Autor je za potrebe pisanja knjige napravio iscrpno istraživanje prilikom kojeg je razgovarao sa velikim brojem pripadnika specijalnih jedinica, špijuna i obavještajaca. Njihov opis radnog mjesta je bio da se o tome ne govori, pa je tako morao biti naviknut na dosta odbijanja i na kraju razgovarao sa svega četvrtinom ljudi kojima se obratio.
“Morao sam naučiti kako to odbijanje ne smijem shvatiti lično i kako moram nastaviti tražiti osobe koje će biti spremne govoriti o tome. Bilo je to jedinstveno iskustvo za mene kao novinara”, kazao je Borgen na današnjoj konferenciji za medije održanoj u Sarajevu.
Autor u svojoj knjizi navodi kako lov na ratne zločince smatra uspješnim, budući da su svi privedeni pravdi. Činjenicu da je u Haškom tribunalu bilo nekih “jako čudnih presuda” smatra “drugom pričom”. Dodaje kako za one koji su doživjeli gubitak i traumu apsolutne pravde nema i ne može biti.
“Nikakva presuda ne može zamijeniti ljudske gubitke i traumu, nema presude koja bi to bila u stanju napraviti. Pravda je sama po sebi na određeni način nedovoljna. S druge strane, ogroman je uspjeh što su ti loši ljudi pohvatani, lišeni slobode i odvedeni iz ovog dijela svijeta, te se istovremeno svi moraju suočiti sa svojim žrtvama”, pojašnjava autor i dodaje kako se u kontekstu govora o Haškom tribunalu i stanju u Jugoslaviji, čaša može posmatrati kao poluprazna i polupuna.
“Ona je poluprazna u odnosu na ono što je moglo biti i što se moglo postići, a nije, a s druge strane ta čaša djeluje kao polupuna za recimo ljude koji stradaju u Siriji jer je jedna institucija uspostavljena. To što su neke presude potpuno sulude, to je druga priča”, navodi Borger.
Evropa je zatvorila vrata i nije položila svoj prvi ispit
Knjigu “Krvnikov trag: Kako je potraga za balkanskim ratnim zločincima postala najuspješniji lov na čovjeka u svijetu” Borger opisuje i pričom o Zapadu koji je stravično izdao BiH. Navodi kako su zapadni lideri, suočeni s ogromnim moralnim izazovom u vrijeme tektonskih promjena širom Evrope, bili zbunjeni, te nisu bili sposobni zaustaviti zločine na Balkanu 1992. godine.
“Genocid i drugi masovni zločini čine upitnim samu našu ideju o tome šta znači biti čovjek. Akti koji se počine protiv nevinih žrtava tako su groteskni i uznemirujući da se ne usuđujemo ni razmišljati o njima, Radije bismo da oni budu daleko od nas ili da su davno počinjeni”, piše autor.
Ističe kako Evropa, tek ujedinjena, nije položila svoj prvi veliki ispit, budući da njene vojske nisu bile obučene da se umiješaju u etnički sukob, te kako su, na njemačkim prostranstvima još uvijek, kao mladi članovi saveza, uvježbavale umijeće odgovora na velike ofanzive Varšavskog pakta.
“Kada se Jugoslavija počela raspadati, ostatak Evrope se počeo distancirati, poput susjeda domaćinstva u kojem članovi umiru. Zatvarajući svoja vrata, oni su sami sebe uvjerili da se, ako ne gledaju, nikad neće razboljeti od te boljke. Zapadni političari dijagnosticirali su da su ‘stare etničke mržnje’ oslobođene padom komunizma uzrok tog krvoprolića. Bio je to tek jedan u nizu izgovora za nemiješanje, iako on ništa nije objašnjavao”, piše Borger.
Za marširanje Jugoslavije prema paklu krive su političke vođe
Autor u knjizi tretira i temu političkih vođa, navodeći ih razlogom zbog kojeg je Jugoslavija krenula mašrirati ka paklu. Navodi kako su, nakon pada komunizma, vođe nacionalizam predstavile kao novu, emocionalnu izvjesnost u suočenju sa haosom i strahom koji je nastao propašću starog poretka.
Sve se to izvodilo “mašući šarenim zastavama, mutnom nostalgijom i narodnom pjesmom”, dok je politička moć u vrijeme raspada Jugoslavije zavisila od “sposobnosti pletenja mitova, mahanja oružjem i manipuliranja stvarnošću.”
“Niko u tome nije bio bolji od Miloševića, ali on nije bio usamljen slučaj. Njegov hrvatski pandan bio je tek još jedan preobučeni komunist, bivši partizanski oficir koji se pretvorio u nacionalistu – Franjo Tuđman. U Bosni i Hercegovini Alija Izetbegović, bljeđa i slabija verzija nacionalnih diktatora, razmotao je zelenu zastavu svoje stranke i ponudio svom narodu osjećaj muslimanskog identiteta. Bio je to, međutim, defanzivni nacionalizam. Bosanski muslimani općenito nisu njegovali iredentističke ambicije, ali su strahovali da će ih obnova nacionalizma okrenutog prošlosti među njihovim susjedima još jednom markirati kao plijen. Izetbegović je igrao opasnu igru mašući zelenom zastavom jer je imao malo toga čime bi je odbranio. Njegovi susjedi Milošević i Tuđman nisu počinili tu grešku. Kad se Jugoslavija raspala, oni su naoružali svoje podanike”, piše Borger.
Navodi kako je u Republici Srpskoj i u velikoj mjeri u Srbiji danas prisutna kultura poricanja, neprihvatanja neugodne istine i odbijanja da se suoči sa samim sobom, što je posebno očigledno u anketama ispitivanja javnog mnijenja o Srebrenici npr, gdje mala manjina prihvata i priznaje da se u Srebrenici desio genocid.
Međutim, dodaje kako je važno shvatiti da to nema veze sa odgovornošću Haškog tribunala, te kako je njihova odgovornost bilo nešto drugo. Ono što je važno i što je tribunal postigao, dodaje, jeste da on sadrži cijelu arhivu, vrlo detaljno razrađenu historiju jednog perioda na Balkanu koju će svakako djeca morati učiti.
Psihopati su postali gospodari života i smrti svojih bivših susjeda
Borger u knjizi navodi kako su više od 80 posto ubijenih civila bili Bošnjaci. Ukupno, u cijeloj regiji, ubijena su dva civila na svaka tri vojnika ubijena u borbi, a cijeli je sukob karakterizirala nasumična surovost.
“Psihopati su postali gospodari života i smrti svojih bivših susjeda. Njihove nacionalističke vođe su bez razlike podržavale to barbarstvo, pravdajući ga kao samoodbranu od neprijatelja koga su groteskno prikazivali kao ustaše naciste, sumanute islamske fundamentaliste ili srbočetničke hajduke”, piše autor.
Dalje navodi kako Srbi ni u kom slučaju nisu jedini koji su počinili masovne zločine, te kako su se oni dogodili i na drugim stranama.
“Hrvatska je također odgovorna za etničko čišćenje Srba sa svoje teritorije, kao i muslimana iz dijelova Bosne koje su priželjkivali hrvatski nacionalisti. Bosanska armija pod vodstvom muslimana počinila je ozbiljne zločine, naprimjer u malim, ali užasnim zarobljeničkim logorima jugozapadno od Sarajeva. Oslobodilačka vojska Kosova vršila je brutalnu odmazdu nad srpskim civilima. Pripadnici svih ovih grupa izvedeni su pred Haški tribunal. Ali Srbi su odgovorni za većinu masovnih zločina, te stoga srpska imena čine najveći dio liste osoba koje je tražio Hag”, piše Borger.
“Nacionalisti koji su ponovo digli glavu u državama bivše Jugoslavije istinu o onome što se desilo prikrivaju debelim slojem revizionizma i poricanja, ali detaljna evidencija koju ima tribunal sa svojim sedam miliona dokumenata ne može zauvijek biti pokopana. Niti mogu biti pokopani zahtjevi za pravdom za najgore zločine koje je čovjek uopće kadar počiniti. Jugoslavenski lov na ljude pokazao je da – kada se osiguraju vrijeme, resursi i politička volja – ratni zločinci mogu na koncu ipak biti pronađeni i izvedeni pred sud. Postavio je mjerilo prema kojem će se mjeriti sva takva buduća nastojanja”, riječi su kojima autor Julian Borger završava svoju knjigu “Krvnikov trag: Kako je potraga za balkanskim ratnim zločincima postala najuspješniji lov na čovjeka u svijetu”.
