Nemam običaj da te hvalim. Ti se ne daš ni hvaliti ni kuditi. Ti si jednostavno poseban i kao osoba i kao novinar. Ali, nakon sinoćne reportaže o Bošnjacima u Albaniji i na Kosovu na Face TV (01.04. 2017) moram ti čestiti i moram te pohvaliti. Može biti da to tebi ništa ne znači, ali meni znači puno da ti kažem da sam se, slušajući priču o Bošnjacima u Albaniji i na Kosovu, osjećao istodobno i lijepo i ružno. Lijepo sam se osjećao slušajući Fikreta Klarića, počasnog konzula Bosne i Hercegovine u Albaniji, kako govori lijepim bosanskim jezikom u Albaniji i nakon sto pedeset godina. Bošnjaci u Albaniji, kojih ima oko deset hiljada, su najuvjerljiviji dokaz o bosanskom jeziku. Oni su porazni dokaz protiv lingvističkog šovinizma Srpske akademije nauke i umjetnosti u Beogradu.
No, ružno sam se osjećao što bosanska država i nakon sto pedeset godina (1865) nije u stanju da putujućim Bošnjacima na Balkanu popravi pokvareni brodić u Draču kako bi se vratili svom rodnom kraju. Tako su nas, Senade, dresirali zadnjih sto i više godina da se sami, svako ponaosob, brine o sebi kako zna i umije. Bošnjaci na Balkanu nemaju ni države ni nacije, koja formalno brine o njima nacionalno, kulturno i sigurnosno. Sultan im nije dozvolio da imaju nacionalnu državu na Balkanu. Kad Husejn kapetan Gradašćević ustade protiv sultanove nepravde, sultan Bošnjake posvađa tako da se ni do dan danas nisu od toga oporavili. Bošnjaci na Balkanu ostadoše bez države, a time i bez nacije, jer naciju pravi država, a ne nacija državu. Bošnajci postadoše nacionalni priljepak svojim susjedima, koji ih svedoše na bezdržavotvornu, beznacionalnu i bezimenu skupinu istaknutih pojedinaca i skupina, koje se zadnjih sto i više godina uglavnom organiziraju u okviru vjerske zajednice. To je bila, a i danas je, jedna od metoda potajne i sistemske/sustavne subverzije protiv Bosne i Bošnjaka na Balkanu:
– onemogućiti na sve načine da Bošnjaci razvijaju svoju državotvornu i nacionalnu svijest;
– osporavati im pravo na Bosnu, kao njihovu matičnu zemlju i državu;
– od Bosne ih fizički udaljavati i mentalno obeshrabljivati;
– zametati kavgu među njima tako što će podobni biti “uvaženi”, a nepodobni poniženi;
– Bošnjacima se ne smije dozvoliti uspjeh, a ako su ipak neki od njih uspješni, uspojeh im se mora obezvrijediti;
– Bošnjaci moraju biti ovisni o milostinji država, u kojima su nedefinirana manjina…
Možeš i predpostaviti da me je, Senade, tvoj razgovor sa Bošnjacima na Kosovu: Seadom Mujovijem , Aldinom Šabanijem , Alijem Hajrijem i Fahretom Šabanijem doveo do suza – radosnih i tužnih. Moje radosne suze su bile emocije, koje su mi Bošnjaci sa Kosova probudili. Oni su išli u Albaniju da vide Bosnu; da dožive jednu bosansku pobjedu; da osjete jedno bošnjaštvo u tuđini; da se identificiraju sa svojom maticom zemljom i državom. Oni su tako nježni, tako skromni, tako kršni, tako umiljati, tako odgojeni, tako blagi, tako svoji, tako moji da sam morao pustiti moju suzu radosnicu što znam da imam brata na Kosovu, što znam da nisam sam na ovome svijetu, što znam da nisam sam na ovom nemirnom Balkanu… Ali, nisam mogao ne pustiti i moju tužnu suzu kad ih čuh da imaju samo jednu želju, a to je da im Bosna pošalje koju knjigu za čitanje i učenje na bosanskom jeziku… Rekoše, “mi ćemo naći put do Bosne”, ali Bosna nikako da nađe put do njih. Eto, zato ti čestitam i zato te pohvaljujem, Senede. Ti si našao put do Bošnjaka u Albaniji. Hvala ti u ime Bosne…
Možda me ova tvoja priča o Bošnjacima u Albaniji i na Kosovu ne bi toliko emotivno uzbudila da nisam pregledao i tvoj intervju sa Adilom Osmanovićem, potpredsjednikom Stranke demokratske akcije. Uporedio sam te dvije priče i jako se tužno osjetio. Uhvatio me neki strah, ne od straha, već od tuge na što smo to mi spali – nakon Genocida. Spali smo na to da slušamo kako se Bošnjaci javno svađaju oko Srebrenice zbog političkog i moralnog poraza, koji se dogodio zato što niko od Bošnjaka nije uradio svoju domaću zadaću. Dosada bi domaću zadaću za Srebrenicu uvijek neko drugi odrađivao. Ovoga puti nije bilo tog nekog drugog. Valjalo je da domaću zadaću u Srebrenici uradi osoba s imenom i prezimenom. Ali, ona to nije uradila. Osoba se izgubila u velikoj priči. Svi znaju ime i prezime osobe koja je odgovorna za moralni i politički poraz u Srebrenici, ali niko nema hrabrosti da to jasno kaže. Nije to mogao reći ni Adil Osmanović, kojem je bilo bolje da nije izlazio na Face TV. Njegov nastup nam je otkrio mnogo toga što mora da nas Bošnjake jako zabrine. Ne samo što je bilo jadno i odurno gledati Adila Osmanovića kako se muči da objasni šta se to događa unutar stranke SDA-a, već je bilo i zastrašujuće saznati da se vodeća politička stranka u Bošnjaka bavi sama sobom u trenutku kad se o Bosni sudbinski odlučuje.
Umjesto da od Srebrenice prave Sarajevo, oni od Sarajeva prave Srebrenicu.
Nemam ni poruku ni savjet za njih, jer oni nikoga više nti slušaju, niti uvažavaju. Oni su dovoljni sami sebi. Njih ne može poraziti nijedan samoporaz, jer oni imaju toliko naslijeđenog miraza da, dok su oni živi, ne može im nestati.
Oni mislie:
– Naša priča o njima je glupost.
– Njihova priča o nama je mudrost.
– Tako je to sad zasad.
– Ne znamo kako će biti sutra.
– Samo Allah sve zna!
Dragi Bošnjaci u Albaniji i na Kosovu,
Pošto znam da ovo čitate, želim da vas poselamim i da vam na isti način uzvratim moju ljubav kao što vi gajite vašu ljubav prema Bosni. Uistinu, Bosna je vaša matična zemlja i država. Nemojte nikad od toga odustati. Ima u Bosni Bošnjaka koji misle na vas.
– Ako Bog da:
– doći će vrijeme kad ćete moći posjetiti Bosnu bez vize!
– doći će vrijeme kad će vam knjige na bosanskom dolaziti besplatno!
– Bosna će biti slobodna matična zemlja i država svih Bošnjaka!
– glavu gore idemo dalje!
– Bošnjaci, budite budni!
– Potajna subverzija može biti opasnija od rata!
Pogledajte linkove ispod sa Face TV:
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 – 2012)
