Tita jednom vidimo kao austrijskog grofa, drugi put kao poljskog plemića, treći put kao poznavaoca filozofije koji sa lakoćom čita Imanuela Kanta.
Zagovornicima ovih teorija sviranje klavira, vješto plesanje, mačevalačko umijeće ili poznavanje šaha nikako ne idu uz kumrovečki rodni list i proletersku mladost Josipa Broza.
Medicinske proteze
Zbog toga neki teoretičari zavjera tvrde da Tito kojeg poznajemo zapravo nije bio Josip Broz, rođen u Kumrovcu 1892., već njegov godinu dana stariji polubrat. Naime, Brozova majka Marija Javeršek, koja je bila Slovenka iz Podsreda, radila je u Beču kao služavka kod bogatog poljskog Jevrejina Samuela Majera, inače vlasnika fabrike medicinskih proteza. Iz njihove ljubavne veze 7. maja 1891. rodio se sin Jošua (Franc) Ambroz Majer.
Zahvaljujući svom porijeklu, Jošua je odrastao u carskom Beču i školovao se u najboljim školama na bečkome njemačkom jeziku. Završio je muzičku školu kao odličan pijanista i najbolji izvođač Verdija i Šopena u svom razredu. O njegovom talentu kasnije je svjedočila Zinka Kunc koja je govorila kako je Tito na klaviru pratio njeno pjevanje.
Školovanje je nastavio na Austrijskoj carskoj vojnoj akademiji u Pečuhu (Mađarska) i to u istom razredu kao i budući vođa Trećeg Rajha Adolf Hitler.
Marija Javeršek u međuvremenu se vratila suprugu u Kumrovec. Pravi Josip Broz rodio se 21. maja 1892. Bio je dijete Marije i Franje Broza, seoskog radnika iz Kumrovca.
Josip je bio dječak manjeg uzrasta i umjerenih intelektualnih mogućnosti, pa je nakon četvorogodišnje škole poslat u Sisak na učenje bravarskog zanata. Jedan od njegovih tadašnjiih kolega, Niko Ivšić, tvrdio je da je Broz izgubio prst na mašini. Poslije rata 1945. kad je Tito došao u Sisak, Ivšić se pred svjedocima rukovao sa njim i rekao: “Ti nisi Josip Broz”, jer je Tito s kojim se rukovao imao sve prste.
Poslije toga, OZN-a je Ivšića mučila i na kraju ubila.
Josip Broz mobilisan je 1914. u austro-ugarsku vojsku i iste godine je poginuo. Tu se, navodno, završava njegov put.
Njegov identitet tada, navodno, preuzima njegov polubrat iz komunističkog podzemlja, Jošua Ambroz Majer koji mijenja ime u Josip Broz Tito. On je taj koji je 1914. u Budimpešti osvojio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u mačevanju, a ne pravi Josip Broz.
Majer, koji je tada već bio Tito, također je mobilisan u austro-ugarsku vojsku i poslat na Istočni front, gdje ga Rusi, nakon ranjavanja, zarobljavaju u Bukovini 1915. godine. Proveo je 13 mjeseci u zarobljeništvu, a tokom tog vremena dobro je naučio ruski. Uspio je da pobjegne 1917. poslije čega se pridružuje Internacionalnoj crvenoj armiji u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe.
Vjenčao se s Ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom. S njom se 1920. vraća u Kraljevinu Jugoslaviju gdje pristupa Jugoslovenskoj Komunističkoj Partiji i počinje da djeluje kao treći sabornik te stranke u jugoslavenskom saboru. Kralj 1921. zabranjuje tu stranku, te Tito djeluje kao ilegalac u podzemlju.
Godine 1934. pristupa Centralnom Komitetu Komunista Jugoslavije, a 1935. se ponovno vraća u Rusiju gdje počinje svoje aktivnosti u Kominterni. Od Ruskinje se razveo 1936.
Kao rođeni Bečanin, Tito nikad nije naučio da ispravno govori ni srpski, niti hrvatski jezik. Njegov govor zapravo je bio mješavina poljskog, slovenskog i ruskog sa pokojom riječju iz srpskog jezika. Kada je nakon Drugog svjetskog rata došao u svoj ‘rodni’ Kumrovec niko od komšija i prijatelja nije ga prepoznao, ali su se bojali da kažu bilo šta.
Tito je umro u Ljubljani 6. maja 1980. godine. Neki svjedoci pričaju da je, dok je ležao u bolnici, buncao na njemačkom sa bečkim naglaskom.
Međutim, postoji i jedan problem sa ovim teorijama. Nekoliko rođaka i poznanika, poslije Drugoga svjetskog rata, potvrdilo je pravi Brozov identitet, dok je sve navedene vještine imao prilike da usavrši u austrougarskoj vojsci, gdje je bio sportski prvak.
‘Bajke o Titu’ naziv je poglavlja nedavno izdate knjige ‘Jovanka – žena koja je previše znala’ u kojem su opisane sve poznate teorije zavjere. Tamo su opisane oprečne informacije o Titovim borbama u Španiji prema kojoj se tvrdi da je njegov polubrat Franz Ambroz preuzeo njegov identitet.
Njegove kolege i drugovi iz partije na sudu Kraljevine Jugoslavije neočekivano su priznali da je član masonerije. U korist te teorije spominjali su njegove odlične odnose sa Vinstonom Čerčilom, pa čak i to da je njegov vanbračni sin?!
Ta masonska teorija se često isticala zbog Titovih uspjeha sa Nesvrstanima i nevjerovatno dobrih spoljno-političkih uspjeha što bez masonerije nikad ne bi mogao da ostvari. Često se ističe da je njegovu sahranu posjetilo najviše najvažnijih svjetskih državnika što je još jedan dokaz da Josip Broz Tito – nije onaj radnik i komunista za kojeg se izdavao.
Jugoslavenski svemirski program Tito je navodno prodao Amerikancima, tvrdi Žiga Virca, slovenski režiser dokumentarnog filma “Houston we have a problem”.
Tito je navodno u vojnoj bazi Željava izgradio najveći podzemni svemirski centar u Evropi nazvan “Objekt 505”.
Dok su nagađanja o ‘pravom’ i ‘lažnom’ Titu bulevarska, problematizacija Brozovog odnosa sa Rusima ozbiljno je i kompleksno pitanje. Pojedini kritičari vjeruju da je Tito u Moskvi prodao dušu đavolu. Prvi kontakti Tita i Kominterne započeli su još 1928. godine, kada je Broz u Zagrebu pobijedio frakcije, desnu i lijevu, namećući komunistima monolitnost i jedinstvo – osobine koje su iz centrale izgledale jako važne.
Tito je potom uživao trajnu naklonost moskovske središnjice, a njegov strašni oprez – nikad, do kraja života, nikom nije vjerovao – pomogao mu je i da preživi ‘olovne godine’. Tito je 1938. u Moskvi prevodio slavnu Iistoriju SKP-b, jedva se spasivši od optužbi da je trockist – za šta je u to doba letjela glava. Od honorara za knjigu kupio je briljantni prsten, koj nije skidao do kraja života.
Oponenti i u tom detalju vide dokaz da je bio neobuzdani bonvivan, koji je i usred pakla mislio samo na užitke. Zaista, u nekoliko se knjiga tvrdi da je Tito svoje najteže godine, one od 1935. do 1938., provedene u Moskvi, preživio cinkareći partijske drugove NKVD-u.
Bilo je to razdoblje masovnog revolucionarnog terora, ona faza koju je Pijer Vikturnien, žirondinac, predvidio još u vrijeme Robespjera, Fušea, Marata i Sent Justa – kad je rekao da je ‘revolucija kao Saturn, proždire svoju rođenu djecu’.
Djeca revolucije u Moskvi su tih godina stradala masovno. Staljin je provodio najmasovniju čistku u istoriji Partije. Ambiciozne petoljetke, prisilna, munjevita industrijalizacija zaostale poljoprivredne zemlje, spoljne opasnosti i lijeva opozicija – Trocki koji je Staljinu prijetio nepostojećom vojskom sljedbenika, ali je paranoidni Gruzin sve te tigrove od papira shvatao vrlo ozbiljno – razbuktale su paranoju generalnog sekretara do krajnjih granica, pa je nastojao da u korjenu uguši svaku opoziciju.
Zbog toga je u naletima hapsio, strijeljao ili slao u Gulag sve koji su bili ili mogli postati tačke otpora. Od najistaknutijih optuženika poznati je tužitelj Višinski – bivši menjševik, dakle i sam čovjek sa mrljom u biografiji – cijedio nadrealna priznanja.
Ljudi koji nikada nisu vidjeli Japanca priznavali su da su japanski špijuni, mnogi su stradali kao agenti Gestapoa, itd.
Svijet nije razumio smisao tih procesa, ali on je imao čeličnu logiku. Priznanjima da su izdajnici, britanski ili japanski špijuni, trockisti ili nacisti, poraženi komunisti nisu imali više nikakve šanse da postanu žrtve, ili ljudi iza kojih će se svrstavati opozicija. Uklonivši tako njih, Staljin je eliminisao vojsku mogućih protivnika.
Kada su Nijemci 1941. došli na 15 km od Kremlja, Staljina više nije imao ko da sruši…
Tito – agent NKVD
Josip Broz Tito u Moskvu je, na svoju nesreću, došao na vrhuncu tih procesa, kakve istorija do tada nije vidjela. Svaki je član partije imao dosije, sa biografijom, karakteristikama, vrlinama i manama. Ti su dosijei mogli biti sudbonosni i za mnoge su zaista i bili.
Za svoje drugove iz Jugoslavije, Tito je pisao karakteristike. Sve su nacionalne komunističke partije morale da budu poslušne Moskvi, a instrumenti disciplinovanja svuda su bili isti – dosijei, usponi, padovi, kazne, Gulag ili streljanje.
Pero Simić, beogradski istoričar-amater, najistaknutiji predstavnik ove struje, tvrdi da je Josip Broz preživio ‘olovne godine’ smišljeno pišući denuncijantske dosijee svojih saboraca, komunista, koji su nakon toga strijeljani.
U čistkama je Staljin posklanjao skoro sve hrvatske komuniste (Kamilo Horvatin, braća Đuka i Štef Cvijić i drugi). Miroslav Krleža prilično je rano pronikao u bit staljinskih procesa, dok je Tito o tom razdoblju svoga života uvijek govorio malo i sa nelagodom.
Simić tvrdi da je ta nelagoda bila samo izraz nečiste savjesti. Osim dodvoravanja Staljinu i čuvanja glave, Tito je, misli on, tako uklanjao konkurenciju. Međutim, među likvidiranima je bilo i mnoštvo njegovih prijatelja i saradnika.
“Nepune tri godine poslije Titovog ‘razgovora’ sa (NKVD-ovcima) Jakubovičem i Špinerom, februara 1938., Kamilo Horvatin je uhapšen u Moskvi i ubrzo osuđen na smrt”, piše Simić. “Tog 4. marta 1935., osamdesetak dana prije nego što će agenti NKVD-a u Kominterni odlučiti da on ‘zaslužuje (njihovo) povjerenje’, Tito je izaslanicima Staljinove policije u Kominterni u povjerenju govorio i o Vladimiru Ćopiću i Ivanu Gržetiću…”.
Dr. Silvin Eiletz, autor knjige ‘Titove tajanstvene godine u Moskvi’ ide i korak dalje. On tvrdi da je Tito radio za rusku obavještajnu službu. Na pitanje jedne novinarke ima li bilo kakav dokument koji dokazuje da je Tito bio agent sovjetske tajne policije NKVD, dr. Eiletz odgovara:
“Ne, to ja u knjizi i ne kažem, ja kažem da je ‘tovariš Valter’ radio za NKVD”. On, dakle, hoće reći da je Josip Broz bio profesionalni NKVD-ovac.
Ruski istoričar Nikita Viktorovič Bondarev tvrdi, međutim, da za teze o Titu kao doušniku ili radniku NKVD-a ne postoje nikakvi dokazi.
“Do sada nije pronađen nikakav dokaz za tvrdnje da je Tito bio radnik ili saradnik zloglasne sovjetske tajne službe NKVD”, kaže on.
“Znamo da je Tito bio službenik u Povjereništvu Balkana, sudjelovao je u radu na Sedmom kongresu Kominterne, te je čak i nominovan za Izvršni odbor Kominterne. Ali, to je praktično sve. Iako smo detaljnije istražili ovo razdoblje, možemo naći sve više i više praznih mjesta. Nejasnoće tog razdoblja predstavljaju izvrstan temelj za neodoljivu potpalu fantazije”, rekao je Bondarev.
Nepoznavanje sovjetskog sigurnosno – obavještajnog sistema tog razdoblja mnoge autore knjiga o Titu navelo je na greške.
“Tako, na primjer, Pero Simić smatra da su profili drugova iz partije, koje je Tito pisao za Kadrovsko odjeljenje Kominterne, krunski dokaz da je Josip Broz Tito bio radnik NKVD”, kaže Bondarev pa dodaje:
“U stvari, vrlo je mali broj stranih komunista koji su sarađivali sa Kadrovskim odjeljenjem, pa poslije prešli da rade u INO OGPU ili u Obavještajnu upravu RKKA. Uz to, oni su iz konspirativnih razloga gubili članstvo u svojoj partiji i prestajali da budu državljani svoje zemlje… (Izvor: Bondarev: Enigma Tito: Moskovske godine Josipa Broza).
Simić, nastavlja on, bez ograničenja koristi sljedeće formule:
“Tito je veći staljinist od samog Staljina jer je bolje od Staljina savladao metode terora i zastrašivanja”, “Tito je prevarant i uzurpator”, a uz to je i “krvnik i inspirator linčovanja”, “njegova šapa nam je još na grlu”.
“Izričito pristran odnos autora prema glavnom junaku istraživanja predstavlja problem, ali ne zbog toga što dovodi do ovakvih neznaučnih izjava. Problem je u tome što takav odnos unapred zadaje ton i nameće zaključke”, kaže Bondarev ističući da su arhivski materijali koje Simić navodi vjerodostojni.
Pravi, centralni Brozov dosije službeno još nije pronađen. Bondarev tvrdi da su sovjetske vlasti o tako ozbiljnim državnicima poput Tita na jednom mjestu imali glavni dosije, ali on nije dostupan javnosti. To znači da su sve opcije ipak još otvorene.
Smrtni neprijatelj
Moguća su razna iznenađenja, ali teško je očekivati neka radikalna. Tito je, naime, bio neko vrijeme smrtni neprijatelj Moskve pa bi Staljin vjerovatno iskoristio takve podatke o Titu da ih je imao. Da je Tito bio NKVD-ovac, Staljin je mogao to da objavi u bilo kojem zapadnom listu u kojem je imao svoje ljude i ta bi informacija Tita, obzirom na masovna stradanja jugoslovenskih komunista u Sibiru, sigurno snažno defamirala. Ipak, takav potez nije zabilježen.
To međutim ne znači da Tito nije bio ruski čovjek. Čini se da je bivši jugoslovenski predsjednik do kraja života, uprkos pokretu nesvrstanosti, jednim okom uvijek gledao na Moskvu. Ipak, drugim je uvijek namigivao Amerikancima i Zapadu. Kada mu je gradonačelnik jednog njemačkog grada priredio gozbu, upitao ga je šta bi se dogodilo sa Titom da je nakon svoje njemačke epizode otišao u Ameriku, kako je planirao.
“Bio bih najveći kapitalista”, rekao je Tito.
To pokazuje da nije bio nimalo dogmatičan – da, bio je ruski čovjek, više ili manje, ali, ibi bene ubi patria – domovina je njemu ipak bila tamo gdje je dobro.
