Tužilaštvo Haškog tribunala iznenađeno je oslobađajućim presudama za Jovicu Stanišića i Franka Simatovića i najavljuje žalbu Apelacionom veću. Istovremeno Bramerc odbacuje insinuacije o „političkim faktorima“.
Iako niko ne može da očekuje da tužilac bude zadovoljan oslobađajućom presudom i iako postoji više takvih odluka „sa kojima lično nije zadovoljan“, Serž Bramerc, glavni tužilac Tribunala u Hagu, kaže da su mu posljednjih šest mjeseci „jedni od najtežih“ jer smatra da su neke odluke Haškog suda fundamentalno promijenile, kako pravna tumačenja tako i percepciju Tribunala.
Ocjenjuje se tako da su u radu Tribunala postojale mnoge „kontraverzne odluke“, počev od slučaja hrvatskog generala Ante Gotovine, preko slučaja generala Jugoslovenske narodne armije (JNA) Momčila Perišića, pa do posljednje oslobađajuće presude za Jovicu Stanišiča i Franka Simatovića. Tužilaštvo kaže da je u posljednjem slučaju predstavljeno dovoljno jakih dokaza za drugačiju, osuđujuću presudu: „Pažljivo proučavamo ovu odluku. Naše nezadovoljstvo njom je vrlo jasno i ne smatramo da ona odražava dokaze koje smo predstavili. Istovremeno, mi u tom procesu moramo da prihvatimo odluku koja je u odgovornosti sudija. Jedino što možemo jeste da ćemo najvjerovatnije da podnesemo žalbu.“
Sve teže dokazati komandnu odgovornost
General JNA Perišić, kao i šefovi nakadašnje službe Državne bezbjednosti Srbije, Stanišić i Simatović, kod kojih je postojala optužba za pomaganje i podstrekivanje strane u konfliktu, uz saznanje da se zločini vrše, oslobođeni su sa obrazloženjem nedokazane direktne naredbe, „što je dodatni element koji će kao rezultat imati teže ili gotovo nemoguće dokazivanje podstrekivanja i pomaganja u izvršenju ratnih zločina“, iznosi Bramerz svoje viđenje, dodajući da će se tako na udaru pravde sve manje naći organizatori u odnosu na neposredne počinioce zločina: „Mislim da nije dobro što se sve ovo dešava pri kraju rada Tribunala, jer je teško ljudima da shvate kako je moguće da sudije jednoglasno ili uz većinu glasova osude nekoga na 24 ili 27 godina, i to poslije procesa suđenja od dvije ili tri godine, a zatim, poslije žalbenog procesa od nekoliko sati, potpuno promijene odluku, i to u važnim i delikatnim slučajevima.“
Bez pravde nema pomirenja
Tužilac Haškog tribunala, koji je u Briselu učestvovao u debati koja se odnosila na ulogu tog suda i pravde u procesu pomirenja na Balkanu, smatra da je pomirenje dug proces i da se mnogi optuženi, pa i osuđeni u Hagu, u svojim zajednicama i dalje tretiraju kao heroji:
„Nije realno da tužilaštvo bude to koje samo može da postigne pomirenje u regionu. Ali i pored svih kritika i problema snažno vjerujem da je gonjenje ratnih zločinaca preduslov za pomirenje. Ako nema odgovornosti za počinjene zločine teško je krenuti naprijed i govoriti o pomirenju, pogotovo što su neke od posljednjih presuda stvari učinile težima, a ne lakšima.“
Serž Bramerc naglašava da je Tribunalu ostalo da presudi u dva možda najvažnija postupka, slučaju Karadžića i Mladića, a na pitanje DW kako vidi optužbe nekih od najviših zvaničnika iz regiona da se Tribunal rukovodi više politikom nego pravdom, Bramerc kaže da u pitanju nije politika, već da smo svjedoci različitih interpretacija pravnih kriterijuma i da se borba mora nastaviti na polju prava.
