmeta, Ipe se oženio Draganom Tešić s kojom je dobio sina Filipa, te je pokušavao osigurati egzistenciju porodici. Vesić piše kako je otvorio kafić u Beogradu u kojemu je njegova supruga trebala pjevati, ali kako zbog rata u njega niko nije ulazio, posao je propao.
Potom su odselili u podstanarski stan u Beču gdje je Ipe otvorio firmu koja se bavila uvozom i izvozom, navodno je radio i s Fikretom Abdićem, ali mu posao nikako nije išao. Godinu dana prije smrti zatražio je pomoć od Bregovića. Slutilo se da nekome duguje novac, međutim Bregović mu, tada i sam izbjeglica, nije mogao pomoći.
“Od naših sagovornika u filmu saznali smo da je Ipe odlučio investirati u gradnju velikog ugostiteljskog objekta na Pagu, nešto u stilu ‘Zrće prije Zrća’. Tu je planirao dovoditi velike inostrane muzičke zvijezde. Njegov danas pokojni prijatelj iz djetinjstva Aleksandar Tomašević Toša iz ‘Dnevnog avaza’ potvrdio nam je kako je zbog te investicije prodao i stan u Sarajevu, ali se i zadužio kod kamatara.
O tom dugu u filmu priča i muzičar Ivan Vrhunac-Čapa. Tomašević kaže da su ga lihvari proganjali i da je ta potraga, nažalost, završila u Beogradu, a da je njegovom smrću poslano upozorenje ostalim dužnicima, veli Bubalo u čijemu filmu “Izgubljeno dugme”, između ostalih sudjeluju i Goran Bregović, Željko Bebek, Alen Islamović, Zoran Redžić, Milić Vukašinović, te brojni drugi svjedoci vremena uz čiju su pomoć rekonstruirani neki od najvažnijih detalja iz istorije Bijelog dugmeta i biografije Gorana Ipe Ivandića.
“Film su uoči premijere pogledali Gordana Ivandić, sestra pokojnog Ipe i Goran Bregović koji nam je kazao:’Dečki, ovo je O.K.’. Brega je bio zanimljiv sagovornik, Dugmetov basist Zoran Redžić pravo otkriće, intervjuisali smo i bubnjara grupe Leb i sol Dragoljuba Đuričića, koji je pokojnog Ipu posjećivao u zatvoru…
Pričali smo i s Borom Đorđevićem, Momčilom Bajagićem Bajagom, Mladenom Vojičićem Tifom…, ali ti intervjui nisu uvršteni u film”, ističe Bubalo, navodeći kako su tokom nastajanja dokumentarca preminula njegova četiri aktera – muzički kritičar Darko Glavan poginuo je nekoliko dana nakon snimanja, a u međuvremenu su umrli i Aleksandar Tomašević Toša, pjevač Teške industrije Goran Kovačević koji je s Ristovskim i Ivandićem učestvovao u projektu “Stižemo”, te sarajevski muzičar Ivan Vrhunac-Čapa.
“Ipe se nije ubio. Samo je pogrešnim osobama u pogrešno vrijeme otvorio vrata hotelske sobe”, kazao je autorima dokumentarnog filma pokojni Aleksandar Tomašević, dok je Dragoljub Đuričić otkrio kako je bio među prvima koji su se našli na mjestu tragičnog događaja.
Dušan Vesić piše kako se vjerovatno nikada neće saznati šta se tačno dogodilo u noći između 11. i 12. januara 1994. na šestom spratu hotela “Metropol” u Beogradu, u kojemu je Ipe boravio te noći. Gost s prvog sprata hotela rekao je kako je između pola dva i dva čuo da je nešto tresnulo na zemlju.
Iz Ipine sobe, koja je bila zaključana iznutra, sukljao je dim, a balkonska vrata bila su otvorena. Dolje na zemlji ležalo je njegovo mrtvo tijelo. Policija nije posumnjala u verziju da je izvršio samoubojstvo. I Laza Ristovski misli da se nije ubio, baš kao i Zoran Redžić koji je jako volio Ipu, čak je u filmu izjavio kako je više volio svirati s njim nego s Điđijem Jankelićem.
Alen Islamović je jedini koji je rekao kako je moguće da se ubio, dok Goran Bregović ima teoriju da je možda “ispao kroz prozor jer je mjesečario”.
