“Sic transit gloria mundi” (Tako prolazi slava svijeta) jedna je od onih latinskih poslovica koju bi bilo korisno što češće upotrebljavati unutar bošnjačkog političkog, društvenog i kulturnog diskursa. Poslovica kojom se obično želi podsjetiti na zalazak nečeg velikog, prolaznost ne samo svijeta nego i svjetskog poretka specifičnih vremena u kojima se živi bila bi odličan podsjetnik na životnu istinu da ono što imamo danas ne moramo obavezno imati i sutra, kao i da su jučerašnja česta obećanja sutrašnje prazne riječi.
Svijet se stalno mijenja, a s njime se mijenjaju i vrijednosni stavovi, gledišta, ali i odnosi među ljudima, narodima i državama. Nama koji živimo na raskrsnici svjetova, koji smo najosjetljiviji na svako podrhtavanja međunarodnog poretka i uvijek prvi na udaru bilo kakvog preslaganja u tom smislu, ova poslovica uvijek bi trebala biti na pameti. Pogotovo je to slučaj u današnja vremena, kada ne svjedočimo samo globalnu krizu liberalne demokratije, nastajanje multipolarnog svijeta, uspon krajnje populističke desnice i sve veći utjecaj autoritativnih sistema i država već i sve izgledniju promjenu osnovnih postulata svjetskog poretka pod kojim je Bosna i Hercegovina izborila i sačuvala svoju cjelovitost.
Još od 2008. godine i proglašenja nezavisnosti Kosova, zatim ruske reakcije u vidu Gruzijskog rata, iste godine i nasilnog otcjepljenja Abhazije i Južne Osetije, te ruske invazije na Ukrajinu iz 2014. godine, zauzimanja Krima i formiranja separatističkih oblasti Donjecka i Luhanska, sasvim je jasno vidljiv trend po kojem se nekadašnji tabu nepromjenjivosti državnih granica sve više tretira tek kao pitanje odlučne primjene vojne, ekonomske i diplomatske sile i pritiska. Pokušaj da se od nezavisnosti Kosova napravi izolirani slučaj, a ne presedan, nije uspio i svakim je danom sve jasnije da je upornost i istrajnost onih koji bi pitanje Kosova upotrijebili u svrhu crtanja novih granica i stvaranja novog svjetskog poretka veća od onih koji bi zaustavili takav trend.
Budući da je nama najbliže i da je dio “paketa” krvavog raspada bivše SFRJ, pitanje rješenja statusa Kosova i za nas je od najveće važnosti. Željeli mi to ili ne, da li kao dio rješenja ili dio problema, Bosna i Hercegovina uvlači se u taj proces. Takve namjere jedna su od konstanti srbijanske i generalno srpske politike još od 1999. godine, ma ko bio na vlasti u Srbiji ili manjem bh. entitetu. Intenzitet takve politike jačao je i slabio kako je jačala ili slabila srpska politička pozicija, ali je krajnji cilj uvijek ostao isti i sasvim sinhroniziran i s jedne i s druge strane Drine. Ono što je radi političke korektnosti ili osjetljivosti teme bilo nemoguće poručiti iz službenog Beograda radilo se obično preko Banje Luke, naročito otkad je tamo zasjeo Milorad Dodik.
Danas, kada se srpska pozicija percipira jačom nego ranije i kada za takvu politiku postoji neskrivena podrška Moskve, zapaljive izjave upućuje i sam državni vrh Srbije, opet se postavljajući u ulogu tutora i branitelja Srba “svih i svugdje”, pa tako Aleksandar Vučić s evropskog foruma u Alpbachu poručuje da je “njegov posao da stane u zaštitu Srbije, Srba i Republike Srpske”. Ovakva igra toplo-hladno, pogotovo u odnosu prema BiH, dominantna je već neko vrijeme, a proteklih nekoliko godina politički Beograd započinje prave mini medijske i političke ofanzive usmjerene prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Zimus je to bilo navodno naoružavanje i spremanje Bošnjaka za rat, danas je to navodna “zelena transferzala”, još jedan od starih miloševićevskih demonizirajućih mitova kojim se srpska javnost spremala za agresiju na BiH i Bošnjake.
U kombinaciji sa stalnim Dodikovim govorom mržnje i dehumanizacijom Bošnjaka po bukvalno svakom osnovu, pokušava se napraviti nova realnost gdje su Srbi permanentno ugroženi i oštećeni i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, pa, ako moraju izgubiti jedno, onda je pravedno da im se nadoknadi drugim. Uz Dodikovo ojačavanje MUP-a RS dugim cijevima, nicanju desetina kojekakvih “patriotskih” organizacija po manjem bh. entitetu, ojačavanjem Vojske Srbije novim sredstvima i Vučićevim najavama o ponovnom uvođenju vojnog roka (i stvaranju neophodne rezerve), vrijeme je da se upale gotovo svi alarmi među Bošnjacima.
No, dok je takva srpska politika konstanta, ono što igra odlučujuću ulogu jesu varijable, unutrašnje i vanjske, koje su se, nažalost, promijenile na štetu Bosne i Hercegovine. Od unutrašnjih na prvo mjesto svakako treba staviti zaokret hrvatske politike unutar Bosne i Hercegovine i njen povratak na postavke iz 1993. godine, vremena čvrstog savezništva Radovana Karadžića i Mate Bobana. Hrvatska politika unutar BiH, tačnije HDZ-ovo savezništvo sa SNSD-om, oličeno u dvojcu Dodik i Čović, mogla bi se najslikovitije opisati kao “Nikolica i prikolica”.
Naime, Čović fingira kao saputnik koji daje legitimitet Dodikovom pokušaju razbijanja Bosne i Hercegovine pod motom ugroženosti dvaju naroda, tj. većine samim postojanjem Bosne i Hercegovine, čak i ovakve decentralizirane do stanja nefunkcionalnosti. Upravo je to, blokiranje bilo kakve funkcionalnosti države, a zatim upiranje prstom u nefunkcionalnost koju su sami stvorili i internacionalizacija tog problema, glavna odlika ove antidržavne srpsko-hrvatske politike. Druga varijabla jeste promjena uloge onoga što se naziva međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini. Ona u BiH već više od deceniju bukvalno spava i nema nikakvog opipljivog, a kamoli ozbiljno korektivnog utjecaja na srpsku i hrvatsku politiku u BiH.
Štaviše, čini se kako je svoju ulogu svela na Sarajevo i pokušaje da samo unutar jednog političkog korpusa stvori nekakvu političku ili kulturološku alternativu, ali čak i to polovično radi. Fraze, floskule i verbalne osude jesu sve što je međunarodna zajednica u BiH danas spremna da napravi. Gledajući iz današnje pozicije, sama njena uloga u BiH postaje izuzetno upitna jer je danas naprosto nemoguće primijetiti ikakav dugoročan pozitivan utjecaj na srpsku ili hrvatsku politiku, koja je sada na istim ili čak i ekstremnijim pozicijama nego nakon Daytona.
Čak bi se moglo reći da je jedino opipljivo naslijeđe međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini sjeme političke, ideološke i moralne anarhije zasijano u Sarajevu. Treća, ali najvažnija unutrašnja varijabla jeste sama bošnjačka politika i stanje unutar Bošnjaka kao kolektiva. Ako se može reći da Bosne i Hercegovine na papiru ima danas više nego 1996. godine, onda se mora i primijetiti da su Bošnjaci danas daleko manje sposobni da samo vlastitim snagama zaštite cjelovitost i suverenitet BiH. Ne samo radi ogromnih ustupaka i odricanja (prije svega slabljenja vlastitih kapaciteta za samozaštitu) koji su napravljeni radi obećanja međunarodne zajednice da će čuvati cjelovitost Bosne i Hercegovine nego i radi političke usitnjenosti, a naročito radi pojave krajnje sumnjivih i upitnih, kapitulantskih i defetističkih, političkih projekata kojima su interesi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine na posljednjem mjestu, a koji traže bošnjačke glasove.
S takvom situacijom u Bosni i Hercegovini danas mora se računati s promijenjenim vanjskim varijablama: mogućim povlačenjem SAD-a kao najozbiljnijeg garanta ne samo cjelovitosti BiH nego i mira na Balkanu, nezainteresiranošću i nesnalaženjem EU u vezi sa stanjem na Zapadnom Balkanu, destabilizirajućom ulogom Rusije i njenim ohrabrivanjem velikosrpskih pretenzija i separatizma, narastanjem islamofobne i ksenofobne desnice u Evropi, zabrinjavajućim i nejasnim vanjskopolitičkim kursom Trumpove administracije itd. Sve su to pojave i fenomeni koji su bili nepoznati, ako ne i nezamislivi, prije nešto više od decenije i s kojima se očigledno nije računalo. Danas se oni manifestiraju upravo na rješenju statusa Kosova. Ono što je do jučer bilo neprihvatljivo i što je javno odbacivano kao nemoguće, dogovor Srbije i Kosova uz mogućnost razmjene teritorija i stanovništva te prekrajanja granica, danas je sasvim moguće, pa se čak i potiče i ohrabruje.
Upravo se ovih dana u Austriji u takvom duhu vode razgovori i pregovori Beograda i Prištine, a uz posredovanje austrijskog kancelara Sebastiana Kurza i evropskog komesara za proširenje Johannesa Hanha. Koliko su takve ideje postale općeprihvaćene, pokazuje to da, iako je izjavio da je prerano pričati o promjeni granica, Johannes Hahn saopćio je da čak i prema takvom rješenju treba biti otvoren. Slično je nastupio i savjetnik Donalda Trumpa za nacionalnu bezbjednost John Bolton u izjavi da se SAD neće uključivati u raspravu oko ideje o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, ali da Washington ne isključuje teritorijalne korekcije.
Nekadašnji visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petrich javno je podržao razmjenu teritorija, pokušavajući to nazvati manjim “administrativnim kozmetičkim korekcijama” i “novim realizmom”, lakonski ustvrdivši “da se vremena mijenjaju”. Uz takvu međunarodnu podršku nije ni čudno što su i Beograd i Priština naprasno postali pristalice ovakve ideje, pa je tako Tači na zajedničkoj konferenciji za medije ustvrdio “da nijedna zemlja ne treba da se plaši potencijalnog mirovnog sporazuma s Beogradom, ni ako on bude podrazumijevao korekciju granica”. No, dodao je indikativnu primjedbu da “Kosovo i Srbija neće biti ni prvi ni posljednji koji su vršili korekciju granica u cilju rješenja konflikta”.
Još je više zabrinjavajuća izjava Aleksandra Vučića o tome kako su “Srbi i Albanci dva najveća naroda u regiji”, te se neće desiti “da Srbija prizna Kosovo a da ne dobije ništa, to se neće dogoditi u narednih 100 godina”. Insistiranje Vučića i Tačija da nema ništa loše u mijenjanju granica (Tači je čak izjavio da ne treba biti talac granica iz Titovog vremena, pri čemu je mislio na granice AVNOJ-a), ali i istovremeno kontradiktorna ponavljanje da neće biti promjena granica ni Srbije ni Kosova nameće pitanje: Pa čije granice onda misle da mijenjaju, kojom teritorijom misle kompenzirati srbijansko priznanje Kosova, u čemu je poenta takvih pregovora? Tretman ovakvih pregovora Beograda i Prištine kao presedana značajnog za “Zapadni Balkan” također otvara neka neugodna pitanja.
Posmatrajući cijeli ovaj razvoj događaja, može se primijetiti da, mada su promijenjena stajališta Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije daleko važnija za novu realnost s kojom se suočava Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, ipak je ona natuknica Wolfganga Petricha, nekadašnjeg maharadže ili potkralja BiH, koji je nekada tvrdio jedno, a sada tvrdi drugo (čemu, po nekim izvorima, razlog treba tražiti u njegovom zaposlenju u lobističkoj / pravnoj kući koju je angažirala Vlada Srbije), najbolji pokazatelj u kakvoj su zabludi bili svi oni u Bošnjaka koji su položili svoje dugoročne nade ne samo u MZ u BiH nego u bilo kakav međunarodni poredak koji je itekako sklon promjeni, naročito promjenama u tumačenju.
Danas je pitanje da li je pozitivna ideja očuvanja nezavisnosti i suvereniteta BiH bila stvar agende ne samo jedne atlantističke vrste politike Sjedinjenih Američkih Država nego tek jednog predsjednika i jedne administracije. O iskrenosti i dobronamjernosti velikog broja evropskih zemalja Bošnjaci su mogli naučiti sve nakon rata, tako da je nevjerovatno da bilo kakvo iznenađenje dođe s te strane.
Kao i uvijek do sada, kao jedina trajna vrijednost, jedino sigurno sidro i jedina pouzdana garancija opstojnosti pokazuje se isključivo u sposobnosti i kapacitetima bošnjačkog kolektiva da zaštiti državu i sebe. Upravo je to jedino na šta Bošnjaci mogu računati u bilo kojem vremenu. Samo jak, spreman i jedinstven bošnjački kolektiv garantira sigurnost Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda. No, baš se tu i krije osnovni problem, bošnjačka sposobnost samozaštite znatno je umanjena od one kakvu smo posjedovali 1996. godine. Tome ima mnogo razloga, no, možda je najvažniji nedostatak zajedničke dugoročne vizije, šta raditi nakon što se fokus interesa međunarodne zajednice pomjeri s BiH.
Postavlja se i pitanje je li se do sada napravilo suviše kompromisa na vlastitu štetu radi pacificiranja negativnih separatističkih tendencija u BiH, zaboravljajući na Beograd i Zagreb. U isto vrijeme premalo se radilo na jačanju partikularnih i isključivo bošnjačkih kapaciteta. Forma postojanja BiH pretpostavljena je suštini da BiH zaista trajno postoji samo tamo gdje su Bošnjaci te se današnja neminovna promjena svjetskog poretka dočekuje iz pozicija slabijih nego što su bile one neposredno nakon rata. Ovo se, nasreću, shvatilo od strane autentičnih bošnjačkih predstavnika, no, vrijeme je možda privilegija koju nemamo.
No, drugi i mnogo ozbiljniji problem u vezi sa svim ovim dešavanjima potpuni je moralni i vrijednosni relativizam na bošnjačkoj političkoj sceni. Pošto je mnogo vjerovatnije da će se bilo kakvo prekrajanje granica na štetu Bosne i Hercegovine prvo pokušati sprovesti diplomatskim pritiskom i ucjenama, nego bilo kakvim oružanim nasrtajima izvana (mada je poticanje nasilja unutar BiH kao faktor pritiska vrlo vjerovatno), ključno postaje pitanje ko će u takvim trenucima predstavljati Bošnjake. I tu leži trenutno najveća opasnost po Bosnu i Hercegovinu, jer ne samo da imamo atomiziranu bošnjačku političku scenu i javno mnijenje u kojem ništa nije tabu ili sveto nego na njima imamo i medije i stranke, poput Dnevnog avaza i stranke SBB-a Fahrudina Radončića, koji već otvoreno kao dio svog političkog programa zagovaraju bošnjačko popuštanje pred separatističkim apetitima srpskog i hrvatskog političkog faktora.
Ući u krizu takve magnitude gdje bi Bosni i Hercegovini prijetio nestanak, a Bošnjacima geotoizacija s takvim ličnostima kao bošnjačkim predstavnicima ili takvim strankama kao parlamentarno značajnim bio bi suicidalni put u nestanak i države i naroda. Upravo radi svega nabrojanog, činjenica je da će ovi izbori biti presudni, da će označavati bošnjački izbor između autentičnih političkih predstavnika koji su već jednom izborili državu i slobodu bošnjačkom narodu ili sa strane podmetnutih političkih projekata. Izbor je to između opstanka ili nestanka. Šta sebi posijemo, to ima i da uberemo.
