Put za uspostavljanje države je put od 100 godina, koji su prelazili mnogi drugi narodi, a mi smo evo tek jednu četvrtinu prešli. I onda nakon četvrtine pređenog puta ponekad se stiče dojam da se u pojedinim stvarima ponovo vraćamo na period prije početka.
Sloboda i nezavisnost je nešto veoma skupo, a mi smo po visokoj cijeni to platitili. Platili jesmo, ali ono za što smo platili nismo dobili u potpunosti. Na veliku žalost, mi i ne znamo zatražiti ono što smo platili, a oni koji bi to i znali ili se stide ili se boje.
Nije meni velika briga šta će neko tamo reći, ali me itekako brine šta kažu oni koji su moji, šta rade i čime su opterećeni.
Više pažnje i počasti dajemo onima koji su svojim očima gledali stradanja muslimana na ovim prostorima, a mogli su nešto poduzeti. Za prijatelje proglašavamo predsjednike agresorskih država ili država čija je šutnja bila otvorena podrška agresorskoj vojsci. Želimo da gradimo spomenike onima koji su odigrali veoma prljavu igru u pregovorima o prekidu ratnih aktivnosti, što je dalo legitimitet legaliziranju genocidne RS. Radosni smo zbog ulaska u vojni savez koji je otvoreno prijetio zračnim udarima legitimne vojske RBiH ukoliko se odluči nastaviti oslobađanje svoje države. Sanjamo o ulasku u uniju država kojoj nije odgovarao rasta nataliteta muslimana na Balkanu, pa je prešutila ubijanja i zločine kako bi se broj muslimana sveo na prihvatljivu cifru. U tim državama cvjetaju desničari, javno se poštuje i cijeni ideja Adolfa Hitlera.
Očekujemo da nam dobar komšija bude država koju vodi četnički vojvoda. Simbol genocida (cvijet genocida) smo stavili na rever osobi koja se nikad nije odrekla genocidne politike svoje države, osobi koja se nikad nije izvinila za svoje fašističke izjave, niti se pokajala i odrekla istih. Cvijet genocida smo dali osobi koja je s brda pucala po građanima opkoljenog Sarajeva i javno prijetila da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina. Zaboravili smo da vuk ostaje vuk, i da je janjeća koža samo maska koja jest prekrila lice vuka, ali mu je ćud ostala ista.
Mi obični ljudi se nadamo da će neko već početi da javno govori i radi za korist Bošnjaka. Gledamo u naše intelektualce i među njima nađemo one koji otvoreno govore protiv hidžaba, koji je identitet Bošnjakinje. Slušamo akademike koji javno i bez imalo stida bacaju ljagu na lik i djelo Alije Izetbegovića, prvog i istinskog predsjednika RBiH.
Mi Bošnjaci smo izgubili sigurnosni sektor ove države. U naše kuće nam uskaču kroz prozore sa televizijskim kamerama, narušavajući tako i onaj najmanji vid ljudskog dostojanstva kojeg jedan čovjek zaslužuje. Polahko gubimo i sudstvo.
Našim herojima i generalima se prijeti tužbama. Oni se privode i protiv njih se podižu optužnice po principu “pravednosti”, odnosno, ako iz jednog naroda optužimo nekoga moramo procesuirati nekoga iz drugog, radi komšijskog hatora. Tako se protiv nekih naših heroja i po nekoliko puta iznova pokreće optužnica. Bošnjačke lidere iz ratnih dana zaskaču po svjetskim aerodromima i privode. A sve s cilj da se nasilu dokaže da smo svi bili krivi. Da, Bošnjaci su krivi zbog toga što je na njih goloruke udarila četvrta vojna sila u Evropi, a oni se odvažili braniti i tako pobrkati račune mnogima.
Dopustili smo sebi da nam glavne teme budu “bijela El-Kaida”, “islamski terorizam”, iako mi nikada nismo bili zločinci, ekstremisti niti teroristi. Zabavili smo se ratovima i pričama oko “paradžemata”, a ne vidimo “Ravnogorski četnički pokret” kako iz dana u dan postaje brojniji i koji je istinska teroristička organizacija. Dozvolili smo sebi luksuz da nam politička stabilnost zavisi od Fahrudina Radončića. Svađamo se i međusobno ratujemo dok nam država tone u dugovima, školstvo propada, OS se svode na bijedno stanje, a sve radi sitnih ličnih interesa.
Mogu sažeti svoj dojam o svemu da se baš i ne osjećam sigurnim u svojoj dragoj zemlji!
Ali ipak, domovino, bez obzira na sve, sinovi te tvoji vole!
Autor: Muhamed Ikanović
