Porijeklom je iz Jezera kod Jajca, 1993. godine odlazi u Holandiju gdje i danas živi i radi. Majka dvojice sinova, vlasnica biroa za umjetnost K.I.A., aktivistica u bh. udruženjima u Holandiji, trenutno predsjednica BH Biznis kluba. Kao član Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore, 2005. godine otputovala je na obilježavanje desete godišnjice pada Srebrenice. Nije ni sanjala da će njen odlazak s prijateljem u obližnju zlataru, povod njenog dolaska u Izmir preokrenuti u sasvim drugom pravcu.
Dok sam razgovarala s prijateljem na bosanskom jeziku, momak iza pulta je rekao:
“Razumijem šta pričate”.
I tako je sve počelo. Rekao je da se zove Mehmed i da dolazi iz bošnjačkog sela Halilbeyli. Nazvao je svoju mamu i dao mi slušalicu da razgovaram s njom, nastavlja priču Naida.
Narednog dana uslijedila je posjeta selu Halilbeyli. Naida je bila iznenađena kada je došla u ovo selo, u kojem se, kako kaže, nimalo nije osjećala kao stranac.
“Odlazak u ovo selo iz korijena je promijenilo moj život . Osjetila sam kao da se vraćam samoj sebi. Da pripadam baš tu. Gledala sam ovu živu historiju i nisam mogla vjerovati da su ti ljudi stvarni. Da Halilbeyli zaista postoji. Oni su više očuvali našu tradiciju i kulturu nego mi sami u Bosni i Hercegovini. Doselili su prije 120 godina, pretežno iz Hercegovine. Za njih kao da je vrijeme stalo. Pričaju arhaični bosanski jezik, odijevaju se kao što su se tad odijevali Bošnjaci i žive u kućama od ćerpića. Zaljubila sam se u Halilbeyli i njegove stanovnike i zarekla se vratiti jednog dana, i to s kamerom”, priča ushićeno.
Pripreme za ponovni odlazak trajale su četiri godine. Naida je registrovala TV studio, kupila kameru, mikrofon i ostale rekvizite, da bi 2009. godine zajedno s kolegom, režiserom Mustafom Hadžiibrahimovićem, koji radi za holandsku televiziju, otputovala u Halilbeyli.
Uradili su intervjue i odlučili napraviti dokumentarni film. Snimanje filma trajalo je dvije godine. Premijera filma održala se 2012. godine na SFF-u, nakon čega su uslijedili festivali u Holandiji, Turskoj, Čikagu…
Međutim, dokumentarni film nije jedini projekt koji je Naida uradila u vezi s ovim selom. Dolazeći u Halilbeyli, shvatila je da je u selu dobrim dijelom sačuvana bošnjačka kultura, ali koja je ipak, uprkos velikom trudu mještana, počela blijedjeti.
Mlade generacije bacaju stvari kad im umru djedovi i nane i tako nestaju i ljudi kao svjedoci jednog vremena, ali i autentične stvari iz tog doba. Bakar se zamjenjuje plastikom. Odlučila sam da to ne dozvolim, i došla na jednu ideju - napraviti muzej u kojem bi se sve to sačuvalo od zaborava. Potražila sam pomoć od Mustafe, na šta je on pristao.
Posjete Halilbeyliu nastavile su se 2013. godine; za vrijeme Naidinog boravka u selu umrla je jedna stara žena čiju su priču obilježili i u filmu. Iza nje je ostalo dosta antikviteta koje porodica nije željela zadržati. Tada je Naida, zajedno s Mustafom Mujom Celepom iz sela, pronašla jednu napuštenu kuću, koju su uz pomoć mještana sela očistili, okrečili i od nje napravili “Kuću Bošnjaka“, današnji muzej, koji je 2013. godine zvanično otvoren.
“Do danas smo skupili mnogo stvari. Mujo se brine da sve ide dobro. Kad dođem, pregledam sve što se do tada skupilo, sortiram i postavim. Skupili smo i dosta garderobe i fotografija koje će naknadno biti izložene. Halilbeyli ima sačuvane knjige o dolasku Bošnjaka, još iz vremena dok su bili upisani sa svojim pravim prezimenom, jer su vremenom morali promijeniti prezime. Knjige su odlično sačuvane i imaju neprocjenljivu vrijednost. I one će biti izložene. Postoje i knjige vjenčanih i umrlih koje mještani, na čelu s Mujom, ljubomorno čuvaju”, pojašnjava Naida.
S obzirom na to da je prvi muzej ove vrste u Turskoj, privlači veliku pažnju što domaćih što stranih posjetilaca. Ne samo muzej, već i samo selo – iako do unazad nekoliko godina potpuno nepoznato, danas je u fokusu kulturne javnosti ponosno noseći ime po prvom Bošnjaku koji se nastanio u ovom selu, Halilu.
