Neki kršćani (pošteno bi bilo reći – mnogi, op. D. P.) smatraju da muslimani štuju različitog Boga od kršćana, piše negdje na početku svoje vrlo važne knjige ”Allah – kršćanski odgovor” (Ex libris, Rijeka, 2013.) jedan od vodećih svjetskih teologa (hrvatskog porijekla), Miroslav Volf. Ja nisam taj, ja vjerujem da muslimani štuju istog Boga kojem se ja klanjam.
Predložio bih vam da, umjesto o jazu nerazumijevanja, o odbojnosti, čak i odioznosti koja razdvaja mnoge kršćane i muslimane, najviše zbog nepoznavanja i golemih predrasuda, kažemo koju riječ o tome da smo, ipak, ili prije svega, mi: jevreji, kršćani i muslimani – Abrahamova djeca. Mislim da bi bilo korisno da promislimo kako su svi narodi jedna zajednica, da imaju (kako tumači Drugi vatikanski koncil) isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj.
Znam da me ljudi bez vjere neće razumjeti, niti možda prihvatiti, i to ja poštujem. Nisam im neprijatelj. Dapače, okupio sam moje prijatelje agnostike i ateiste i objavio sam njihova svjedočanstva u knjizi ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” (VBZ, Zagreb, 2017.). Ono što kao kršćanski teolog želim istaknuti, jer u to vjerujem, je da se Božja providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve. Na sve! Na mene kršćanina i na mog druga, advokata Ahmeda Žilića, muslimana.
Bit će, slutim, ovo prva u nizu kolumni koje ću posvetiti našim razlikama ali više našim zajedničkim karakteristikama.
Elem, ljudi, tumači nadalje Koncil, od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada, u doba Isusa iz Nazareta ili proroka Muhameda, tako i danas duboko uzbuđuju ljudska srca. Svi se mi, napokon, pitamo što je čovjek, koji je smisao našega postojanja, koji je cilj našega života, što je dobro, što pak ne smijemo činiti jer je zlo, odakle stiže bol, ili – gdje je bio Bog/Allah dok je čovjek bio pogažen i satran, bilo u Auschwitzu, bilo u Hiroshimi, bilo u brdima kod Srebrenice…?
A pitamo se još toga. Kako se postiže istinska sreća, što je smrt, i što ima nakon nje, hoćemo li dostići nagradu…? Ako niste znali, znajte: kršćanske crkve, osobito se to tiče katoličke, ne odbacuju ništa što u drugim religijama ima istinitog i svetog (Nostra Aetate 2). Pa tako, Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima.
Zašto bi me smetalo što muslimani Isusa ne priznaju Bogom i zašto bismo imali pravo zanemariti da ga smatraju prorokom kao i to da časte njegovu djevičansku majku Mariju koju također pobožno zazivaju?
Itekako mi mora biti važno što muslimani iščekuju dan kada će Bog/Allah uskrnuti nas i nagraditi i što to čekaju cijeneći ćudoredan život, u molitvi, milostinjom i postom.
Da, točno je: bilo je neprijateljstava, ali je mnogo važnije da se trudimo oko međusobnog razumjevanja, da zajednički štitimo i promičemo društvenu pravdu, mir i slobodu za sve.
Dopustite da budem osoban. Uostalom, ovo je moja kolumna i mogu. Moram. Bio sam jednom u pratnji bivšeg pomoćnog sarajevskog biskupa Pere Sudara u Banja luci. Dok je on vodio razgovor s tadašnjim muftijem ja sam promatrao parkirane automobile nad grobovima pored eksplozivom raznesene Ferhadije džamije. Obuzeo me je gnjev. Zaista, bio sam bjesan, više nego žalostan. Onda sam ugledao nekoliko Bošnjaka kako ulazi u jednu zgradu u blizini. Pošao sam za njima.
Bili su krenuli na molitvu. Zauzeo sam mjesto iza njih. Možda ih je moglo biti 15 ili 20, ne pamtim točno. Znam da sam sjeo na stolicu do zida i da sam ih gledao kako klanjanju namaz. Trajalo je to neko vrijeme. Zatvorio sam oči. Odjednom me obuzeo mir. Štoviše, preplavila me je blagost. Osjetio sam ne samo da molim zajedno sa tim muslimanima, mahom starim ljudima, već da je u dvorani prisutan Božji duh. Izašao sam iz prostorije spokojan, ispunjen. I zahvalan.
U pogovoru vrlo važe knjige koju sam naveo na početku, prof. dr. Adnan Silajdžić sa Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu hvali kršćanske autore i teologe koji se prevalili put od ignorancije, odnosno arogancije, do pozitivnog odnosa kakav ima prof. Volf. Zagovara nastavak oslobađanja od antiislamskih stereotipa i kulturnih predrasuda.
Dok ovo čitate, znajte da jedan pravoslavni đakon u Mostaru slavi liturgiju na jeziku koji jako voli, na arapskom, koji je jezik starih kršćanskih zajednica na Istoku. I taj pravoslavni đakon i ovaj kršćanski novinar i bivši fratar koji vam ovo piše, cijene islam.
Ukrcati se u “arku ljudskog bratstva” radi spašavanja od potopa nasilja, ratova, desertifikacije, gladi, neznanja – tom snažnom metaforom je poglavar Katoličke crkve papa Franjo ilustrirao tezu o ljudskom bratstvu, što je i u naslovu vjerskog susreta s velikim imamom Al Azhara prof. dr. Ahmadom al Tayyibom u Abu Dhabiju koji ga je doveo u glavni grad Ujedinjenih Arapskih Emirata kao prvog papu koji je stupio na tlo Arapskog poluotoka, kolijevku islama.
Braćo i sestre muslimani: umjesto da poništavamo jedni druge, hajmo se natjecati u dobroti!
