U najavi žalbe, glavnog tužitelja Serge Brammertza, koja se prema pravilima mora podnijeti mjesec dana od presude, navedene su osnove po kojima se misle žaliti, pozivajući Žalbeno vijeće (drugostupanjsko) da ispravi krive zaključke Raspravnog (prvostupanjskog) vijeća, nabrajajući u kojim paragrafima prvostupanjske oslobađajuće presude se to i dogodilo.
Primjerice, „u paragrafu 29 Raspravno vijeće je odlučilo ne uzeti u obzir dokaze o obrascu zločina, u paragrafima 192-198 Raspravno vijeće je zaključilo da nije dokazan široki i rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo, u paragrafu 193 gdje je Raspravno vijeće utvrdilo da ne može isključiti navode optuženog – da su civili bježali iz ratnih zona te da nisu prognani i da su im autobusi osigurani kao izraz humanosti“.
Tužiteljstvo je najavilo da će argumentirati žalbu u vezi odbacivanja nekih navoda optužbe „u samo jednoj rečenici“ Raspravnog vijeća, bez da su uzeti u obzir ili razmatrani brojni izvedeni dokazi. To je prema najavi žalbe tužiteljstva očito i u paragrafima presude 225-281 gdje su prvostupanjski suci razmatrali optužbe za Udruženi zločinački poduhvat (UZP) „bez osvrta na argumente optužbe i veliki dio dokaza, uključujući obrazac zločina, i bez nalaza o namjeri optuženog ili drugih navodnih pripadnika UZP-a“.
Optužba je najavila žalbu i u vezi zaključka sudaca o Šešeljevoj pomoći i podršci dobrovoljaca Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta koji su počinili zločine, stavljene optuženom na teret po zapovjednoj odgovornosti (U Vojvodini, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini 1991-1993).
Haški tribunal izrekao je 31. marta oslobađuću presudu Šešelju po svih devet tačaka optužnice za ratne zločine.
Tužilaštvo je tražilo da Šešelj bude osuđen na kaznu od 28 godina zatvora
