Od kraja Drugog svjetskog rata, Bošnjaci su bili jedini narod na ovim prostorima koji nije imao svoje obrazovne, kulturne i nacionalne institucije. Frapantan je podatak da od 1907. godine, kada je ukinut bosanski jezik, mlađe generacije nisu imale informaciju o vlastitom jeziku koji datira još iz srednjeg vijeka. Zbog takvih i sličnih nepravdi, XX vijek karakterišu brojne migracije Bošnjaka prema Turskoj, te prema zemljama zapadne Evrope. Danas, kada smo povratili svoj nacionalni identitet, baštineći kulturne i tradicionalne vrijednosti, nastojimo biti inkorporirani u sve pore društva.
Bošnjaci zaslužuju biti u svim institucijama države kako bi se i njihov glas valorizovao na adekvatan način. Nije srž u tome da oni koji su u manjini, imaju manja prava. Siguran sam da se mogu stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligijski dijalog ljudi u Crnoj Gori.
Mislim da polako, ali sigurno koračamo u fazu nacionalnog preporoda. Želim da vjerujem i da politički sazrijevamo i da ćemo u skorijoj budućnosti predstavljati nezobilazan faktor u rješavanju svih enigmi društva u Crnoj Gori.
Međutim, slučajno ili ne, privreda u dijelovima gdje žive Bošnjaci (sjever Crne Gore) je urušena i prema pojedinim predviđanjima put do njenog oporavka će biti dug i trnovit (ukoliko ga uopšte i bude). Realni sektor skoro i da ne postoji. U tome vidim korijen današnjeg problema bošnjačkog življa. Ljudi nemaju lične prihode, nemaju uslove za normalno funkcionisanje, mlade generacije nemaju uslove za nastavak obrazovanja i tako u krug.
Sistemsko uništavanje koje rezultira i gubljenjem etičkih i moralnih principa. Bošnjacima više nego ikada treba intelektualna plejada ljudi, akademika, doktora nauka iz različitih oblasti (naročito ekonomije) koji su spremni da djeluju sinergetski i da budu ogledalo bošnjačkog naroda. Potrebna nam je puna afirmacija u društvenim okvirima države kako bismo obezbijedili opstanak na ovim prostorima.
Moramo biti svjesni činjenice da samo adekvatim obrazovanjem mladih ljudi, sadašnjih i budućih generacija možemo instalirati jake temelje potrebne za dalju ekspanziju. Kroz istoriju se pokazalo – ako hoćete da uništite jedan narod, što rezultira njegovim nestankom – oduzmite mu obrazovanje. Takav epilog Bošnjaci ne smiju dozvoliti. Nove generacije treba da generišu i daju kvalitetan i obrazovan kadar koji je spreman povesti bošnjački narod u preporod kako bi se ispravila prošlovjekovna nepravda.
Na značaju treba dati i natalitetu koji je osnovni postulat razvoja jedne nacije. Isto tako je važno voditi dijalog sa ljudima koji istom dioptrijom rezonuju vjeru i naciju, izjednačavajući ta dva pojma. Vjerujem da je takva retrogradna politika nepotrebna, te da bi efekat bio multiplikativan i mnogo više respektabilan ukoliko Bošnjaka na narednom popisu u Crnoj Gori bude između 13% i 15% (što i jeste činjenično stanje).
Dakle, jačanje ekonomskih aktivnosti u sredinama koje većinom naseljavaju Bošnjaci, promocija obrazovanja među mladim ljudima, povećanje nataliteta i podizanje nacionalne svijesti (naročito u sredinama centralne i južne regije Crne Gore) trebalo bi da budu smjernice bošnjačkih institucija i organizacija u Crnoj Gori, a sve u cilju integracije Bošnjaka u društvene sfere.
Sead Šahman
