Zašto Bošnjaci sebe doživljavaju u svjetlu nametnutih kompleksa? Zato što je cjelokupan društveni mehanizam ideološki skrojen za potrebe velikosrpskog i velikohrvatskog vrijednosnog poretka. Taj poredak je šovinistički, i u tom poretku nema mjesta za dostojanstvene Bošnjake. Ali, za Bošnjake koji se stide ili odriču svoga identiteta, koji se dobrovoljno asimiliraju i preuzimaju srpske i hrvatske kulturne bitnosti – vrata su širom otvorena. Još ako kreativno mrze i progone svoje vrijednosti, sljeduje ih bonus za svaki korak. Sve što je suprotno tome, izloženo je medijskim i političkim pritiscima, i oljagano kao „bošnjački fašizam“. Otud se u većine Bošnjaka stvara uvjerenje da je neisplativo, i opasno, insistirati na svome etnokulturnom subjektivitetu. Srbi i Hrvati mogu, ali, Bošnjaci ne mogu. Bošnjacima se usađuje ubjeđenje da su srpske i hrvatske vrijednosti dobrobit multikulture, a da su bošnjačke vrijednosti nešto nazadno, skaredno, napose, problematično. Lakše je, i društveno pohvalnije, biti neko drugi. Pošto svako ljudsko biće ima potrebu pripadnosti zajednici, a time i ideji zajednice, tako i ozbiljna masa Bošnjaka postaje pobornik ideje samomržnje, ili samoodricanja, u ime paketa multikulturalnosti, makar i lažne. Ovo samoprogoniteljstvo poprima ozbiljne razmjere, a monstruoznu premijeru imalo je u ubistvu Magdija Dizdarevića u Mostaru (2009). Tada su državni mediji, zločinački, izvještavali o „masovnoj tuči“, iako se radilo o brutalnom premlaćivanju vjernika koji je izišao iz džamije, i tada su razni Bošnjaci prvi put složno aplaudirali što je ubijen jedan „vehabija“. A nisu ni bili svjesni kako aplaudiraju svojoj zavedenosti i mentalnoj tupavosti.
Jedan od svježijih primjera jeste slučaj beogradskog spikera Marjana Mijajlovića koji je na Face tv ekavskim izgovorom prenosio utakmice bh. nogometne reprezentacije. Ali, to Bošnjacima nije smetalo, Bošnjaci su bili upravo ushićeni što se na „uzvišenom“, „kulturnijem“, beogradskom, ekavskom izgovoru, kao, voli Bosna i Hercegovina. Na društvenim mrežama, gdje je problematiziran ovaj slučaj, Bošnjaci su masovno između Marjanove ekavice i svoga bosanskog jezika izabrali Marjanovu ekavicu. A ako kritična masa jednog naroda ne razumije da je jezik obilježje bitka, suvereniteta, onoga što jesi, onda ne može razumjeti ni koliko je bitno da se utakmice bh. reprezetacije prenose na jednom od tri bh. jezika, od kojih ni jedan – pa ni srpski! – nema ekavski izgovor. A kada tu masu nepismenih Bošnjaka upitate – mogu li se sarajevskim slengom prenositi utakmice reprezentacije Srbije na TV Srbije, ili mogu li se ekavskim izgovorom prenositi utakmice hrvatske reprezentacije na HRT-u? – onda dobijete vagon gluposti, u stilu, da ne mogu, ali da je to kod nas izraz otvorenosti i tolerantnosti. Pa kakva je svrha tolerancije, ako ona nije obostrana, i kakva je svrha jahanja bosanskog uha sa ekavskim izgovorom, ako i ono uho u Srbiji, i ono uho u Hrvatskoj, ne dopušta jednaka jahanja? Čak i pubertetlije znaju da je ljubav smislena ako je obostrana, a to da mi nekog volimo više nego što on voli nas – totalno je dno, mazohističko i umobolno.
U „prijestolnici multikulture“ – koja je to postala blagodareći činjenici da u gradu u kome živi 90 odsto Bošnjaka na funkcionerskim je pozicijama preko 50 odsto nebošnjaka – prije neki dan je održan Božićni koncert, a gradski horovi su izvodili katoličke vjerske pjesme. I sve bi to bilo u redu da ovi gradski horovi, u bajramskim prigodama, izvode i ilahije, tj. muslimanske duhovne pjesme. Ali, toj lažnoj multikulturi pripada samo kršćanstvo, koje je i kršćansko i multikulturno, dok islam ne pripada nikome, osim muslimanima. Primjera je mnogo na kojima bi se moglo pokazati kako je za kršćane multikultura kad ostaju u svome identitetu, a za Bošnjake je multikultura kad se odriču svoga identiteta. Ko je kriv za to? Kriva je korumpirana i iskompleksirana bošnjačka politička (SDA, SBB, SDP, SBiH, itd.) i akademska elita (VKBI, Preporod, itd.) koja je zapustila i prepustila narod, pa sad narod misli da mu je interes ono što mu nije interes. Primjerice, mnogi Bošnjak više voli crkvu nego džamiju, džamiju čak prezire, a u voljenju crkve vidi izraz svoga nacionalnog identiteta. Tako se odlazak na „polnoćku“ slavi kao dio urbane (multi)kulture, a džamije nema ni na vidiku.
Ovo što govorimo nije pretpostavka, već je praksa i svakodnevnica. Većina Bošnjaka svoj državotvorni osjećaj gradi na multikulturalnosti, i to je lijepo, ali, problem je što to nije nikakva multikultura, jer u njoj ne participira bošnjački subjektivitet u svome etnokulturnom i vjerskom kapacitetu, već se pod multikulturom podrazumijeva veličanje srpskih i hrvatskih, pravoslavnih i katoličkih pojava. Dejtonski mediji i emiteri kulturne politike sistemski sataniziraju islam i veličaju tu lažnu multikulturu, tako da u konačnici dobijamo proizvod u vidu Bošnjaka koji mrzi sebe, a voli Bosnu. Po mišljenju tog fabrikovanog dejtonskog Bošnjaka – Bosnu treba braniti i graditi poltronisanjem Srbima i Hrvatima, po svaku cijenu i bez kriterija, ne bi li se ikako Srbi i Hrvati odobrovoljili da – budu tu uz narod koji prestaje biti narod kako bi sačuvao Bosnu, a koja prestaje biti Bosna ako nestane bošnjačkog naroda. Upravo je u ovoj jednačini formula podlosti dejtonske politike, koja manipulira patriotskim osjećanjima Bošnjaka, tako što Bošnjake izvodi iz bošnjaštva i iz islama, u ime navodne ideje zajedništva sa Srbima i Hrvatima, pri čemu Srbi i Hrvati ostaju to što jesu. Ovaj ideološki implant već je zaživio kao bošnjačko tkivo, utoliko što se u kritične mase Bošnjaka podrazumijeva kako je odricanje od sebe put za spas i prosperitet Bosne, a zapravo se radi o instaliranoj (samo)obmani, samim tim što je opstojnost Bosne najdirektnije ovisna od količine i kvaliteta bošnjaštva u Bosni. Bošnjaštvo je krv Bosne, njena energija, njen fizički i duhovni smisao, i onoliko koliko se izblijedi to bošnjaštvo, toliko će ojačati velikosrpski i velikohrvatski projekti, čija se snaga hrani anemijom bošnjaštva. Na žalost, ovu prostu logiku teško je doturiti do običnih Bošnjaka, do onih ljudi koji godinama već konzumiraju dejtonsku propagandu, i koji su sada, u neznanju, postali volovi u zapregi bošnjačkog samouništenja. Isuviše je snažan medijski i propagandni motor dejtonske ideologije, tog zbratimljenog velikosrpskog i velikohrvatskog zločinačkog poduhvata, podržanog od međunarodnih faktora, da bi se moglo ravnopravno uzvratiti, istinom i argumentima. Dejtonska ideologija je totalitarna, zasnovana na ideologiji genocida u Srebrenici (dokaz je postojanje Republike Srpske!), naslonjena na islamofobiju, ona računa na laž i korupciju, tako da je nemoguće povesti javni dijalog o ovim temama. Svaki totalitarizam plaši se istine i dijaloga, pa onda unutar sebe smišlja tzv. opozicionare. Tako su u dejtonskom društvu ustanovljeni dežurni intelektualci koji slove kao tzv. alternativa, tzv. opozicija, a zapravo se radi o najmizernijim režimskim gmizavcima, koji za pare rade sve ono što rade i prostitutke. Konkretno, mislimo na tzv. neovisne medije po Sarajevu i njihove autore, te neškolovane i poluškolovane uličare, kojima je zločinački poredak omogućio da nešto budu. Svaki je fašistički poredak dosad regrutovao polusvijet i probisvijet, dok su ljudi od urednosti i morala bili marginalizirani ili progonjeni. Baš zato u dejtonskom društvu vodi se monolog, jer ovo društvo – kojega odnedavno šutnjom legitimiraju i najvažnije bošnjačke institucije – nema snage, smjelosti, kredibilnosti da progovori, recimo, o aspektima genocidnog Popisa, o aspektima isparavanja Bošnjaka i slabljenja bosanskih multikulturnih perspektiva, napose, o demokratskim felerima tog samog poretka koji fabricira tzv. opoziciju i tzv. alterantivu, a ono što postoji kao opociziono mišljenje stavlja na marginu ili označava „fašizmom“. Nema nikakvog fašizma među upitnicima, u traženju odgovora, fašizam je tamo gdje nema odgovora i gdje nema dijaloga. …Kao u dejtonskom režimu.
Ovo je valjalo reći da bismo razumjeli posljednji hit bošnjačke autodestrukcije, a riječ je o pjesmi Hanke Paldum i Dragane Mirković pod naslovom „Kad nas vide zagrljene“, a što sugerira da će od muke pocrkati oni koji su htjeli zavijek rastaviti taj „sestrinski“ zagrljaj Hanke i Dragane, jedne Bošnjakinje i jedne Srpkinje. Takav kontekst implicira ravnopravnost Hanke i Dragane, njihovu jednakost u ispoljavanju obostranih emocija. Kad već postoji ta folk produkcija, koja na različite načine truje omladinu, a mnoge gura i u zla droge i kriminala, onda je svakako dobro da se na toj sceni pojave poruke koje su na tragu jednakopravnosti svih naroda na ovim prostorima. Posebno su Bošnjaci zainteresirani za širenje dobrih vibracija, jer dobrota jača Bosnu i Hercegovinu, kao životni prostor bošnjačkog naroda. Kad neki Srbin, zadojen mržnjom prema Bošnjacima, recimo, ugleda svoju omiljenu pjevačicu Draganu Mirković kako se grli sa Hankom Paldum – pa valjda će se njegova svijest makar za milimetar kultivirati ka poštivanju bošnjačkog naroda! Ideja je u osnovi dobra, bila bi dobra i njena realizacija, da na najgori način nije zloupotrebljen Hankin talenat da se smije zbrda-zdola, i kad treba, i kad ne treba, i kad na TV, pored „kraljice sevdaha“, Milić Vukašinović priča o svojim seksualnim iskustvima u parku, i kad je odvedu k’o „drvenu Mariju“ i metnu pred jednu crkvu, pa pred drugu crkvu, da odatle pjeva o svome zagrljevanju sa Draganom Mirković.
U ovakvim povodima obično se pojave oni koji kažu – dosta nam je prebrojavanja, izdignimo se iznad toga, zar je važno gdje se u ovom spotu slikala Dragana, a gdje Hanka!? Recimo, da nije važno. Ali, autorima spota je bilo važno, čim su Draganu u dva kadra stavili ispred Hrama Svetog Save u Beogradu, a Hanku u jednom kadru ispred Begove džamije u Sarajevu. Ove slike bi trebale da pokažu kako je Dragana pravoslavka, a Hanka muslimanka. Problem nastaje kad Hanku ugledamo ispred crkava, kako pjeva i pleše, a Draganu ne ugledamo ispred džamija, makar, ispred one preostale Bajrakli džamije u Beogradu, koju su prije koju godinu razdragani Srbi zapalili. Zašto bi Hanki bile bliže crkve, nego Dragani džamije? Ali, Dragana je samo ispred Hrama Svetog Save, a Hanka pleše i pjeva i ispred katoličke i ispred pravoslavne crkve u Sarajevu, konkretno, tri kadra ispred Stare pravoslavne crkve na Baščarsiji, i dva kadra ispred Samostana Svetog Ante na Bistriku. Ispada da Hanka više pleše oko crkava, nego oko džamija, a Dragana pleše samo oko Hrama Svetog Save. Da li je sad ovo bitno ili nije bitno? Evo, koliko god se trudili da nam ovo ne bude bitno, da se izdignemo iznad, to nam ne dozvoljavaju autori ovog spota koji su, očito je, precizno uračunali i crkve kod Dragane, i crkve kod Hanke. Ključno je pitanje: Zašto se Dragana Mirković nije smjela, ili nije htjela, uslikati ispred džamije, onako kako se Hanka Paldum uslikala ispred katoličke i ispred pravoslavne crkve? Kakva je svrha Hankine multikulturalnosti, ako te iste osobine nema i kod Dragane? Onda je to onaj lažni zagrljaj koji zamalo nije zadavio bošnjački narod. A kada će – ne zna se.
