Gdje su se rasuli dragulji našeg naroda? Bošnjaci su rasuti po cijelom svijetu. U zemljama u kojima trenutno žive karakteristični su po svom poštenju, marljivosti, intelektualnosti, moralnosti, a kao građani aktivno učestvuju u razvoju društva zemlje u kojoj trenutno žive. Kroz Sohbet sa Dijasporom bit će predstavljeni Bošnjaci koji su daleko od svog zavičaja, ali koji svaki svoj trenutak posvećuju svom rodnom kraju i svom narodu.
Nekada su na području Luksemburga živjeli Kelti, Rimljani i Franci, a danas u ovoj maloj, ali veoma razvijenoj zemlji žive i Bošnjaci. Historija bilježi da je Luksemburg do svoje nezavisnoti, tačnije do 9. juna 1815. godine, bila siromašna zemlja iako je posjedovala ogromno prirodno bogatstvo. Luksemburžani su iz tog razloga masovno napuštali svoju zemlju, a kako bi ovo bilo spriječeno, država je uložila puno sredstava za obnovu industrijskog sektora, nakon čega je doživjela veliki procvat.
Grad Luksemburg broji više od 150 različitih nacionalnosti i važi za grad različitosti u kojem je izražena multikulturalnost, kreativnost i eklektičnost. U Luksemburgu živi i ugledni Bošnjak etnolog Sulejman Aličković.
Sulejman Aličković rođen je u Tutinu. Obrazovanje je stekao u Beogradu. Sada se nalazi u Luksemburgu. Iako je jako daleko od svog rodnog kraja, svaki svoj trenutak života posvećuje svom narodu, Sandžaku i Bosni. Naučno-istraživačke radove objedinio je u knjigama Bogumili Sandžaka i Sandžak u arhivskim dokumentima. Njegovo povijesno djelo zabilježeno je također u Enciklopediji sandžačkobošnjačke književnosti koja je nedavno ugledala svjetlo dana. Napisao je i poemu koju je posvetio svim nevino ubijenim Bošnjacima, kao i mnogobrojna druga pisana djela.
Dušu nam ostavite
(…)I zadnji put kad nas od Bosne odvojiše, na vetrometini nas ostaviše.
Fermanom su nam duše vadili, cjepkali, a da narod nizašta nijesu pitali.
Taslidžu čedo moje, ne zaboravi, jer tu se rodi Muftija Pljevaljski, eh samo koji to junak bijaše,
moja majko.
Sandžaklije je hrabro poveo, od Švaba Bosnu da brane.
Hadži Loji u pomoć da stigne.
Hadži Jamaković, sam da ne ostane.
Husein-pašina džamija, eh te ljepote ravne joj nema. Taslidžu i danas krasi.(…)
MR: U samom uvodu spomenuli smo da su Vaši naučno-istraživački radovi objedinjeni u knjigama Bogumili Sandžaka i Sandžak u arhivskim dokumentima, te je jedan dio i prezentiran u Enciklopediji sandžačkobošnjačke književnosti. Šta možemo u skorijoj budućnosti očekivati? Da li je na putu nova knjiga? Kojem istraživačkom radu ste trenutno posvećeni?
Aličković: Poznato je da su se historičari svih ovih godina, iz Beograda i Zagreba, trudili da što više falisifikuju našu historiju. Sve je skoro izmišljeno od strane osvajačkih krugova, a u cilju realiziranja projekta Ilije Garašanina iz 1852. godine, te izmišljajući čuvenu tezu koja je potpuno neistinita, a koja glasi: “Prilikom doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, Srbi su naselili sve od rijeke Cetine kod Zadra pa do Bugarske. Tako da današnji narodi na tom prostoru: Bosanci, Crnogorci i Makedonci nisu imali od koga nastati osim od Srba.” Cilj ove teze jeste da se Bošnjaci prikažu kao Srbi islamske vjeroispovijesti. Zašto se uporno zaobilazi činjenica da su Nemanjići došli na teritoriju na kojoj je već živio jedan narod, Bošnjaci. Oni su imali svoju vjeru i bili su sljedbenici crkve Bosanske, bili su na svojoj zemlji.
Razlog zašto sam spomenuo Načrtanije jeste zato što smo učili njihovu falsifikovanu historiju. Srbija je odmah poslije oslobađanja od Osmanskog carstva formirala tajni centar osvajačke politike čiji je proizvod Načrtanije, plan i program Ilije Garašanina od 1844. godine. O stvaranju velike Srbije, kao što je poznato, plan je operacionaliziran 1852. godine i već od tada je prezentirana karta kako i unutar kojih granica treba to ostvariti. Čuvena karta od Karlovca do Đevđelije. Mislim da su u ovome svemu dosta doprinijeli i austrougari svojom okupacijom Bosne, kada je ujedno i počelo realiziranje navedenog plana kroz odlično isplaniru akciju uključujući propagandu, indoktrinaciju i posrbljavanje Bošnjaka islamske vjeroispovijesti. Međutim, došao je vakat da se istina polako otkriva i razbija cjelokupna dosadašnja laž. Radeći svoju prvu knjigu i hodajući od sela do sela u potrazi za nekropolama stećaka, dolazim do novih saznanja gdje otkrivam Ilirske tumule, svetilište posvećeno božanstvu Toru koje pripada Keltima, a koji su osvjedočeni na našoj teritoriji u onomastici, a sada i u svetilištu. Kada je arheolog iz Novog Pazara pisao o ovom svetilištu želio je također da prikrije Put smrti koji vodi od svetilišta do tumula, razasuti na proplanku stotinjak metara. Pronalazim također kamene kugle, svemirski kult, otkrivanjem ilirskog tumula u Pružnju i pronalaženje urni sa ostacima pepela u njima. Međutim, kao po običaju sve se to krije od Bošnjaka i odnosi u Beograd. Važno je spomenuti i selo Petrova gdje postoji kuća izgrađena od kamena suhozid. Plafon je u obliku polukruga, urađen od kamena i vjerovatno je iz vremena Gota, jer se nedaleko od ovog sela nalazi brdo Krstac ispod kojeg se nalaze ostatci starog rudnika, a u neposrednoj blizini i toponim Vareš, čiji su korjeni Gotskog porijekla.
Obilazeći selo Tvrdoševo nailazim na nekropolu stećaka koja je devastirana, a mnogi stećci su razneseni. Na tom mjestu se prvi put susrećem sa jedinstvenim stećkom koji je preživio vandalizam, a koji je u obliku ribe. Pitanje se postavlja da li možemo u ovom stećku naći prvi simbol hrišćanstva čiji je sljedbenik bio Arije sa svojim istomišljenicima? Historičari Stare Ilirke bilježe da je bio anatemisan i protjeran. Sve mi je ovo povećalo motivaciju da radim na novoj studij “Pešterska kultura”. S jedne strane ako u nauci postoji “Glasinačaka kultura” kojoj se posvetio Ćiro Truhelka, F. Fiala, Alojz Benc i drugi, a sa druge strane “Metohiska kultura” čijem razvitku se posvetio Borivoj Čović, zašto ne bi postojala i “Pešterska kultura”. Zar Kneževa grobnica (Ilirskog kneza) postoji samo na Glasincu?! Zar nije otkrivena 1966. godine u Sandžaku, ispod temelja vizantiske crkve Svetog Petra i Pavla kod Novog Pazara. Tu su pronađene rimske stele, pojedine su već davno uništene. Sve ovo je samo dokaz da je Sandžak raskrsnica na kojoj su se susretale razne kulture. Također bih spomenuo jednu od najstarijh tvrđava, a to je Ilirska prijestolnica Ras, koja je nažalost nedostupna za turiste i istraživače.
MR: Svjesni smo da se svako vaše naučno-istraživačko djelo karakterizira autentičnošću i specifičnošću, ali ako bismo se usudili za naše čitaoce izdvojiti neka otkrića koja su vas najviše impresionirala koja biste spomenuli?
Aličković: Bogomilska ćelija u selu Paljevo kod Tutina je jedna od posebnih bisera naše kulture,nažalost i ona je prisvojena i zaključana, iako pored nje postoje stećci, čak se jedan stećak nalazio u samoj unutrašnjosti te ćelije, ali je devastiran i nepostoji više.
Nisam se ni nadao da ću zabilježiti toliki broj nekropola stećaka. Posebno sam impresioniran stećkom u obliku ribe koji se nalazi u selu Tvrdoševo. Također bih spomenuo kamenu kuglu koja je svjetski fenomen. Zatim takozvanu keltsku ružu, nadgrobni spomenik u obliku djeteline i jevrejsko groblje u selu Deževa. Kameni krugovi i Put smrti posvećeni su keltskom božanstvu Tori o čijoj popularnosti svjedoči i dan koji su sjeverni narodi obilježili sa Torovim danom ili Torstag.
Na mezaru u Sjenici postoje nišani na kojima su preneseni simboli sa stećaka. Postoji još mnogo zanimljivih i interesantnih otkrića, koja će biti objavljena u mojoj sljedećoj knjizi ako Bog da, a koja nosi naziv “Pešterska kultura”.
MR: Već duži niz godina živite u Luksemburgu. Daljina vas nije spriječila da i dalje nastavite tragati za istinom i dokazima koji potvrđuju identitet bošnjačkog naroda. S jedne strane fizički ste udaljeni od svog rodnog kraja, a s druge strane mislima i srcem vezani ste za svoj narod i za svaki pedalj svog rodnog kraja, što se ogleda i kroz vaša djela. Možete li nam opisati kako se osjećate u Dijaspori i kako biste opisali osjećaj čežnje za rodnim krajem?
Aličković: Znate, moj život je jedna dinamična, isprepletena priča koja se uvijek odvijala na tuđoj zemlji. Samo sam rođen u Tutinu, najljepšem biseru u Sandžaku. Mislim da sam od djetinjstva navikao da budem stranac, a da moj biser uvjek zadržim u duši i srcu. Uvijek sam se najljepše osjećao na svojoj sandžačkoj zemlji, tu mi je duša ispunjena. Allahovom sudbinom stigao sam i u Luksemburg, u jednu jako uređenu zemlju. Radeći skoro četvrt vijeka, uvijek sam razmišljao da svoje slobodne dane posvetim istraživanju naših bošnjačkih korijena. Želja mi se ostvarila i sada mogu mnogo više da se posvetim radu.
Sve vrijeme koristim u istraživanju naših kulturnih znamenja koja su rasuta po sandžačkim selima, brdima i poljima. Zato postoje i određeni razlozi, jer je jako malo ostalo pisanih tragova iz kulturno-historijske baštine moga naroda. Tokom zadnjih 200 godina sve je spaljeno. Ono što je od toga ostalo nalazi se u Istanbulu, ali je teško dostupno.
Za vrijeme boravka u svojoj zemlji fotoaparatom ili kamerom zabilježim zanimljivosti, zapišem ono što je najinteresantnije i kada se vratim u Luksemburg nastavim sa radom. Sandžak je školjka puna bisera i sve što dublje zaronite dolazite do najljepšeg i najdragocjenijeg bisera. Stari Ilirik tako je, sve do 15. vijeka, nazivana zemlja na kojoj su bitisali naši predci i ostavili svoj trag u onomastici, materijalnoj i duhovnoj kulturi. Ako mi to ne ostavimo u pismenoj formi drugi će to prisvojiti i zabilježit kao svoje. Zar nam nije svjedok vrijeme koje je iza nas?!
MR: Šta biste preporučili mladima koji žive u Dijaspori? Na koji način, po vašem mišljenju, mogu dati svoj doprinos svojoj domovini?
Aličković: Prvo bih preporučio da ne zaborave svoju vjeru , svoju kulturu i da sačuvaju svoj identitet. Trebaju obavezno da iskoriste šansu koja im se pruža u Dijaspori, a to je da steknu visoko obrazovanje. Bošnjačkom narodu su potrebni ljudi od znanja i nauke. Mladi trebaju da koriste usluge biblioteka i naučnih ustanova. Neophodno je da se edukuju na svim poljima nauke. Roditeljima savjetujem da djecu vode u svoj rodni kraj, jer samo na taj način svojoj djeci ulivaju ljubav prema svom topraku. Također, trebaju iskoristiti mogućnost koja im se pruža u džamijama, a to je obrazovanje svoje djece u islamu, a u dijaspori je sve više džamija hvala Uzvišenom Allahu. Mladi trebaju da se uključuju u organizacije koje kroz svoje projekte, aktivnosti i druženja daju svoj doprinos na očuvanju bošnjačkog idenditeta. Također je od velike važnosti osnivanje škole na bosanskom jeziku u Dijaspori, jer na taj način možemo sačuvati bosanski jezik i pismo.
Zahvaljujemo se gospodinu Sulejmanu Aličkoviću koji se odazvao pozivu za intervju i koji je uložio svoje dragocjeno vrijeme kako bismo obogatili znanje sa još jednom stranicom iz naše povijesti. Svi koji su zaniteresirani za knjige Bogumili Sandžaka i Sandžak u arhivskim dokumentima mogu stupiti u kontakt sa gospodinom Aličkovićem putem mejla na adresu: [email protected].
Tekst pripremila: Majda Rustemagić
